Gojerova esejistička lirsko tonirana ispovijest o akvarelima Fuada Arifhodžića

Izdvajamo

• „Zašto ovakav naziv knjige. Akvarel je jedna od najzahtjevnijih tehnika slikarstva a akvarel koji je slikao fuad Arifhodžić, i onda kada je slikao vedute, mrtvu prirodu, pa čak i ženske aktove što je malo poznato uzigao je na visok pijedestal. Ja s velikm ponosom pišem o tome. On je u stvari pokušao u svemu tome  da nađe takvu mjeru i takav harmonični odnos da je postao na neki način onim stvaraocem koji daje svjetlokaz putevima neprolazne umjetnosti, ne suvremene, ne svevremene umjetnosti niti bivše, nego neprolazne. On je postao neprolazni slikar. E, taj neprolaz sam pokušao, kako je lijepo njegov sin Nerkez rekao, da lirski oblikujem u neke slike. Knjiga  se prvo pojavila na Beogradskom sajmu knjiga. Jedan veliki pjesnik mi je na sajmu knjiga rekao da bi ovakvu knjigu poželio svaki pariški umjetnik“, istakao je Gojer

Povezani članci

• Neke teze o novom antibosanstvu
• Božica Jelušić: Sanjarenje i žurba
• Bosanski protest u Norveškoj
• Karić, Dunović i Schmidt otkrili spomen-ploču ubijenim građanima na Kazanima
• Petar Luković:Šta to beše Sarajevo?
• Ćudić: Da li će nakon imenovanja Poplašena, bh. vlasti postaviti Šešelja za šefa Direkcije za EU integracije BiH?

Foto: šg

U Mostaru je sinoć promovisana pedeseta knjiga akademika Gradimira Gojera “Akvarel koji pjeva”

Pedeseta knjiga akademika Gradimira Gojera, posvećena znamenitom bosnaskohercegovačkom slikaru akvarelisti Fuadu Arifhodžiću, jednom od najznamenitijih akvarelista na našim prostorima, prestavljena je u Mostaru. Knjiga se pojavljuje u izdanju NVO Gariwo koja pored humanog djelovanja u svojoj dosadašnjoj djelatnosti bilježi nekoliko izdanja publikacija. Pored aktivnosti na polju afirmacije suživota, mira i pomirenja te humanog djelovanja struktuirana je sa nakanom da se umjetnik predstavi ne samo preko vrsnog esejističkog pledoajea Gradimira Gojera nego i preko prezentacije izvjesnog broja reprodukcija Arifhodžićevih djela. Uz sve to nadopunjena je impresijama poznatih autoriteta kao i faksimilima dokumenata.

O knjizi je govorio likovni umjetnik Ekrem Moca Dizdar kazavši da knjigu doživljava kao odbljesak Gojerovih doživljaja pred začudnosti akvarela nego i pred inspirativnim likom Fuada Arifhodžića.

“Građanin Fuad i građanin Gojer koračaju, otmjeno, vedutama sarajevskim, sa manirom i uzvišenošću aristokracije, jedan pored drugog, ćutke, uživajući u mirisima čaršije. Hodam za njima, na dozvoljenoj i skoro nevidljivoj distanci, krećući se, tačno po poglavljima i etapama Gradimirove knjige, saginjući se i kupeći zrnca „zvjezdane prašine“ sa Fuadovih akvarela, koja ovaj Gojerov saputnik, ispušta, neprimjetno i samozatajno, skoro dirljivo iz svojih ruku. Taj hod dvojice građana postaje nonšalantniji što se dublje uvlače u procjepe fasada Mariji Dvora, Ferhadije, zaleđa Skenderije, Despićeve i Mažuranićeve ulice. „Intimitet grada“ postaje njihovim intimusom; izlizana austrougarska pročelja, natrula prozorska okna sa davno otpalom fasadom, lapti odvaljenog maltera sa fasadnih zidova, već odavno su privlačni dvojici prijatelja i prihvataju ih kao svog vodića kroz svakodnevlje i nadahnjujuću krajobraznicu. Hodajući tako, onkraj prizorišta ulice i zalazeći duboko u „scenografiju“ stagea čaršije, Gojer kod svog sušetača, sa oduševljenjem, osluškuje „treptaje lirske duše“ ovog slikara urbanih harmonija. Dvojica ostrašćenih srasnika sa intimitetom grada koračaju, sa jasno uočljivom pomješanošću gordosti i pohotnosti spram polisa, krećući se uz ogradni zidić Makove obale i uživajući u atmosferi „prizorišta čiste irealije“ i akvarelu koji pjeva”, akcentirao je Ekrem Moca Dizdar, dodajući kako kroz ovo izdanje pjesnik Gojer u stvari sanjari o umjetniku Fuadu Arifagiću.

Gojer je kazao da je prijateljevao sa ovim umjetnikom koji je svojevremeno kao direktor hotela „Evropa“ ovaj hotel pretvorio u kulturni centar Sarajeva. U njegovom ateljeu, potvrdio je Gojer, napajao se alkemijskim postupcima umjetnika koji je živio punim plućima.

„Zašto ovakav naziv knjige. Akvarel je jedna od najzahtjevnijih tehnika slikarstva a akvarel koji je slikao fuad Arifhodžić, i onda kada je slikao vedute, mrtvu prirodu, pa čak i ženske aktove što je malo poznato uzigao je na visok pijedestal. Ja s velikm ponosom pišem o tome. On je u stvari pokušao u svemu tome  da nađe takvu mjeru i takav harmonični odnos da je postao na neki način onim stvaraocem koji daje svjetlokaz putevima neprolazne umjetnosti, ne suvremene, ne svevremene umjetnosti niti bivše, nego neprolazne. On je postao neprolazni slikar. E, taj neprolaz sam pokušao, kako je lijepo njegov sin Nerkez rekao, da lirski oblikujem u neke slike. Knjiga  se prvo pojavila na Beogradskom sajmu knjiga. Jedan veliki pjesnik mi je na sajmu knjiga rekao da bi ovakvu knjigu poželio svaki pariški umjetnik“, istakao je Gojer.

Na promociji je bio prisutan i nekadašnji ambasador gosp. Nerkez Arifhodžić, sin umjetnika kome je knjiga posvećena. Njegova podrška znatno je omogućila pojavu ove dragocjene i neobične knjige.

„Gojer je sjajan pisac i intelektualac širokog  spektra znanja i jedino je on mogao na tako jasan poetski način iskazati sve ono što je moj otac, preko akavrela punih lirike materijalizujući svoje osjećaje i uzbuđenja pred sarajevskim ambijetom, predstavio. Legat slika moga oca nalazi se u bošnjačkom institutu „Adil Zulfikarpašić“. Podsjetio bih da je pri kraju života napravi akvarel većih dimenzija sa motivom Starog mosta inspirisan činom otvaranje rekonstruisanog simbola Mostara. Moj otac je bio čvrsto vezan posebno za Mostar, ali je slikao i sve druge bosanskohercegovačke gradove“, akcentirao je Nerkez Arifhodžić.

Akademik Gojer je uputio riječi posebne zahvalnosti NVO Gariwo i direktorici ove organizacije dr. Svetlani Broz, koja je harmonično moderirala promocijom, istakavši njen smisao i osjećaj za štampanje ove knjige preko koje se čuva od zaborava djelo jednog velikog umjetnika, tim više „jer se Bosna pretvorila u zemlju zaborava“.