Goran Sarić – Bolesničke pjesme

Goran Sarić
Autor 6.5.2017. u 07:03

Goran Sarić – Bolesničke pjesme

Foto: Carolus-Duran

Besmrtnost

U spavaćoj,
na čardaku,
lađi u praznom prostoru,
bude me, jutros,
perači prozora.
Kao da dižem golemi teret,
polako otvaram oči.
Noćni stočić:
paraceramol, alopurinol,
iboprufen, diclofenac.
Sa čašom mlake vode pokraj.
I to sve
na koricama Kunderinog romana
Besmrtnost.

 

Pižon

Kroz odškrinute zavjese: bor, i,
na njegovom vrhu,
čvorak!
Sam u kući.
Danima na kauču,
povazdan gledam ptice.
A na debljoj grani,
ispod,
komšijin golub,
pižon,
utovljen poput dooobrog pileta.
Ovdje se dvonošci panično plaše sala,
bolesti,
i pivskih trbuha,
a ptice i mačke hrane i tove – kao za trpeze!

 

Pup

U leji pred kućom,
prvi pup ruže.
Ispod njega,
na vjetru šušti mlado,
a već pjegama išarano,
bolesno lišće.
Kao da šapće:
Nad svim vrhovima
je mir.
U vršcima svima
jedva će živ
i dašak još koji biti.
Pjevanje ptica je stalo.
Čekaj još malo,
pa ćeš počinut i ti. *

*J. W. Gete: Putnikova noćna pjesma (prijevod: Jovica Letić)

 

Ti si moja čokolada (u bolnici)

U sobi do moje,
neko posvunoć kašlje.
Duboko.
Altom.
Razdire se.
Nisam žedan,
ali ustajem po čašu vode,
otvaram prozor,
i žderem zrak,
rezak,
predjutarnji.
Za mene,
i za docimera,
pa polako odšepesam
do ormarića,
po red milke,
najboljeg sedativa.

 

Puževe kućice

Jutrom i svečeri,
za vježbu,
šetkam s kraja na kraj uličice.
Vrijeme se stalno mijenja.
Nebom se,
k’o sumanuti,
ganjaju sunce,
i oblaci.
Travanjske huke.
Dok hodam,
štapom nesviklo lupkam po kaldrmi.
Pod papučom,
kao pod zubom čips,
krckaju i pucketaju puževe kućice.
Ovdje,
i u vrtu,
umjesto lasta,
prvi vijesnici proljeća.

 

U trenu kad umire…

U trenu kad umire – sestra iz Konjica
javlja
da teku zadnji minuti –
i momci,
u njenom Brodu,
slave vjenčanje unuke
ujnine sestre.
U trenu kad stavlja se tačka na njen,
meni toliko dragocjen život,
grad u kome živim,
slavi titulu fudbalskog kluba,
prvu u vijek i frtalj vremena.
Kroz prozor: sirene,
smijeh,
galama
i pjesma.
U “kapanju” zadnjih minuta,
curenju teške rane,
sam u stanu,
i pustoj kući
na obronku jedinog brijega u Gradu,
ravničarskom.
Rana na nozi pecka.
Dvojim da ustanem,
do friza,
i natočim po jednu,
sebi i njoj,
što odlazi.
Ili da skuham čaj,
i uzmem još jednu,
protiv bolova.
Kroz prozor,
tamo kraj Rajne,
i dalje grmi i ječi.
Stojim dugo,
snen i neodlučan,
sred puste sobe,
kao ona,
za koji čas,
sred
čistilišta.

Penbih.ba

Tagovi:
Goran Sarić
Autor 6.5.2017. u 07:03