Govorimo naški!

Izdvajamo

• Možda je još indikativnija Deklaracija iz Montevidea o stanju španskog jezika iz 2013. godine, u kojoj četiri akademije (argentinska, čileanska, paragvajska i urugvajska) manifestiraju svoju zabrinutost zbog ozbiljnog pogoršanja u nastavi i nauku španjolskog jezika. Ova Deklaracija je nama u ex Jugoslaviji važna zbog same činjenice da su, na primjer, Argentina i Čile kroz povijest uvijek bili u zategnutim odnosima, ali geopolitički problemi ne dovode do suludih jezičkih politika koje mi proživljavamo od devedesetih na ovamo.

Povezani članci

• BiH obavijestila Hrvatsku da nema namjeru odustati od osporavanja odlagališta nuklearnog otpada
• Marko Vešović: Ovo je naša borba za disanje
• Hapšenja krijumčara duhana u BiH
• Svetlana Broz: BiH će postati građanska država i mi ćemo izaći iz ovog 20-godišnjeg mraka
• Igre prijestolja
• Drugi Otvoreni univerzitet Sarajevo, 27-30. 11. 2014.

Ne dozvolimo da nas etno-našisti “uzimaju” kao Sansku kozu, ne isplati se!

Prije nekoliko godina, kao student magisterija na Univerzitetu u Granadi u Španiji, imao sam sreću i čast da sarađujem s brojnim antropolozima iz Latinske Amerike. Kooperacija između mog univerziteta i UNAM-a (Nacionalni Autonomni Univerzitet Meksika) mi je omogućila da par puta posjetim Meksiko i provedem vrlo kvalitetno formativno vrijeme radeći na projektima na UNAM-u i ENAH-u (Nacionalnoj Školi Antropologije i Istorije).

Do mog prvog posjeta Meksiku sam često svjedočio situacijama kada bi profesori i studenti iz Latinske Amerike i Španije razgovarali, i najčešće zbijali šale, o različitosti njihovih jezičnih varijanti. Jedna od najpoznatijih zafrkancija na račun meksičke varijante je da oni glagol “coger” (uzeti) ekskluzivno koriste za seksualni akt, u našem jeziku poznat u infinitivu “j€$@ti”. Zbog toga je sveopšte poznato da Meksikanci nikada ne koriste glagol “coger” kada, na primjer, uzimaju autobus, već koriste glagol “tomar” iz vrlo jasnog razloga. S druge strane u Španjolskoj, oba glagola, “tomar” i “coger”, su sinonimi kada se koriste u kombinaciji s transportnim sredstvima. Tako da nije čudno da će Španjolac u Meksiku izazvati podsmjeh kada kaže da će on “coger” (uzeti odnosno j€$@ti) autobus.

Također sam svjedočio ozbiljnim jezičnim dilemama pogotovo kada se radilo o pismenom obliku: eseji, članci, magistarske i doktorske disertacije, ali su se zajednička istraživanja i saradnja kontinuirano i nesmetano nastavljali. Stvari su jednostavno išle naprijed.

Kada sam stigao u Meksiko, moja prva jezička “situacija” se desila odmah na prvom sastanku u Institutu za Antropološka Istraživanja kod prominentnog antropologa Luisa Vargasa Guadarrame. On mi je tom prilikom pružao korisne informacije i savjete u nadi da će ublažiti moj kulturni šok i uputiti me u akademski život na UNAM-u, te kada smo se dotakli biblioteke, koja se nalazila sprat niže, ja sam mu rekao da ću se spustiti dole da mi zaposlenici vide lice. Ja sam ustvari želio reći da ću otići da se upoznam s osobljem u biblioteci koje ću često viđati tokom mog boravka na UNAM-u.

Dr. Vargas se nasmijao te se obratio dr. Loreni Valenciji, koja je prisustvovala našem razgovoru, “Vidi se da je mućaćo stigao iz Španjolske”, pa mi je objasnio da u Meksiku kada se nekom “vidi lice” znači da su ga iskoristili u negativnom smislu. Zbog toga se u Meksiku skoro uvijek kaže “Šta mi vidiš?!” u negativnom smislu dok se u Španiji za to koristi ono obično kao kod nas “Šta je, šta hoćeš!?”

Na to je dr. Valencija dodala da se u Meksiku nikada ne spuštaju dole ili penju gore, kako sam ja to rekao, jer se to samo po sebi podrazumijeva. “Tako se govori u Andaluziji”, vadio sam se iz već posprdnog mini predavanja, obuzdavajući žarku želju da im objasnim (ili bukvalno prevedem) da, kad se nađu u sličnim situacijama, ljudi s naših prostora često reaguju govoreći – “J€$€š me ko Sansku kozu!” – ali to bi bilo neumjesno, mada istovremeno, antropološka/lingvistička izazovna i zanimljiva vježba. Mislim, trebalo bi talenta da se objasni da se u jeziku naših naroda ukorijenila izreka čiji sadržaj uključuje blud s švicarsko-švajcarskom kozom.

I naravno, takvih jezičkih situacija je u Meksiku bilo na stotine zbog čega sam empirijskim putem došao do zaključka da se meksička varijanta španjolskog jezika poprilično razlikuje od varijante koja se govori u Španiji. Ali ono mnogo važnije je to da je ta razlika policentričnih varijati španskog jezika veća od razlika varijanti koji se govore u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori, s tim da nikom normalnom u Meksiku, kao i nigdje drugdje u Latinskoj Americi, ne pada na pamet da negira postojanje zajedničkog španjolskog jezika.

I kad se dotaknemo naše Deklaracije, koja je u žiži ovih dana, jedna relativno recentna Deklaracija Kubanske Akademije Jezika iz 2016. godine, koja nosi snažnu poruku o potrebi jačanja jezičke politike i u kojoj se navodi da je “kubanski modalitet španjolskog jezika”, također transkulturna mješavina koja konstruiše “ono što jesmo u našoj karipskoj, američkoj i univerzalnoj singularnosti”, pa dodaje da je “kubanska varijanta španjolskog jezika sa sigurnošću jezička potpora naše (kubanske op.aut) kulture i nacionalnog identiteta”. Dakle nije teško zaključiti da se Kubanci ponose svojom varijantom i smatraju je osnovom svog identiteta, ali ne poriču u ni jednom momentu postojanje zajedničkog španskog jezika.

U tom smislu, možda je još indikativnija Deklaracija iz Montevidea o stanju španskog jezika iz 2013. godine, u kojoj četiri akademije (argentinska, čileanska, paragvajska i urugvajska) manifestiraju svoju zabrinutost zbog ozbiljnog pogoršanja u nastavi i nauku španjolskog jezika. Ova Deklaracija je nama u ex Jugoslaviji važna zbog same činjenice da su, na primjer, Argentina i Čile kroz povijest uvijek bili u zategnutim odnosima, ali geopolitički problemi ne dovode do suludih jezičkih politika koje mi proživljavamo od devedesetih na ovamo.

Međunacionalni antagonizmi i međudržavni konflikti su česta pojava u Latinskoj Americi. Komšije i susjedi su tamo često ratovali kao na primjer: Peru i Ekvador, Kolumbija i Peru, Bolivija i Paragvaj, Honduras i El Salvador, itd. Građanski ratovi također nisu rijetkost kao ni aktualni međudržavni konflikti. Na primjer, već neko vrijeme Kolumbija i Venezuela se međusobno optužuju za povrede državnih granica te gomilaju svoje trupe u provinciji Arauca. Uz to treba dodati da je ono u čemu su jedinstveno saglasni u Latinskoj Americi je to da su Španjolci povijesni negativci. Dakle stanje je, blago rečeno, daleko od idealnog, ali apsolutno niko nikada ne dovodi u pitanje postojanje zajedničkog španskog jezika.

Naravno, policentričnost jezika nije ekskluzivna za španski jezik. Kako je to navedeno i u ovoj prvoj zdravorazumskoj deklaraciji u puno godina, policentrični jezici su i engleski, francuski, njemački, arapski kao i mnogi drugi – pa i ovaj naški (kako god ga zvali).

Na kraju, važno je napomenuti da zajednički policentrični španjolski jezik nema snagu niti je motiv nekog budućeg političkog ujedinjavanja Latinske Amerike ili Ibero-Amerike. Ali isto tako, govornici španjolskog jezika nisu podlegli samodestruktivnoj etno-nacionalnoj jezičkoj politici koju mi svakodnevno živimo.

Ukratko, postojanje jednog zajedničkog jezika u velikom dijelu bivše Jugoslavije neće i ne može dovesti do nekog novog jugoslovenskog ujedinjenja, ali može i mora biti važan faktor u normalizaciji odnosa govornika ovog našeg policentričnog jezika. Ako što prije ne ozdravimo odnose u kulturi i obrazovanju, – a jezik je tu najvažniji element – prijeti nam daljna marginalizacija i globalna beznačajnost i Srba i Hrvata i Bošnjaka i Crnogoraca i svih Ostalih.

Ne dozvolimo da nas etno-našisti “uzimaju” kao Sansku kozu, ne isplati se!