GRČ i BOL

Božica Jelušić
Autor 19.11.2015. u 15:48

Izdvajamo

  • Kako preživjeti, kamo se skloniti, na koju sigurnu razdaljinu pobjeći- to više ne znaju ni oni najpametniji, koji su cijeloga života osiguravali odstupnicu, stvarali paralelne adrese, dodvoravali se ljudima i bogovima, dajući karitativne zaloge da se iskupe i ne pokrenu zlokobni zakon karme.

Povezani članci

GRČ i BOL

Foto: Flickr

Zamjećujem kako većina kratkih, jednosložnih riječi u hrvatskom jeziku ima neko prijeteće ili kobno značenje: bol, plač, krv, smrt, grob, strah, krik, krah, rub, mrak, dno, tvrd, mrk, zlo, glad, stid, dug, lud, sam, grč, kob.
Ovih dvadesetak, spontano navirućih riječi, zapravo zaokružuju jedno psihološko stanje, koje bi metonimijski gledano, mogle predstavljati jedno: ljudski život i trajanje. Svaka od njih zaslužuje posebnu razradu i svoju dragocjenu “uparenu” riječ s kojom se dobro rimuje. Samo što eto, život i poezija ne idu istim putem, pa je egzistencijalno značenje daleko strašnije i stvarnije.

Primjerice GRČ: stanje u kome živi cijela naša civilizacija, u kakvome se zorom ili noću bude siromašni, opljačkani, zaduženi, protjerani, napušteni, odbačeni, bolesni i uplašeni ljudi na svim točkama svijeta. Javlja im se kao praznina u želucu, bol u mišićima, knedla u grlu, težina u prsima i strah u kostima. Nikada ne popušta, jer nema olakšanja, sve dok nas zapljuskuje plima loših vijesti i dok nas sapliću mračne, negativne energije bliskih i dalekih “drugih”, o kojima do jučer nismo ništa znali ni slutili. Ali oni traju, neprozirnih lica, namjera koje ne možemo prozrjeti, dok potmulost, prijetnja i frustracija čine naš mentalni i fizički okoliš, napčen hodajućim “tempiranim bombama”.

Upitamo li o grču naše poznate, većina će, doduše, reći kako “ne strahuju za sebe “, smatrajući da je njihovo /naše “zvjezdano doba” prošlo, te je od života ostalo istrajavanje, ali kako veli popularna javna psovačica V. R., na vrh su se društva popeli “kokošari…koji su danas vlasnici mene i moje djece”. Upravo zbog tih dolazećih, koje smo u najboljoj namjeri postavili u svijet, naš je grč trajan kao željezna stupica, kao šaka robota zabijena u ljudsko meso i kao nepomaknjiv kamen iz trogloditske pećine. Kako preživjeti, kamo se skloniti, na koju sigurnu razdaljinu pobjeći- to više ne znaju ni oni najpametniji, koji su cijeloga života osiguravali odstupnicu, stvarali paralelne adrese, dodvoravali se ljudima i bogovima, dajući karitativne zaloge da se iskupe i ne pokrenu zlokobni zakon karme.

Naposlijetku, čini se da je sve uzaludno i da su naša skrovišta provizoriji, a čista savjest pojedinca ipak nedovoljna obrana. Na gradskim ulicama, u vrevi, vidim sve više SAMOZBORACA, ljudi koji poluglasno govore u prostor, mičući usnama i tužnim, odsutnim pogledom mjereći gomilu oko sebe. Redovito pomišljam da se zapravo mole, za ovaj grčeviti, bolni, već osuđen na propast ljudski svijet, stvaran tolika tisućljeća. Dođe mi da ih zaustavim i ponizno zatražim da se za mene i moje najdraže barem jednom, ako je moguće, obrate Stvoritelju za milost i poštedu, premda više uopće nisam sigurna da u nešto takvo vjerujem.

17. studenoga 2015.

Flora Green

Božica Jelušić
Autor 19.11.2015. u 15:48

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija