ENG
GRINVALDOV I MROŽEKOV TANGO
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Slavomir Mrožek „Tango“, režija Filip Grinvald, Atelje 212, Beograd
Piše: Gradimir Gojer
Autor nekoliko remek dijela poljske književnosti, dramskih tekstova (Policajci, Emigranti, Tango), Slavomir Mrožek, koji se u vlastitim esejima, po ljudskoj i umjetničkoj sudbini poredio sa Felinijem, praizvedbu svoga komada Tango imao je u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu (!!!). Tada je predstavu, na toj svjetskoj premijeri igrala uistinu prestižna, za to doba (1965!) ekipa glumaca, sa Nevenkom Urbanovom na čelu, a komad je postavio legendarni redatelj i tadašnji direktor JDP Miroslav Belović. Odličan učenik trenutno najboljeg srpskog redatelja Egona Savina, Filip Grinvald dobio je priliku da ovaj genijalni tekst pisca, koji je život okončao u nekoj vrsti duhovnog egzila i zasigurno političkog azila u Francuskoj, postavi na scenu uglednog Ateljea 212.
Grinvald je odabrao prestižnu ekipu glumaca u kojoj najmoćnije djeluje Boris Komnenić (Stomil) i Branka Petrič (Evgenija). Međutim, ogriješio bih se kada ne bih istakao dosljednu, u svim elementima preciznu kreaciju Evgenija, kojeg je bravurozno igrao Branislav Zerenski. Za nijansu manje atraktivne, ali i manje dosljedne u ispraćanju redateljevih namjera bile su uloge koje su donijeli Branka Šelić (Eleonora), Dejan Dedić (Artur), Jovana Stojiljković (Ala) i Edek (Nenad Ćirić). Tango je drama koja na krajnje transparentan način, pristupačan i onom dijelu teatarske publike bez naročite teoretske i filozofske temeljnosti, govori o najznačajnijem pitanju konca naše civilizacije.
Jan Bronjski u predgovoru knjige Drame Slavomira Mrožeka (Nolit 1982.) to izrijekom kaže: „…A umetnost je oslanjana na vaspitni model s kojim su imala brige valjda sva razvijena društva. Samim tim taj je model dozvoljavao biranje najrazličitijih običajnih kostima, srpskih kao i irskih. Interpretaciju je zadržao višeznačnu: bilo je moguće okrenuti je protiv svih totalitarizama tobožnjim desnim i prividno levim.“
Poredeći u svom životopisnom eseju Felinijev Amarkord i vlastitu dramsku književnu angažiranost, sam će Mrožek kazati: „… Oni iz metropole mogu ponekad da nas posete.Tako anđeli posećuju nas, sirote ljude. Ali mi? Mi smo, dakle, u centru, ali to nije centar svemira. Bliskost, porodičnost po dobru i zlu. I čežnja, skoncentrisana i silna. Međutim, svaki čovek iz provincije ili ne, jeste provincija. Prostor svake pojedinačne svesti jeste provincija. Gde god bi se čovek našao uvek nosi sa sobom granice svoga sreza. Čak i u Metropoli niko ne može sobom obuhvatiti Metropolu… Čežnja za Velikim svetom, tako svojstvena provinciji, model je čežnje za transcedencijom… Radost onoga koji se iz provincije otrgnuo i vinuo u Veliki svet jeste model mitske radosti…“
Tako je o svom djelu govorio Mrožek, a mi danas, zagledani u stvarni rasap svih tekovina humanosti u svijetu, kroz predstavu Filipa Grinvalda doživljavamo cjelokupnu našu stvarnost kroz poigravanje sjajnog tima glumaca od farse do groteske i natrag. Njihovim pozicioniranjem iz svake replike slutim, a jednako glumački ubojiti, scenografski (Vladimir Pavlović) i kostimografski (Maja Mirković) donose jedan svijet potpuno pomjeren, ali saobražen našim današnjim duhovnim nedođijama. Zato su i bravurozne glumačke etide, prava mala čuda glume Zaremskog, Komnenića, Petrićeve, u širokim rasponima stilskog poigravanja u raskošnim tonovima avangardnog teatra. Ali, pošto je danas avangarda klasika (!!!), onda je i današnji Tango Filipa Grinvalda velika sinfonija raspada civilizacijskog modela usljed, ne sad više ekonomske krize, nedostatka novca i gladi u svijetu, već, prije svega, duhovne krize o kojoj Mrožek i eksplicitno, ali i gotovo metafizički implicitno zbori u svojoj ljudskoj komediji, kako je to nadahnuto skicirao u svom eseju veliki polonist Petar Vujičić.
Atelje 212, koji je za realizacije Policajaca i Emigranata dobivao velika priznanja, između ostalog nagrade na MESSu i nagrade SIZa kulture Beograda, ovom je predstavom pokazao zrelost koja mora proisticati iz godina igranja Mrožeka, jer osim ovih tekstova, koji su i opetovani (!!!) igran je i tekst Ambasador. Ne znam kako će se dalje odvijati teatarska sezona u Beogradu, ali ova predstava, koja je svoju premijeru tek doživila, postavila je tako visok standard tumačenja bravurozne Mrožekove dramaturgije, da će biti jako teško pomjeriti je iz vrha sadašnje teatarske produkcije.
Autor/ica 👤tačno.net
