Hadžem Hajdarević: Izgubljeni su svi vrijednosni kriteriji, kulturna politika je banalizirana, provincijalizirana

tačno.net
Autor 7.10.2014. u 15:28

Izdvajamo

  • Svi vidimo kako su izgubljeni svi vrijednosni kriteriji, kulturna politika je banalizirana, provincijalizirana, pa se u takvim okolnostima najbolje snalaze ideološki piromani, mešetari i reketaši s nacionalnim obilježjima na reveru ili jeziku.

Povezani članci

Hadžem Hajdarević: Izgubljeni su svi vrijednosni kriteriji, kulturna politika je banalizirana, provincijalizirana

Književnik i kandidat na listi SDP-a za Kanton Sarajevo Hadžem Hajdarević za DEPO Portal analizira aktualnu situaciju o odnosu politike prema kulturi, negira da je njegova stranka postala antiintelektualna, a zabrinut je za provincijalizaciju i novu kolonizaciju bosansko-hercegovačkog duha i zajednice

Razgovarala: Angelina ALBIJANIĆ-DURAKOVIĆ

Gospodine Hajdareviću, pisac ste u politici… Ima dosta takvih primjera oko nas i to uglavnom loših. Možete li nam možda navesti i neke drugačije primjere? Zašto se angažman intelektualaca u politici uglavnom tumači kao nešto loše i „fake“?

Žrtve smo različitih, naslijeđenih matrica. Pa i te još davno zgotovljene matrice da nije dobro da pisci sudjeluju u političkom životu zemlje čiji su građani. Koliko je to bivalo loše, ima, nažalost, podosta primjera, a u bosanskohercegovačkim uvjetima ima primjera s najtragičnijim posljedicama. Da ne spominjemo ime i prezime samo onoga haškog pitomca, rodom ispod Durmitora, mnogo je pisaca u Bosni, na Balkanu, devedesetih godina uprljalo svoje ruke i jezike. Međutim, mnogi ratni zločinci u ex-Jugoslaviji bili su ili bankari, ili profesori sociologije, ili istaknuti ljekari, ili pravnici, duhovnici, inžinjeri, pa niko ne proziva ekonomiste, pravnike, medicinske stručnjake, profesore, inžinjere  i dr. zašto su se “upleli” u politiku. Mislim da bi Bosna i Hercegovina bila sretna zemlja kad bi jedan Dževad Karahasan ili Ivan Lovrenović mogli biti (ili, kad bi htjeli biti) ministri kulture, da je naš ambasador u Berlinu Dragoslav Dedović ili u Austriji Mile Stojić, u SAD-e Aleksandar Hemon ili Semezdin Mehmedinović, ili u Velikoj Britaniji Ferida Duraković, da je onomad u Daytonu bio barem jedan član delegacije/delegacija iz Bosne i Hercegovine koji ima dvije čiste u glavi šta za svaku državu i njenu budućnost znači kultura i odgovorna kulturna politika…

 Već ste bili poslanik u jednom mandatu i ponovo ste na listi za Kanton Sarajevo… Zašto je Vaš politički izbor baš SDP? 

Ja sam u politički život ušao kad sam, kao pisac, stekao neku osobnu društvenu poziciju. Kao građanin ove zemlje, pa, ako hoćete, i kao Bošnjak i kao musliman, najugodnije i najupotpunjenije se osjećam u socijaldemokratskom političkom miljeu. Volim prostor, širinu, i slobodu. Najviše mi je muka od onih koji, zarad vlastitog ćara i šićara, manipuliraju vjerom i vjerskim osjećanjima, nacijom i nacionalnim vrijednostima, poviješću, domovinom i njezinom budućnošću. Kad su u pitanju aktualne bosanskohercegovačke političke opcije, stranke, partije, orijentacije, tzv. političke ideologije, itd., jedino SDP BiH, u političkome smislu, ima sliku cjelovitosti države Bosne i Hercegovine, sa svim bosanskim tradicijskim supstancijama i vrijednostima, dok se svi drugi isključivo drže jednoga samozadatog dijela naše zemlje, drže se svoga etničkog, materijalnointeresnog ili plemenskoideološkog dijela Bosne i Hercegovine.

Među intelektualnim svijetom u Sarajevu i BiH SDP se smatra prilično antiintelektualnom strankom. Vaše kadrove naprosto ne zanima kultura, ne idu u pozorište i kino, o izložbama i književim promocijama da i ne govorimo… Zašto je to tako? Zna se da je ljevica oduvijek bila bliska sa kulturom i umjetnošću, a to u SDP – nije slučaj…

Niste u pravu! U pravu možete biti jedino ako stojite na stanovištu da je naš opći odnos prema kulturi više nego katastrofalan. Lično bih volio da se unutar SDP-a više vodi računa o kulturi i kulturnoj politici. Potrudit ću se da tako i bude. Međutim, niko se na ulazu u kino ili pozorište stranački ne legitimira. Deset godina sam bio predsjednik Organizacionog odbora Međunarodne književne manifestacije Sarajevski dani poezije i dobro se nagledao (i namučio) kakav je odnos vlasti prema piscima i kulturi općenito. Odnos je, najčešće, ponižavajući. U tu se katastrofalnost dakako uklapaju i kadrovi SDP-a. Ali, da u posljednjim godinama moga predsjednikovanja manifestacijom nije bilo jednog Gavrila Grahovca, federalnog ministra kulture, i jednog Alije Behmena, doskorašnjeg gradonačelnika Sarajeva, Sarajevske dane poezije bilo bi gotovo nemoguće održati. U Bosni, sve zavisi od svijesti pojedinaca, ma kojoj političkoj opciji ili grupaciji pripadali. Pogledajte ko su u posljednjih dvadeset godina bili federalni i ko kantonalni ministri kulture pa će vam sve biti jasno. Kojoj su stranci, kojoj olitičkoj opciji pripadali? SDP BiH je ponajmanje odgovoran za katastrofalnu bh. kulturnu politiku… U vezi ovoga navest ću vam podatak da je kantonalna Vlada Kantona Sarajevo, na čelu s gospodinom Fikretom Musićem (SDP), u svome jednoipogodišnjem mandatu tokom 2011. i 2012. godine osjetno povećala kantonalni budžet na stavkama za kulturu, jer je ranija esdeaovska vlada gotovo pa izmasakrirala sredstva predviđena za kulturu i sport. Da nije onako grubo i trgovačkoprevarantski skinuta Musićeva kantonalna Vlada, pa za vrat građanima Sarajeva nanovo zasjela Vlada predvođena SDA i nekolicinom zastupnika-trgovaca iz novostvorene skupštinske većine u KS (Demokratska fronta Željka Komšića, gospoda Radeljaš, Čardžić, Zeković, pa oni što prohujaše u nevremenu unutar Stranke za BiH), danas bismo, primjerice, u budžetu Kantona Sarajevo imali predviđena materijalna sredstva od nekih dvije-tri stotine hiljada konvertibilnih maraka, na godišnjem niovu, za kapitalne izdavačke projekte, pa ne bi mnogi ponajvažniji bosanski pisci svoja nova književna djela objavljivali u Zagrebu ili Beogradu, ne bi ostala biti neobjavljena djela iz književne zaostavštine rahmetli Derviša Sušića, Muhameda Kondžića, Alije Isakovića, Nedžada Ibrišimovića, pokojnog Velje Miloševića ili Detka Petrova, i dr., a jedan, recimo, Irfan Horozović, najveći pripovjedač kojega Bosna trenutno ima, imao bi prevedeno barem jedno svoje djelo na engleskome ili kojem dugom od velikih svjetskih jezika.

U ratu je veliki bh. pisac i intelektualac Alija Isaković govorio i pisao kako BiH samo mogu spasiti njena kultura i simbolička geostrateška pozicija u svijetu? Kako danas vidite tu situacije? Evo, sa jedne strane imamo potpunu ekspanziju medija, naročito elektronskih iz regiona, tu se otvaraju informativni centri Al Jaazere Balkans i CNN… S druge strane, domaća kreativna industrija doživljava svoju potpunu propast… Kako Vi vidite ovu situaciju?

Na našu postdejtonsku i svu drugu unutarbosansku žalost, ne postoji kulturna politika na nivou države Bosne i Hercegovine. Niti postoji, niti, izgleda, ima volje da postoji. Ono što se javno spominje svodi se na jeftine političkokičerajske nizalice o tzv. multikulturalnim aspektima bosanskohercegovačkoga društva. U posljednjih desetak godina u više sam svojih tekstova pokušavao istaknuti da je Bosna i Hercegovina više monokulturalno negoli multukulturalno društvo i da se ova i ovakva prigodničarska sladunjavopatetična priča o bh. multikulturalnosti samoj Bosni obija o glavu. Nesreća je da u toj priči o bosanskoj multikulturalnosti, medijski i politički, dominira sindrom kolonijalne i sindrom kolonizirane svijesti. A kad se čovjeku kolonizira svijest, onda on ne misli više svojom glavom, niti se, u sferi kulture, izražava autentičnim, vlastitim vrijednostima, on postaje epigon, podražavalac, sluga unutar “posuđenog identiteta”. Sintagmu posuđeni identitet preuzeo sam od velikoga savremenog srpskog pisca Vidosava Stevanovića. Kako vrijeme odmiče, sve smo više ne samo komšijska, hrvatsko-srpska, preciznije: zagrebačko-beogradska kulturna, jezička, obrazovna, medijska, intelektualna kolonija, nego su mnogi segmenti Bosne mentalno kolonizorani i iz mnogih drugih neokolonijalističkih centara moći. I ne događa se to što se događa samo uslijed toga što Bosna i Hercegovina nema svoje državno ministarstvo za kulturu, događa se i zbog toga što je kulturna politika u našoj zemlji naciokratski isparcijalizirana, plemenski i regionalno uvjetovana, što se, budžetima i blagajničkim rasporedima sredstava predviđenih za kulturu, kultura primarno tretira kao nacionalnoideološka, indoktrinirajuća, a ne kao društveno kultivirajuća energija. S tugom se i ja sjetim navedenih Isakovićevih riječi. Ni tada ga nisu razumjeli, ni danas ga ne razumiju. Da onī koji, naprimjer, plaču nad bosanskim jezikom imaju imalo obzira prema svome maternjem jeziku, našli bi načina ojačati instituciju knjige i dostojanstvo autora. Znate li da više od 3/4 lektirskih izdanja, i to u bibliotekama koje su na područjima s tzv. bošnjačkom većinom, dolazi iz Srbije i Hrvatske, dakako na srpskom i hrvatskom jeziku?!

Pored svega toga i ovdašnji javni emiteri propadaju, produkcijski su nemoćni i nalaze se pred svojim uništenjem. Zato nisu u stanju, a neki i neće, da vrše svoju javnu misiju u čijem bi temelju trebala biti afirmacija nacionalnih kulturnih i obrazovnih vrijednosti. Te produkcije više nemamo; kakve, po Vama, nastaju štete zbog toga?

Javni emiteri propadaju i zbog nedovoljne građanske svijesti onih koji bi morali plaćati taksu za radiotelevizijsku pretplatu i zbog agresivnih političkostranačkih uplitanja u njihov rad. Naše generacije mogle su rasti i obrazovati se uz bogat i sadržajan dječiji i obrazovni televizijski program. Danas toga nema. Čak je povijest kojoj pripadamo prerasla u svojevrsnu crnu hroniku. Štete su nemjerljive. To je veoma ozbiljno pitanje, kojemu se jednom mora prići neostrašćeno i planski. Ko će to biti? Najbolje će to uraditi oni čiji patriotizam nije posljednje utočište hulja, kako bi rekao Danilo Kiš.

Prošle godine je, recimo, naš državni telecom operater BH Telecom potpisao monopolski ugovor sa srbijanskom televizijom Pink po kojem im plaća 1 euro, vjerovatno u ugovoru piše – evro, po korisniku za reemitiranje njihovih programa iz Srbije u BiH. Tako danas građani koji koriste paket Moje TV plaćaju oko 260.000 bez PDV-a (oko 130.000 korisnika) za gledanje ovih programa (muzički, reality programi, filmski i slično) koji su obrađeni na tuđem jeziku (srpska ekavica), marketing se emituje bez izdvajanja za poreze, niko od zaposlenih ne dobija ni centa od ovih prihoda? Ovaj ugovor je prošao kod uprave BH Telecoma, nadležna ministarstva su ga aminovala, RAK ne vodi računa o ovim stvarima… Ovakve potezi vode kompletnu kreativnu industriju i BiH ravno u smrt. Čime Vi objašnjavate ovakve poteze?

To je samo žalosna ilustracija općega društvenog stanja u kojemu se nalazimo. Tipična “bosanska priča”. To je stanje državnopolitičke (ne)svijesti onih koji bi morali biti odgovorni u svome poslu i slika živopisnog haosa kojem smo sve ove godine izloženi. I sami znate da se u smušenim i haotičnim vremenima najbolje snalaze ružičaste televizije. Turbofolkni balkanski pejzaži govore kako i kič i nagon za konzumiranjem kiča može dostići svoja zvjezdana “savršenstva”.

Početkom devedesetih bošnjačka elita je bila vrlo glasna u svojim zahtjevima da se zaustavi kolonizacija bh. kulture. Danas to više niko i ne spominje, gledaju se isključivo tv serije iz Hrvatske, Srbije i Turske, naša muzička industrija više i ne postoji, nemamo svojih književnih izdavača i kino distributera? To se naziva „globalizacijom na bosanski način“. Da li je moguće išta promjeniti kada su ove stvari u pitanju?

Ta tzv. bošnjačka elita ne postoji. Gdje je, koja elita? Nema je. Je li to ona elita koja se okupi na koncertu ilahija i kasida? Je li to elita koja se, u “zavjereničkim” grupama, pojavi na ponekoj pozorišnoj premijeri, na otvaranju izložbe “našega” slikara, na promociji pokoje populističke knjige o tome šta-su-nam-dušmani-uradili-a-mi-njima-nismo? Možda te bošnjačke elite ima na nekom minderu Stranke demokratske akcije i Strankinih vjernih ideoloških satelita razmještenih po udruženjima, asocijacijama, zajednicama, društvima jednog lica, pa se elita, kao, bori, za bošnjački boljitak i za bolje dane države koja svima, lažno patriotski, iskrivljuje usta… Bošnjaci su puni minderskih priča o drami identiteta na prijelomnicama 19.-20. i 20.-21. stoljeća, ali, pogledajte i nemojte se začuditi, na dnevnom redu su potpuno ista pitanja krajem 19. i početkom 21. stoljeća. U komšijskim državama, Srbiji i Hrvatskoj, gotovo da nema ni jednoga bitnijeg segmenta nacionalne povijesti, ni jednog istaknutijeg pojedinca ili važne epohe u historiji što nije ekranizirano, filmovano, upamćeno, dok u Bosni gotovo da nema ništa od toga. Da bi se išta promijenilo, valja, pod hitno, pripremiti opsežni plan i program dekolonizacije ovdašnje svijesti. U protivnom, i oni koji su “normalni” postat će ”ludima” ili “zbunjenima”, da se poslužimo pridjevima iz popularne humorističke serije FTV. Ko će to učiniti? Najprije su dužni oni koji vole da ih se titulira mislećim slojem društva.

Jedan ovdašnji intelektualac je nedavno napisao kako je vlast prvo zatvorila najveće muzeje da vidi hoće li se iko ozbiljno pobuniti protiv toga… Nije bilo nekog većeg otpora i sada se proces uništavanja kulture nastavlja. Po njemu, to je organizirani projekat beskrupulozne vlasti u BiH; slažete li se?

Našu vlast, bilo koju vlast, kultura interesira samo kao svojevrsna budžetska nevolja. Kultura se ne doživljava kao proizvodnja, nego kao potrošnja. Ako su za aktualnog federalnog ministra kulture, recimo, tri puta važniji kosci u Kupresu negoli međunarodna književna manifestacija u Sarajevu s pedesetogodišnjom tradicijom, onda teško li svima nama s takvim ministrima i njihovim minderskim mentorima. Znate li da u Kantonu Sarajevo neka privatna udruženja za tzv. promocije bh. kulture imaju tri i više puta veća zagarantovana sredstva negoli, već spomenutī Sarajevski dani poezije? Odnos prema Zemaljskom muzeju u Sarajevu i prema Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci tragična su mjesta bh. kulturne politike. To je sramota svih nas. Sramota nad sramotama! SDP BiH je svojevremeno predlagao konkretna rješenja, logična rješenja, realna rješenja, ali vi uvijek imate u Bosni političke demagoge i opsjenare, folirante s onim opakim, gotovo pa suicidnim: ili-ili…

Ovo je jedno delikatno pitanje – u BiH je u posljednjih 10-15 godina napravljeno stotine džamija i crkava, a gotovo niti jedan ili tek poneki dom kulture ili javni centar za omladinu. Neka se prave ti vjerski objekti, ali zašto se ne prave kulturni centri? Ili su nam džamije i crkve dovoljne?!

Ovaj bi fenomen morali istražiti sociolozi, antropolozi, religijski stručnjaci, sociopsiholozi, cijeli znanstveni timovi, jer nikada nigdje na svijetu nije u tako kratkom vremenu (1992.-1995.) barbarski srušeno toliko vjerskih objekata i, u veoma kratkom vremenu, nanovo ih podignuto. Mnoge crkve i džamije su obnovljene zato što su bile srušene. U međuvremenu, mnogi su vjerski objekti napravljeni tamo gdje nikad nisu postojali. Kad je u pitanju Sarajevo i drugi bosanski gradovi, valja imati u vidu da, prema ondašnjim urbanističkim planovima skrojenim u duhu totalitarne ideologije, nije bilo mjesta za vjerske objekte. Dogodilo se da su mnogi vjeski objekti nasađeni više kao slike karikaturalnog prkosa “mrskom komunizmu” negoli kao mjesta iskrene vjere i skrušene pobožnosti. A domovi kulture, kulturni centri, itd., i oni koji su nakon agresije i rata ostali čitavi, danas su više zapušteni negoli što su u svojoj redovnoj kulturnopromotivnoj funkciji. Kultura nije u zgradama, ona je u srcima i kulturnopromotivnim projektima, kultura se u kulturnim centrima samo neposredno manifestira, kao što ni vjera u Boga nije u crkvama ili džamijama, nego je u vjerničkim srcima…

Jedan ste od onih koji su se bavili pitanjem Bošnjaka i njihove kulture, bili ste (ili ste još) član uprave „Preporoda“ i drugih nacionalnih institucija ove vrste. U kakvom se stanju danas nalaze Bošnjaci i jesu li „na pravom putu“? Šta su to njihovi prioritetni interesi i kako ih ostvarivati?

Kad je u pitanju kulturna politika, iz aviona se vidi koliko su Bošnjaci kulturno razjedinjeni i koliko su opasno pogođeni sindromom kolonizirane svijesti. Jedan sam od onih koji je 1990. godine aktivno sudjelovao u obnavljanju Kulturne zajednice Bošnjaka “Preporod”, pa i danas sam vezan za “Preporodov” rad i aktivnosti. Odahnut ću kad se jednom okonča “Preporodov” znanstvenoizdavački projekt “Bošnjačka književnost u 100 knjiga”. Frustrirajuće je da se publiciranje oteglo više  od petnaest godina (od planiranih dvadeset kola, od po pet tomova, izišlo je tek dvanaest kola) i da se, zbog nemanja finansijske potpore, ne zna kad će objavljivanje biti završeno. Nije moje da govorim o “pravim putevima”, ali, kad je u pitanju to tzv. stanje Bošnjaka (mislim na kulturu), vidno je da najviše ima smušenosti i nesnađenosti. Uvijek to bude kad se nema dovoljno normativne svijesti, odgovornosti i kad se osobna sloboda pretvara u lažno (samo)progonstvo. Primarni bošnjački interes je država Bosna i Hercegovina, evropska država slobodnih građana i narodā koji u svojoj državi mogu prepoznati i dostignuti željeni nivo ličnoga i kolektivnoga samopotvrđivanja i afirmiranja, samo nikada ne na štetu Drugog i Drukčijeg. Bilo je opasnih epizoda svođenja Bošnjaka na “vjersku skupinu”, koja se bori za vjerska prava i tamo gdje im ta prava ama baš niko ne ugrožava, dobro je da smo se tome suprotstavili.

„Viktimizacija“ bošnjačke žrtve u posljednjim ratu se vrlo često koristi i u jeftine dnevno-političke svrhe. A vrijeme kukanje nad svojom svojom sudbinom je prošlo jer treba se sučiti sa ekonomskom bijedom i siromaštvo u kojem živimo, no „viktimizacija Bošnjaka“ najčešće ovdašnjim politačarima i dalje služi za demagogiju i  nerad? Kako danas Bošnjaci treba da se nose sa ovom vrstu tragične kolektivne memorije ali da istovremeno idu naprijed? 

Genocid nad Bošnjacima i supstancijalnim vrijednostima zemlje Bosne najbolje je došao ideološkim mešetarima koji, putem populističkih, pseudonacionalnih kulturnih projekata, te raznih publikacija koje same sebe uzdižu u nekakva književna djela, itd., prave privatne poslove za “općebošnačko dobro”. Svi vidimo kako su izgubljeni svi vrijednosni kriteriji, kulturna politika je banalizirana, provincijalizirana, pa se u takvim okolnostima najbolje snalaze ideološki piromani, mešetari i reketaši s nacionalnim obilježjima na reveru ili jeziku. S druge strane, ima i onih agresivnih (domaćih i stranih) mešetara koji sugeriraju da sve što se dogodilo treba zaboraviti, poravnati, bilo je što je bilo, treba gledati naprijed, što je jednako opasno po sve nas koji smo proživjeli torturu tribalnog fašizma i nastavka Drugoga svjetskog rata na Balkanu. Političari se u tome ponašaju kao slonovi u staklarskoj radnji. Najlakše je manipulirati strahom i pokrenutim emocijama. Evo primjera: Gotovo da su prošle dvije decenije od uspostavljanja Dejtonskog mirovnog sporazuma za BiH a javna i komunalna preduzeća u Kantonu Sarajevo samo su u ratu bila u gorem stanju. Svako pozivanje na žrtve na način kako to čine tzv. dušebrižnici među političarima zapravo je bezobzirno i bezobrazno ruganje istim tim žrtvama.

Intelektualci, naročito pisci, nekad su bili u centru pažnje javnosti. Danas to više uopće nije slučaj; čak ni kada se naši književnici svađaju, nikoga to više ne zanima? Ko je zato kriv – pisci ili javnost?

U općoj krizi svih mogućih vrijednosti, prije svega u atmosferi totalne moralne krize bosanskohercegovačkoga društva, događaju se one pojave koje se normalnom čovjeku više gade negoli što ima snage u njima sudjelovati. Čak, ovo što vi unutar književničkog miljea nazivate svađom, nije svađa, da je bogdo kakva svađa, jer svađa ipak može rezultirati nečim koliko-toliko korisnim, važnim, značajnim u smislu razbistrivanja određene mutnine unutar društvenih procesa, ovdje je zavladao sindrom besprizornog napadanja, insinuiranja, klevećenja, laganja, blaćenja, pokušaja nasilničkog sramoćenja, nešto kao šumskoplemenska hajka, pa je i logično da to, kako rekoste “nikoga više ne zanima”. Za takvo stanje ne može biti kriva javnost. Javnost može biti samo zabrinutī ili zluradī konzument takvog ponašanja. Krivi su pisci. Pisci su najveći krivci. I ja sam kriv kad god nešto prešutim. Bilo iz lijenosti, bilo iz osobnoga konformizma.

Za šta ste Vi, konkretno, krivi?

Evo, kriv sam, između ostaloga, što nisam prije koji dan, nekim tekstom i sl., stao u zaštitu bosanskih autora kakvi su Mile Stojić, Ivan Lovrenović ili Goran Simić, koji nisu Bošnjaci, kad ih se bezočno napadalo da su, kao, za neku svoju (valjda, antibosansku – Bože sačuvaj!) reinterpretaciju karaktera rata i stradanja Bosne iz 1992.-1995. Ti napadi, doduše, nisu vrijedni spomena, jer su jadni, neuvjerljivi, nevjerodostojni, bolesni, ali jesu opasni kao javna poruka da u Sarajevu nema mjesta za sve one koji ne misle kako je to jedna hajkačka svijest sebi umislila. Za stanje među piscima krive su i književničke asocijacije (Društvo pisaca BiH i PEN-centar BiH) koje nisu smogle snage iznijeti se s problemima sa kojima se suočavaju pisci u Bosni i Hercegovini. Asocijacije to, najvjerovatnije, nisu mogle jer su finansijski konstantno ponižavane i što je najvećemu dijelu bh. spisateljstva svega već “preko glave”… U normalnim društvenim kontekstima pisci, intelektualci, akademici, javni poslenici bore se za status autora i dignitet književnog, znanstvenog i svakog drugog djela u društvu, bore se za instituciju knjige i zdravu promociju književne i javne riječi, dok naši tzv. polemičari među piscima vole jedni drugima njušiti ideološke gaće i natjecati se u distribuiranjima osobnih govora mržnje i frustracija kojima samo oni znaju uzroke. Jedna od najkarikaturalnijih takvih epizoda jest upravo ova koja je aktualna, kad se jedan ovdašnji pisac, akademik, tobože i narodski vizionar, upinje dokazati kako je, lično on i za “opće dobro”, otvorio vlastiti patriotski front u borbi za istinitu interpretaciju agresije, rata i stradanja Bosne i bosanskohercegovačkog društva. Teško će nam biti izići iz svih postojećih labirinata, ali i, eto, politika, politika koja je u svemu bosanska, koja je ideološki neostrašćena, i slobodna, ona politika koju baštini i promovira SDP BiH, jedan je od najpouzdanijih izlaznih puteva…

DEPO PORTAL

 

tačno.net
Autor 7.10.2014. u 15:28

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija