ENG
Halil Džananović
Tu noć, pred polazak, tokom kratkog sna koji je već po navici prelazio u košmar, sanjao sam kako se odjeci mojih vapaja, koji su nekontrolisano kuljali iz mene, nakon obijanja praznih nebeskih pragova, vraćaju kao bumerang. U njima kao da se stapao urlik mog vjernog i plemenitog psa Vučka, koji te majske noći gine, kako bi spasao moje nemoćne roditelje. Vučkov urlik se mješao s rafalnom paljbom spodoba pristiglih iz prahistorije. Spodobe koje su se nakotile u gnojnoj rani kurvanjskog pamćenja. Gine Vučko i nestaje u ognju i pepelu kuće, zajedno s mojim najdražima. Gine, kako bi spasio moje roditelje i sačuvao dostojanstvo svog pasijeg roda. A šta je, šta će biti, s mojim rodom? No bio je to samo jedan, u nizu koji će se ponavljati u sve strašnijim ozvučenim slikama, košmar ili, po tumačenjima onih koji su proniknuli u neke od tajni ljudske psihe, upozorenje moje podsvijesti. A razum je još uvijek odbijao da prihvati gubitke, pokušavajući i mimo moje volje da realne slike pretvori u irealne. (Priča će kasnije pokazati da je taj košmar imao i izvjesna upozorenja i neku vrstu ohrabrenja, jer je moj Vučko, kao i ja s družinom, više puzeći tragao za putem spasa). Pred polazak u izvidnički pokušaj da otkrijemo mogućnosti i pravac za pokret, neki od članova družine, bez obzira na moje upozorenje da ne pitaju jer im neću kazati, ipak su ponavljali:
– A zašto si se, Hisane, vraćao na zgarište? Zašto?U magnovenju mi prođoše slike kako je sve zapravo počelo i kako je u moju, već opustjelu avliju, u jutenoj vreći punoj pijeska stigla mala dječja lobanjica. Jednom prilikom, kad je otac s daidžom Ređanom pošao u Ade (najplodniji dio zemlje koja se nalazi tik uz Drinu) zamolio sam ih da mi s Krive Drine dotjeraju na dvokolici vreću pijeska, koju sam planirao okačiti na džanariku u dnu avlije i koristiti tokom treninga. U to vrijeme sam već imao smeđi pojas, ali su se treninzi karatea održavali jednom u sedmici, a mene je sve više vuklo da napredujem u toj borilačkoj vještini. Žudio sam da kroz nemilosrdne treninge i noćna čitanja knjiga, na neki način, upoznam sebe kako bih mogao shvatiti i razumjeti principe na kojima počiva svijet. Bilo je to svojevrsno traženje sebe i svog mjesta u okruženju.
– Hoćemo Hisane, jakako, rekao je daidža Redžan, uz dodatak: je l’ de Hisane da ćeš ti, ako ustreba, braniti svog daidžu?
– Neka on brani sebe, dodao je otac. Kao da je predosjećao šta me sve čeka u mom životu koji je tek počinjao.
Desilo se to, nekako, uoči ramazana. Jedne mirne proljetne večeri, tokom uobičajenih treninga. Prvi udarci u vreću učiniše mi se blagim, kao da sam se tek razbudio, nasrnuo sam žešće koncentrišući se na jednu tačku. Nenadno i nespremno osjetih nevidljivog sparing partnera? Prvi blok i desna ruka mi promaši vreću. Lijeva, također, bi nečim neobjašnjivim zaustavljena? Instinktivno izvedoh ”Age uke” (blok od udaraca u glavu). Tijelom mi prostruje neobični trnci, nešto kao udar struje, osjetih toplinu kroz lijevu ruku. Osjetih, u djeliću sekunde, kao da me obasja čudesna svjetlost, pogledah u nebo, bijaše vedro: Zatim, osjetih nešto kao snažan val vjetra; stresoše mi se bubrezi, slezena, žignu kroz jetru, probode u žuči, zadrhta srce…Tobe jarabi – tobe estagfirullah, tiho izgovorih i pogledah uokolo. Nigdje nikoga? Ja i vreća?! Probao sam ponovo i ponovo repriza. Tad sam se stvarno uplašio. Dao sam se u trk, da se smirim, čak do seoskog glavnog izvora. Umih se vodom, proučih jednu dovu i vratih se nazad.
Majka, kao da je nešto osjetila- pitala je:
– Hisane šta to bi, kud se izgubi?
Vjerovatno je u meni ili na meni primjetila neku promjenu.
– Pusti dijete – oglasi se otac u prepoznatljivom tonu.
– Vidiš da je opet izgonio snagu, il’ nagonio – dodao je.
Povukoh se u sobu. Uobičajeno čitanje prije dolaska sna nije išlo, jer sam se vraćao na već pročitano, svjestan da se gubim u razumijevanju štiva i da nema onog prepoznatljivo-asocijativnog užitka.
Osvanuo je petak. Otac otišao na posao, (kasnije ću i ja u školu), mati ode da pomuze Šarenku i da joj po običaju malo tepa:
– Milavka, Šarenka, Plamenka, hraniteljko mojih sokolova, – čuo sam je jednom kako im tepa. Majka je više voljela koju prozboriti i sa hajvanima nego sa svakakvim insanima.
Siđoh sa sprata i kao omađijan krenem pravac na jutenu vreću. Još sam bio poslab za onu težinu, pa se poslužih hrastovim stolićem i jednom gredicom. Spustio sam vreću na zemlju. Odvezao, nageo na jednu stranu i počeo da istresam pijesak. Kad je bilo oko polovine, pojavi se. Lagano ko da pliva kroz pijesak, mala blistava dječja lobanja. Ne, tad se nimalo nisam uplašio. Kad smo proširivali seoski put, ja i otac, na međi groblja pored puta, našli smo nečiju lobanju i ukopali je na drugom, sigurnijem, kraju seoskog groblja. Otac mi je tad’ kazao:
– Sinko nemoj se bojati, još ćeš ti ovo viđati, Bosna je naša grobnica bez dna.
Stajao sam nagunut nad dječjom lobanjom, veličine pesnice. Lobanja bješe kao behar, očuvana, iz očnih duplji nije izbijala tama, na trenutak mi se učini kao da mi se osmjehuje ili podsmjehuje. Prignuh se i vratih lobanju, vratih pjesak, i teškim naporom i naprezanjem vratih vreću na granu džanarike. Otišao sam u školu. Gledao sam kako nastavnik otvara usta, vidio kolege, ali to je bilo sve. Počelo je nesnosno zujanje u ušima i kao neki ledeni znoj, kakav nikad nisam osjetio. Na trenutke se činilo da se u mojoj glavi nalazi simfonijski orkestar. Svi su primjetili i zaključili da se sa mnom nešto čudno dešava. Nastavnik me pustio kući:
– Vidim, veli, nisi dobro. Hajde, stići ćeš ti nas.
Tih dana ponovo sam pokušavao da razumijem razlike između dva groblja, koje sam zapazio još u djetinjstvu, u rodnom selu koje smo napustili i doselili u blizinu Bratunca. Naše seosko, muslimansko, groblje je bilo na kraju sela. Sastojalo se iz dva ograđena dijela, kroz koje je vodio put. Groblje se sastojalo samo od nišana i zemlje koja je ulegla, koja se povlačila negdje u sebe, u svoju crnu utrobu. Ničeg više nije bilo. Početkom juna neko bi pokosio travu, popravio ogradu i to je sva pažnja koja se ukazivala precima.
A ono, ničije, sa stećcima, bilo je gore na samom vrhu brda zvanog Ždrijelo. Ono kao da je, na neki način, održavalo samo sebe. Počinjalo je odmah od seoskog puta koji je vodio dolje u polja. Na njegovom zapadnom kraju počinjao je ambis kroz koji je tekla planinska rijeka Zeleni Jadar. Bilo je nekako drukčije, neograđeno, djelovalo je slobodno i nezavisno od ljudi. Lijepo isklesane gromade kamena bacale su čudne sjenke oko sebe. Groblje je bilo zaraslo u sitno šipražje, smreke, par niskih borova i divlje trave koje su mirisale slobodom i ljubavlju. Na groblju se danonoćno odvijao život. U smrekama su ptice pravile gnijezda, čobani, a i ja s njima, napasali su stada… A za vrijeme noći, s groblja su, za one s nesanicom i oštrijim sluhom, dopirali ljubavni uzdasi. Znalo se da groblje, nekom magijom, privlači ljubavne parove. Možda zbog legende koja je živjela u narodu i koju sam i ja, slušajući, upamtio.
Naime, to nije bilo nikakvo groblje već okamenjeni svatovi. Okamenjeni kletvom majke koja nije mogla da se pomiri time da joj se kćer uda za nekakvu drugu, nepoznatu vjeru. Dakle, gdje se moglo, umjesto bilo kakve samospoznaje, gorštaku se, na suptilan način, uvaljivala vjera, kao jedini putokaz i mjerilo njegove ljudskosti. A za to je korišteno sve što je imalo ličilo na onostrano i što bi u pokornom vjerniku moglo izazvati strah. Strahom, umjesto ljubavlju, učili su nas nečemu.
Zaista, bez obzira što su se svi ograđivali od tog groblja, ogradama neznanja i zabluda, ono je prosto plijenilo životom koji se odvijao na njemu. Plijenilo je svojom kamenom dostojanstvenošću kojoj je dodatni smisao i ljepotu dodavao ženski kameni torzo u sredini groblja ili okamenjenih svatova. Ono je, u odnosu na naše postojeće, skroz umrtvljeno groblje, ličilo na velegrad.
(Nastavit će se)
