HALIL DŽANANOVIĆ: Srebrenički rulet

Povezani članci

• In memoriam: Atif Kujundžić
• Zlatko Gall: Frljićevo pljuvanje istine u oči
• Balet Mostar Arabesque opet briljirao na svjetskoj sceni
• GUDAČI SVETOG ĐORĐA
• Predstavljanje knjiga Milana Jovičića: Prognanik u svom gradu i Pisma sa Neretve
• Heni Erceg: Povijest beščašća, nužna dopuna i korektiv ‘službenoj povijesti‘

Roman u nastavcima: Srebrenički rulet (4)

(Put koji sam i bez svoje volje morao prijeći pripisujem višoj sili s najniže razine svijesti).

“‘Vataj ga živog, živog ga ‘vataaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaj!” – odjekivalo je cijelu noć u meni, jer smo tokom izviđanja i traženja najsigurnijeg pravca za pokret naletjeli na zasjedu i tom prilikom izgubili Mahira, dječaka koji je tek izašao iz puberteta.

Čudno, veoma čudno, taj divljački uzvik kasnije će se odomaćiti i u nekim našim vojno-odbrambenim jedinicama; i mi ćemo to uzvikivati! Kao da je opaka dželatova zarazna bolest prešla i na nas. Bolest kojom smo zaraženi u cik, za mnoge, posljednjeg praskozorja čovječanstva. Praskozorja ili sumraka u kom je nebo prelazilo iz jedne u drugu boju; iz rumenkaste u jarko crvenu, kao ‘bošnjački odrezak’ ispečen na ražnju kosovskih (zlo)pamćenja.

A sve se to dalo naslutiti dok su Srbi ponovo otkrivali masovne grobnice iz Drugog svjetskog rata. Bio je to, za neke, čin dostojanstvenog odavanja posmrtnih počasti žrtvama minulog rata, dok se, također, moglo čuti šaputanje starijih da je to sve maska i priprema. Da se radi o proširenju tek planiranih masovnih grobnica i to za cijeli jedan narod, odnosno za dva naroda ili sve ne-Srbe. Narode kojima su „ponovno došli crni dani, jer nema Tita da ih brani“.

U međuvremenu pristiglo je još par mladića (koji su se krili po uvalama i šumarcima) i jedan dječak. Taj dječak Omar, tokom prolaska kažnjeničke ekspedicije, koja nije imala milosti ni za kog’, skrio se na seoskom groblju, iz koga je mogao vidjeti, kako nam je ispričao, divljačke odrede i njihove akcije etničkog čišćenja. Svi koji su tokom prvog hapšenja i odvođenja na gradski stadion, ili privremeni logor, imali sreću da se sklone, u ovom drugom naletu dželata završavali su na najgori mogući način. Omar je, između ostalog, potvrdio Bakirove sumnje, rekavši da je vidio kako u njegovu kuću, u kojoj je već godinama ležao šlagiran Bakirov otac, satjeruju starce, žene i dvoje male Bakirove dječice, zajedno s njegovom ženom, koju su zatim, kao i par susjedih, zapalili. Bakir je ponovo pokušao, kao i na zgarištu, da sam sebi oduzme život. Uspio sam i taj put da ga spriječim.

Čuli smo priču i o Zahrinoj tragediji, nakon čega smo molećivo zavapili, valjda da do kraja ne izludimo: Omare, prestani, to je nemoguće slušati! Bila je u devetom mjesecu trudnoće. Udata u familiju Begović. Na vjenčanju im Srbin bio u svojstvu prvog kuma. Kada ga je ugledala, kao da je dobila nadu. Mada je ta nezemaljska slika više ličila na događaj u pustinji Ljano Estakado; čopor hijena s čijih je čeljusti kapala ubilačka sluz i mlada srna koja nosi mladunče.

“Kume, nemoj me ubiti, sačekaj, osjetila sam bebu uživo, biću u logoru dok ne rodim, možda beba bude imala sreće, možda je neko usvoju…”

“Kume, ne pucaj u nas oboje, u kumu i kumče! Kume, kumim te bogom u kog vjeruješ, ne ubijaj još nerođene!”

Uprkos svemu i vapaju i svojevrsnom molitvenom saboru za nerođene i pojašnjenja da onaj koji stane na stranu života, stao je na Kristovu stranu, odjeknuo je jedan jedini pucanj, ali sasvim dovoljan da zaustavi dva života. Kum je pucao kumi u stomak. Susret kuma (koji je bio vođa ubilačke ekspedicije) i kume završio se upozoravajućim pucnjem koji je, uz razbijanje svih mogućih iluzija, uzrokovao dvostruku bol nakon koje, milošću neba, nastupa smrt kao jedini mogući lijek.

Kasnije, nakon desetljeća i više, najčuveniji sakupljač kostiju po masovnim bošnjačkim grobnicama, pronaći će skelet kume i bebe. Bebe koja kao da se tek formiranim ručicama priljubila za majku. Jednom i zauvijek.

“Hoćemo li se sukobiti ili ćemo pokušati proboj prema Srbrenici”, – pitao sam ih, dodajući: „Obje mogućnosti postoje, ali su neostvarive. Put prema Srebrenici zaboravite. Umjesto puta moramo bespućima, a bespuća nikog nisu dovela na cilj, ili zaluta ili pozvjerinji (podivlja). Naša šansa su planinski vijenci… Ili da se sukobimo s onima koji imaju municije, kojoj je očito prošao rok, pa je troše nemilice.”

Dobro, ni mi nismo mačiji kašalj. Imali smo i mi nešto naoružanja. Pušku, ne baš pravu, napravljenu od osovine volana, jedan pištoljčić „tetejac“, Bakir je imao bombu, i ja svog Zarija, svoj ili očev nož s kojim je on za svog kratkog života rezao duhan.

Kasnije smo saznali da su Mersada, sina Suljinog, ubili na kućnom pragu. Nisu imali potrebu da ga vode na gradski stadion na prebrojavanje, odvajanje, lomljenje, mučenje i likvidiranje. On je imao novaca i kupio je nov novcijat kalašnjikov, sa dva okvira munucije. Ali neko ga je ocinkario. Poslije se dugo šaputalo da su to učinili oni koji su prodavali oružje. Gomilali su marke i za svaki slučaj stvarali alibi da su na strani osvajača, koji su ponovo oboljeli od pamćenja kurvanjske historije, koja je slikom i zvukom sve više ličila na sudnji dan, naš ali i njihov.

Odluka je pala da se pokrenemo još te večeri, čim tamni bosanskohercegovački veo umota prostor u svoje paklene haljine. Čim crna, gusta i neprovidna tama, s dodatkom opora mirisa sprženih ljudskih tijela, obavije prostore u kojima su nicala predvorja pakla. Snagom zakletve, koja se samo naslućuje, suzom u nutrini zaleđenom, nevjerovanjem da smo još uvijek bar mrvu prisebni; s nekom staklenastom nadom, koja se pretvorila u providnu prašinu. Nadom, koju je rasporio ljudski vrisak, prvi i posljednji. Vrisak, koji će snagom nebeske suze kazniti kasabu u kojoj se sve dešavalo. Cijenjeni predratni pekar, Albanac, čestit domaćin, pustio je taj izluđujući krik: Nakon što je, po naredbi, ispekao par stotina hljebova, koje je, svakog posebno, morao krstom ukrasiti, završio je u usijanoj pećnici. Dželati su ga živog ubacili u usijanu pekarsku peć!

„Ljudi nikada ne čine zlo sa toliko entuzijazma i dosljednosti, osim kada ga čine iz religijskih uvjerenja“, davno je rekao Pascal. Na zadovoljstvo Tvorca i neba, ipak ta boljka nije u potpunosti ovladala čovječanstvom.

Ali se kroz povijest to potvrdilo: Pripadnost nekoj od religija ne određuje karakter čovjeka, već čovjek, taj pripadnik, određuje ili pokazuje (bez)smisao djelidbe neba i Boga. No ova, nimalo civilizacijska priča, pomoći će nam da, na neki način, demistificiramo rat protiv Bosne i Hercegovine (a i odnos svijeta i stare frajle Evrope – prema ratu do istrebljenja) jer, osim povijesnih zabluda i religioznih netrpeljivosti, radilo se, zapravo, o teritorijalnom (tko zna više kojem po redu) osvajačkom pohodu i to, u najmorbidnijem, za iole normalnu psihu, nezamislivom zločinu.

U svakom iz naše grupe kao da je proradio neki nevidljivi kompas, koji će svakog uputiti na put beznađa i pokušaja, ne da se preživi, već da se živ u ruke goničima ne padne. Pomisao na smrt je bila beznačajna u odnosu na strah da nas se živih dokopaju. Neki će izgubiti razum, a neki naći svoj karakter. Nekima neće nikada biti jasno zašto, a neki će stalno, na pitanje zašto, odgovarati – zato. Sve što dođe ličit će na san, ali sna biti neće.

Crninom svuda uokolo dominirala je jeza, dosađujući se i čekajući bilo šta i bilo kakvu interakciju, riječ bol je banalizirana, a glas – krik eliminiran. Počinje vrijeme u kom krik neće biti glas, već misao, zarobljena u jedinki koja je napadnuta spolja i iznutra. Spolja zlopamćenjem drugih i iznutra, vlastitim zaboravom sebe i svojih još nepopunjenih provalija. Ničiji sinovi ne mogu postati heroji, ako nisu bar malo ludi i ako na njih ne udare totalno sluđeni. Čekao nas je hod kroz planinu, kao jedini mogući put spasa, na kom će biti teško sačuvati glavu i bar malo razuma u njoj.

(Nastavit će se)

podrinje.online