ENG
(Imao sam dojam da već zna da srebrenički genocid neće preživjeti).
„A šta si to dosad uspio zapisati?“ – upitao ga je Ahmed, najstariji u družini, ali i najšutljiviji.
„Pokušavam da zabilježim naš put, mada je ovo više bespuće, da zabilježim pravac kretanja i neka mjesta o kojima smo do jučer pričali s ponosom i nadom, a danas ih ne primjećujemo? Također, zanima me, i to je od značaja, možda ne sad, ali svakako je od općeg značaja za budućnost – ako je bude, vaš doživljaj, odnosno odnos prema zlu koje se ponavlja. Zlu koje nije počelo 1941. godine, već mnogo, mnogo ranije 1912. godine u mjestu na Sandžaku, mjestu koje se zove onako kako se ja prezivam. Zapravo za sve to postoje dokumentirani podatci, a progon je, uistinu, počeo i prije toga. Nas su počeli trijebiti i prije nego smo postali ovo što jesmo – ako jesmo?“ – reče Hame.
U tom trenutku oglasi se Denizov mlađi brat Sidik:
“Da, i ja sam o tom razmišljao, o tim mjestima kraj kojih smo prolazili a da niko ni riječ ne reče?! Evo, naprimjer: Kamen piramidalnog oblika laserskom preciznošću razdvojen na dvije polovine. Po narodnoj, mitološkoj priči, taj kamen je, u srdžbi i bijesu, svojom čuvenom sabljom ‘dimiskijom’, rasjekao Đerzelez Alija. Što više, u narodu je, s koljena na koljeno, prenošena legenda da je Đerzelez besmrtni junak i da se nalazi u njedrima nekih nepristupačnih planina, te će se pojaviti u ulozi spasioca kad se za to ukaže potreba, kad bude, po tko zna koji put, napadnut narod koji u Bosni i Hercegovini prakticira islamsku religiju.“ – No, legende i mitologijska vjerovanja prestaju da važe, kad se čovjek suoči s bezizlazjem, kad ga dželat, bez optužbe i sudske odluke, povede na giljotinu.
Sljedeće mjesto, kraj kojeg smo morali proći da bi zašli u planinu Cerovac, dvije su visoke omorike, koje je (opet po legendi) kao dvije sagorjele grane poboo, umjesto kamenih nišana, na grob svoje sestre lično Alija Đerzelez. (Za te omorike se vjeruje da su, zapravo, tzv. Pančićeve omorike, čije su sjemenke ko zna kakvim vjetrovima u Bosnu donešene). Zatim smo, u planinskom vijencu Cerovac, naišli na baruštinu, na sredini puta, koja nikad nije presušivala? Navodno, tu se pomokrio konj Alije Đerzeleza.
I, zaista, tokom trajanja agresorskog pira po BiH, putem radio valova sa radio stanica, koje su se nalazile u neokupiranim zonama, eterom će odjekivati pjesma „Đerzelezu Ale“, koju je još 1950. godine, napiso najprogonjeniji bosanskohercegovački prozaista i pjesnik Enver Čolaković,
”Osedlaj najbržeg ata, najoštriju sablju opaši, s majkom halali se brzo i kreni, Đerzelezu Ale! Prašinu otresi sa ruha i čupavu podigni kosu s očiju umrlih davno, pa hitro izjaši iz groba u borbu za opstanak Bosne!”
Što se tiče legendi i epskih junaka uobičajeno je da one trepere nekom nadom samo za mirnodopskih vremena, jer se to i ovaj put potvrdilo. Đerzelez Ale se nije pojavio. No, s druge strane, obzirom kakav su uvjerljivo nadčovječanski otpor pružili svi borci, koji BiH smatraju svojom jedinom domovinom, moguće je da se duh epskog junaka javio kroz nekog ili neke od boraca. U svakom slučaju, u vrijeme takvih divljačkih nasrtaja, osim borbe potrebna je i vjera, a i neka vrsta iluzije. To je, uostalom, već davno pojasnio Kami:
„U svijetu bez iluzijа, čovjek je strаnаc.“
Tada nismo imali ni sreće, ni mogućnosti da saznamo kako su muslimanska sela u tim planinskim krajevima pružila otpor. Čuveni gorštak Tursun ih je organizirao. On je moj dalji rođak, koji je, kao dvostruki ubica u samoodbrani, zajedno s Alijom Izetbegovićem robijao u Foči i po njegovoj priči, branio Aliju od napada ostalih zatvorenika, čudeći se, onako, gorštački, Alijinom neprestanom čitanju knjiga. Jedino mu nikada nije bilo jasno, često je to isticao po seoskim sijelima, kako, zašto, zbog čega je Alija osuđen, a još nejasnije, znao je naglašavati, zbog čega je naglo pomilovan i pušten iz zatvora. Tursun je bio opako hrabar, ali i pravedan. U narodu se katkad šaputalo da je to muslimanska verzija Crnog Đorđa – Karađorđa, organizatora ustanka u agresorskoj Srbiji.
No, svejedno, i da smo znali i uputili se u neki od zaseoka, opet bismo morali (kad Srbi krenu u nezaustavljivi zločinački pohod) zajedno sa svima u Srebrenicu. Srebrenica nam je jednostavno bila upisana u nevidne sudbinske knjige, nekom kao bolno – gorko iskustvo, a mnogima kao grobnica.
Vremenom će se pokazati da je, bar meni, nesumnjivo (što ćemo i kroz priču vidjeti), pomogla svjetlost da, na neki način, sačuvam prije svega razum i ovo fizičko tijelo. I to sve u mraku koji se bio usijao od mržnje u obliku „prosvjetiteljskih poklona“ s brdâ. Iza brdâ i planina, koje su okruživale Srebrenicu, taj nesretni gradić osuđen na neizreciva paklena iskustva, a njegove stanovnike na neku vrstu kurbana. Jer, kako vrijeme bude odmicalo, a neprijatelj se primicao, shvatićemo, ali ne svi, da smo prepušteni koljačkom obruču koji, kao što se zna, nije imao milosti.
Elem, pao je, uglavnom, uobičajen dogovor pred još jedno noćno putešestvije, pred još jednu etapu, za koju sam bio siguran (obzirom da sam prepoznao teren) da je posljedni dio koji nas dijeli od cilja. Ali, upravo, tih dana i noći shvatio sam gorku istinu po kojoj sam morao učiti nova pravila i zakone divljine, zakone jačeg i luđeg; zakone po kojima je svaki neprijateljski vojnik ujedno bio i tužitelj i porota i „branilac po službenoj dužnosti“; i – na kraju krajeva – donosilac presude i njen izvršitelj. Dželat je, u tim agresorsko ratnim uslovima, bio sve – i zakonodavna i izvršna vlast.
„Moramo zaobići u potpunoj tišini još dva zaseoka i eto nas na početak Via Argentarija, odnosno Srebrena cesta. Radilo se o makadamskom putu kroz planine koji je povezivao Srebrenicu i oblast Sućeske. A izgrađen je u doba vladavine Rimljanja. Prešutio sam zastrašujući podatak da nas očekuje veoma opasna zona, srpsko selo Vijogor, nadomak Srebrenice, koje su naseljavali ljubitelji Draže Mihailovića, a samim tim i njegove zlosmrtne ideje da se ne-Srbi izbrišu sa spiskova živih u BiH.
Prilikom pokreta, Vučka sam uzeo u naručje, riješen da ga nosim, jer bi nas njegov usporeni hod još više sputavao da napredujemo kroz neprohodne planine i klisure koje smo morali koristiti, kako bi u širokom luku zaobilazili sva naselja i prohodne putne pravce. Mislio sam da će se Vučko vremenom primiriti, ali on se, kako smo odmicali, sve više trzao cijelim tijelom. Nije mi bilo jasno kako mu pomoći i smiriti te njegove grčeve koji su rezultirali trzajima i njegovim pokušajima da se preko mog ramena prebaci na drugu stranu, na leđa. Vučko je, uz to, i podrhtavao kao da je imao neku vrstu groznice.
Vučkovo vrpoljenje mi je bilo dodatno opterećenje u kretanju po bespućima u kojima je, uglavnom, obitavala divljač, povremeno progonjena od lovačkih skupina. A evo sada i mi, još uvijek u svojstvu civila i loših učenika historije, u kojoj smo davnih dana osuđeni na progonstvo i uništenje, na naš Sudnji dan. Zamolio sam brata Hanisa da mi pomogne da Vučka prebacim na leđa, kao malu bebu. On se, na leđima, jednim dijelom mogao osloniti, odnosno dijelimično sjesti na vrh mog ruksaka, prednjim nogama, (za koje sam ga svojim rukama, bez jačeg pritiska, pridržavao) prebačenih preko mojih ramena. Za divno čudo, Vučko se istog trenutka primirio i, činilo mi se, zaspao, kao da je primio neku injekciju za smirenje ili za spavanje. Ličilo je to na čudo, a najveće čudo, zapravo, tih dana bilo je ostati živ i što je bilo još važnije, neulovljen.
Ta, peta po redu, noć kroz čije smo tmine hodali, bila je, bar meni, nekako drugačija,
Možda što smo bili sve bliže cilju, a možda što sam sreo svog najodanijeg prijatelja, koji mi je na neki način, svojim prisustvom pomogao da se lakše branim od najcrnjih misli. Mislima protiv misli, u istom trenutku je borba koja se ne može definirati niti, pak, svrstati u bilo koju kategoriju samoodbrane. Prvi zraci praskozorja najavljivali su još jedan dan i odmor. Lagano sam spustio Vučka na zemlju, što je ujedno bio znak ostalima da posjedaju na vlažno tlo, mokro od jutarnje rose i suza, koje smo povremeno skrivali jedni od drugih. Vučko se protegnuo i zjevajući napravio par koraka, ispitujući pomoću svog psećeg njuha okolinu u kojoj je sigurno prepoznavao tragove i mirise šumskih stanovnika. Ali, na moje veliko čuđenje (mada sam zbog umora posumnjao u vlastite oči) on je hodao sigurnijim koracima. Jeste, još uvijek je pomalo hramao, ali vidno oporavljen. Nemoguće da se to, tako brzo, bez naročite intervencije dogodilo. Razmišljao sam što je u pitanju, skidajući ruksak s leđa kako bih napravio bar par sklekova i presabrao misli. I ostali su primjetili da je moj Vučko pokretljiviji, ali nisu komentirali. Prišao sam Vučku, lagano odmotao ranu i zabezeknuto gladao u, skoro pa otpalu, krastu ispod koje se naziralo tkivo ali nekako čisto. Zatim sam se zagledao u ruksak na kom je Vučko tokom predhodne etape puta, na neki način, presjedio. Stresao sam se od neke nutarnje jeze, prikrivajući takvo stanje od družine. Što li ja to, osim antiratnih kožnih predmeta, imam u ruksaku? Imam i nju, lobanjicu, ali, nemoguće je da ona ima bilo kakve veze s ovim što se Vučku dogodilo. Nepojmljivo je, mislio sam, a onda mi još jednom tijelom prođe jeza pri ponovnom sjećanju na predratno iskustvo s vrećom pjeska u kojoj tada nisam znao da postoji i ona.
(Nastavit će se)
