Hana Arent Martinu Hajdegeru

tačno.net
Autor 10.11.2014. u 13:03

Hana Arent Martinu Hajdegeru

Hannah Arendt:

PISMA MARTINU HEIDEGGERU

1.

Heidelberg, 22. IV. 1928

Da Te sada neće biti – mislim da razumijem. No svejedno strepim. U svim tim danima svagda me je iznenada hvatala neka gotovo zagonetno prodorna strepnja.

Ono što ti sada želim reći, nije ništa drugo do au fond (u biti, prim. prev.) vrlo trijezan opis situacije. Volim Te kao prvog dana. Ti to znaš, i ja sam to neprestano znala, znala i prije tog ponovnog susreta. Put koji si mi pokazao duži je i teži nego što sam mislila. Zahtijeva čak dug život. Samotnost tog puta biram sama. On je jedina životna mogućnost koja mi pripada. No napuštenost, koju će ukinuti sudbina, ne bi mi uzela samo snagu za život u svijetu, neću izolaciju, nego bi mi zatvorila i sam put, koji je dug, ide kroz svijet, nije nikakav skok. Samo Ti imaš pravo to znati, jer si Ti to oduvijek znao. Ali vjerujem da i tamo gdje ću konačno zašutjeti nikada neću biti neistinita. Vazda dajem samo onoliko koliko od mene zahtijevaju. A sam put nije ništa drugo nego zadatak što mi ga zadaje naša ljubav. Izgubila bih svoje pravo na život da sam izgubila ljubav za Tebe. No, tu bi ljubav i njezin realitet izgubila samo ako bih izbjegla zadatak na koji me ona prisiljava.

”I ako Bog da, bolje ću Te ljubiti nakon smrti”.

H.

Dragi Martine,

vjerojatno ćeš iz drugih i slučajnih vrela doznati o meni. To mi oduzima naivnost poruke, ali ne i povjerenja što ga je naše posljednje ponovno viđenje u Heidelbergu iznovice i usrećujuće učvrstilo. Tako dolazim danas k Tebi sa starom sigurnošću i sa starom zamolbom: ne zaboravi me, ne zaboravi kako jako i duboko znam da je naša ljubav postala blagoslovom mojega života. To znanje nije moguće uzdrmati, niti danas, budući da sam našla dom i utočište pred svojim nemirom pokraj čovjeka (Günter Stern, alias Günter Anders, prim. prev.) za kojega ćeš Ti to ponajmanje razumjeti.

Često slušam o Tebi, sve u nekoj svojevrsnoj stranosti i indirektnosti, koja je već u izgovaranju slavnog imena – teško se identificiram s njim. Svejedno bih tako rado znala, gotovo žarko rado, kako Ti ide, što radiš, kako Ti prija Freiburg.

Ljubim Tvoje čelo i oči,

Tvoja Hannah

3.

Septembar 1930.

Martine, kad sam te danas vidjela – oprosti što sam odmah sve zakomplicirala. No u isti čas protrnuh pri slici kako ćete Ti i Günter stajati zajedno uz prozor, a ja sama na peronu, da dijaboličku jasnoću toga tako viđenog neću moći izbjeći. Oprosti.

Puno se skupilo onoga što me je do krajnosti zbunilo. Ne samo da Tvoj pogled svagda iznova raspaljuje moje znanje o najjasnijem i najprisilnijem kontinuitetu mojega života, o kontinuitetu naše – molim te, dopusti mi to reći – ljubavi.

Nego: sekundu sam već dugo stajala pred Tobom, Ti si me zapravo vidio – letimično si podigao oči. I nisi me prepoznao. Kad sam bila dijete, moja me je majka, ludo razigrana, jednom tako prestrašila. Pročitala sam bajku o patuljku Nosu. Njegov je nos postao tako dug da ga više nitko nije prepoznavao. Moja se majka pravila da se to dogodilo i meni. Dobro još znam za slijepi strah s kojim sam svagda iznova vikala: Ali ja sam ipak tvoje dijete, ja sam ipak Hannah. – Slično je bilo danas.

I potom kad je vlak gotovo krenuo. Bilo je tako kao što sam odmah pomislila, a vjerojatno i htjela: vas dvojica tamo gore, a ja sama i posve lišena moći u odnosu na to. Kod mene nije ostalo ništa drugo nego dopuštanje događanja, nego čekanje, čekati, čekati.

februara 1950.

Wiesbaden, Alexanderstraße 6-8

Pišem ovo pismo otkad sam iz kuće ušla u auto. Sada ga, kasno u noć, ipak ne mogu napisati. (Tipkam, jer je moje nalivpero pokvareno i jer je moj rukopis s godinama postao nečitljiv.)

Ta večer i to jutro potvrda su jednoga cijelog života. U osnovi nikad očekivana potvrda. Kad je konobar izgovorio Tvoje ime (uopće te nisam očekivala, jer pismo nisam dobila), činilo mi se kao da se vrijeme odjednom nenadano zaustavilo. Tada mi je munjevito došlo u svijest, što prije ne bih priznala ni sebi ni Tebi ni uopće nikome, da me je prisila impulsa, nakon što mi je Hugo Friedrich dao Tvoju adresu, milostivo spriječila da, iako sam oklijevala s dolaskom, ne počinim jedinu zbilja neoprostivu nevjeru i protratim svoj život. Ali jedno bi Ti trebao znati (jer nismo mnogo i nismo pretjerano iskreno uzajamno općili) da sam to i počinila, tad bi počinila samo iz ponosa, to jest iz posve čiste lude gluposti. Ne iz razlogâ.

Došla sam ne znajući što Tvoja žena Elfriede od mene očekuje. Pismo sam pročitala u autu, napola pospana. Ako bih znala, ni za trenutak ne bih oklijevala. Moje se početno oklijevanje temeljilo samo na onome što se razumije pod ”njemačka gospođa”, i što su mi rekli upravo to popodne uz čaj. Molim Te, nemoj me krivo razumjeti; osobno mi je sasvim svejedno. Nikada se nisam osjećala njemačkom gospođom i već dugo se ne osjećam židovskom gospođom. Osjećam se kao ono što zapravo jesam – djevojka iz tuđine (das Mädchen aus der Fremde).

Bila sam i jesam potresena zbog iskrenosti i prodornosti prijekora. No ono ”možda” sam izrekla iz nenadana osjećaja solidarnosti s njom, iz duboke simpatije, koja je nenadano nastala. Što se toga tiče, samo bih još posve trijezno dodala da nisam šutala samo iz diskretnosti, nego i iz ponosa. No i zbog ljubavi prema Tebi – ne otežavaj stvari više nego što treba. Otišla sam iz Marburga isključivo Tebe radi.

Drvarske staze (Holzwege) leže na mojem noćnom ormariću, vrlo uspješno počela sam čitati Heraklita. Sretna sam s polla ta deinai (mnogostruko je ono strašno, prim. prev.) – to je savršeno uspjelo. Do neke sam mjere imala sreću: kad sam došla ovamo, morala sam auto s vozačem poslati natrag, zato ću imati dva dana mira. Sve mogu pomaknuti i posve sigurno potvrđujem 4./5. marta. U subotu letim za Berlin, gdje ostajem do petka (adresa: Berlin-Dahlem, Parkhotel). Subotu i nedjelju bit ću opet tu, potom moram u britansku zonu. Ako bi sljedeću subotu/nedjelju mogao doći ovamo – veoma sjeverno – i biti mojim gostom…

Budući da ne čitaš časopise, a knjige čitaš samo odostraga, šaljem ti nekoliko istrgnutih stranica, zapravo ne samo Tebi, nego i Tvojoj ženi.

Hannah.

5.

8. svibnja 1954.

Martine

Tvoje prijazno pismo koje me je tako začudilo. Sada barem znam što želiš, i samo Ti znaš da bi mi teško napravio veće veselje (time će, ako uspije, doći na red nešto što nikada nije bilo posve u redu i potom se dakako još zamašno zaplelo). Često sam mislila da bih Ti nešto slično ponudila za englesko govorno područje; bilo je ipak tako blizu; no, ne bih Te željela dovesti u nevolju da bi htio reći ne (”u filozofiji još nisam dovoljno doma”) i da bi morao tražiti izgovore (”Kako je dug / svaki put kroz blizinu”??)

Edward Robinson (prevoditelj Heideggerova Bivstvovanja i vremena na engleski, prim. prev.) još nije odgovorio. Nadam se da nije uvrijeđen. Ali tako doista nije išlo. Tako precizna sam bila zato jer iz iskustva s prevoditeljima znam da temeljito provjeravanje na početku ušteđuje puno posla kasnije. Sve može izvesti na drugi kolosijek. – Druge prevoditelje nisam kontaktirala. Jesu li mladi ljudi iz Toronta radili za nekog određenog nakladnika ili za neki časopis? Partisan Review, jedan od najboljih neakademskih časopisa (kao na primjer Nouvelle revue française u Parizu) htio je već nekoliko puta nešto objaviti, no uvijek su se bojali problema prevođenja. Najbolje bi možda bilo ako pri propitivanju jednostavno uputiš na mene. Ako bude išlo, onda dobo; ako ne bude, teško je nešto napraviti. – Pismo o humanizmu su ovdje već jednom preveli. Prijevod nisam vidjela, ali mi je nakladnik časopisa Partisan Review, kojem su prijevod ponudili i zna dobro njemački, rekao da je bio potpuno nemoguć.

Pitaš me što radim. Već približno tri godine pokušavam se približiti trima stvarima koje su međusobno višestruko povezane: 1. Analiza državnih oblika, polazi od Montesquieua, s namjerom da prispijem tamo gdje je pojam vladavine prodro u ono što je političko (”u svakoj zajednici postoje oni koji vladaju i oni kojima se vlada”) i kako se, svaki put različito, konstituira politički prostor. 2. Ako bih možda pošla, s jedne strane, od Marxa i, s druge strane, od Hobbesa, te analizirala temeljno različite djelatnosti što su ih, promatrane iz vita contemplativa, obično bacali u isti koš s onim što je vita activa: dakle rad-proizvođenje-djelovanje (Arbeiten-Herstellen-Handeln), pri čemu su rad i djelovanje bili shvaćani prema modelu proizvodnje: rad je postao ”produktivan”, a djelovanje je bilo interpretirano s obzirom na povezanost sredstava i cilja. (To ne bih mogla bez onoga što sam u mladosti naučila od Tebe, ako sam to uopće u stanju.) – i 3. Polazeći od prispodobe o špilji (i Tvoje interpretacije), prikaz tradicionalnog odnosa filozofije i politike, zapravo stav Platona i Aristotela prema polisu kao osnova svekolike političke teorije. (Presudnim mi se čini što je Platon agathon (dobro) učinio najvišom idejom, a ne kalon (lijepo); vjerujem iz ”političkih” razloga.)

Na papiru zvuči zahtjevnije nego što je mišljeno. Tim više, jer to ne mogu konkretizirati a pritom ne pasti u beskonačnost. U to sam upala kad sam još imala vremena, pratila sam stvari koje su me stalno uznemiravale još tijekom rada na knjizi o totalitarnoj vladavini; i iz toga zapravo ne mogu više. Tijekom ove zime prvi sam put pokušala stvari predavati eksperimentalno – u serijama predavanja na Princetonu i na univerzitetu Notre Dame te u pojedinačnim predavanjima. Na Princetonu samo pred članovima fakulteta i instituta Advenced Studies (Jacques Maritain je bio i tamo, a inače je sve skupa bilo zadovoljavajuće.) – Hrabrost za sve to crpim iz loših iskustava u ovoj zemlji i iz komično-beznadnog položaja političkih znanosti.

Nama osobno dobro ide. Heinrich ima već dvije godine pokraj predavanja na Collegeu jednom tjedno seminar na New School. Tijekom semestra ga od ponedjeljka do četvrtka nema u New Yorku. To nije baš ugodno, ali imam puno vremena i mira. Tu i tamo sam morala sve skupa ostaviti po strani, jer sam morala pripremiti njemački prijevod svoje knjige (o podrijetlu totalitarizma, prim. prev.) – što me užasno dosađuje.

Jaspersov napad na Bultmanna potpuno mi je nerazumljiv. Veoma mi je žao da je Bultmann tako ožalošćen. Jaspers je očekivao odgovor, barem tako mislim. Bultmanna sam vidjela 1952. godine u Marburgu, bio je već vrlo star.

Hoćeš li objaviti predavanje Znanost i osmišljavanje? Molim te da mi to javiš. Jako čekam na Logiku. Često sam sanjala o našim razgovorima o jeziku. Posebno mi je pričinilo radost Tvoje zimsko pismo, što si napisao o ”razgovorima” što ih, tako ili drukčije, pogrešno razumiju kao ”interpretacije”. I zato jer sam nešto slično nastojala o Tvojim interpretacijama – u polemičnom korespondiranju – objasniti dobrom Hugu Friedrichu, koji je na žalost malo bedast. Vjerojatno bez uspjeha. Kako stvar stoji s Heraklitom i Parmenidom? Jako me veseli što ćeš mi poslati predavanje o tehnici. Mislim da ću ga trebati u septembru za referat na kongresu američke Political Science Association.

Srdačno pozdravi Elfride. A tebi svako dobro za ljeto.

6.

New York, 28. oktobra 1960.

Dragi Martine,

Nakladniku sam naručila da Ti pošalje moju knjigu (Vita activa ili o djelatnom životu). O tome bih ti rado rekla:

Zamijetit ćeš da knjiga nema posvetu. Ako među nama ikada dođe do pravih stvari – mislim među nama, dakle ne mislim ni na Tebe ni na mene – pitala bih Te da li Ti knjigu smijem posvetiti; nastala je neposredno iz prvih freiburških dana. Duguje Ti u svakom pogledu gotovo sve. A kako pak stvari stoje, to mi se čini nemoguće: no, na neki način, nije važno kako sam Ti to golo činjenično stanje htjela priopćiti.

Svako dobro!

*

Prim. prev. U ostavštini Hannah Arendt nađen je listić na kojoj je bila posveta namijenjena Martinu Heideggeru: Re Vita Activa: knjiga nema posvetu. Kako da Ti je posvetim, tebi, intimnom prijatelju, kojem sam bila i nisam bila vjerna, oboje u ljubavi.

7.

New York, 19. oktobra 1966.

Dragi Martine,

Tvoje je jesensko pismo bila najveća radost, najveća moguća radost. Prati me – s pjesmom i pogledom iz švarcvaldske radne sobe na lijep, živ studenac – još će me dugo pratiti. (Onima kojima je proljeće slomilo i lomi srce, jesen će ga opet ozdraviti).

Tu i tamo čujem nešto o tebi. Navodno pišeš drugi dio Bivstvovanja i vremena, imenovan Vrijeme i bivstvovanje. Potom zalaze moje želje u trokut Freiburg-Meßkirch kao hipotenuza i nad njom Todtnauberg. I još Egina, gdje sam s Heinrichom više puta bila. I moje su misli često bile na predavanju o Sofistu. Ono što ostaje, čini mi se, nahodi se tamo gdje se može reći – ”Kraj i početak – vječno isto tkaju” (Goethe, ”Beskonačnost”, prim. prev).

Pozdravi Elfride. Heinrich te srdačno pozdravlja.

Kao i svagda –

Hannah.

[Hannah Arendt/Martin Heidegger, Briefe 1925 bis 1975 und andere Zeugnisse. Aus den Nachlässen hrsg. von Ursula Ludz, Frankfurt am Main: Vittorio Klostermann 1999.]

S njemačkog preveo Mario Kopić

Libreto

tačno.net
Autor 10.11.2014. u 13:03