Hitchens i Irak

Autor 11.1.2012. u 15:15

Hitchens i Irak

George Packer: Nacional.hr

Novinar, pisac i dramatičar George Packer dugo je godina poznavao nedavno preminulog Christophera Hitchensa, a u tekstu za New Yorker prisjeća se kako je Hitchens, posredstvom američke invazije na Irak, doživio svojevrsnu metamorfozu, pretvorivši se iz dotadašnjeg heroja ljevice u podržavatelja Georga Busha i onoga što će se naknadno pokazati kao jedan od najdužih ratova u koji su SAD ikad usrljale

Christopher Hitchens i Irački rat skončali su istog dana, 15. prosinca 2011. – povijesna slučajnost koju bi samo on možda znao protumačiti. U njegovoj karijeri briljantnog govornika i polemičara, čovjeka od pera, teatralne osobnosti i putnika na opasna mjesta Irak je bio prekretnica. Sve dotad njegov se rad otprilike uklapao u konvencije ljevice. S obzirom na mrtvilo velikog dijela ljevičarskog pisanja u doba Reagana, Hitchens je postigao rijedak podvig – bio je sjajan autor ostajući istodobno prilično blizak političkoj ortodoksnosti.

Sve zbog Monike

Pročitao sam skoro svaku njegovu kolumnu „Manjinski izvještaj” u The Nationu od sredine 80-ih pa sve dok nije odustao od njih nakon napada 11. rujna, jer su bile pouzdano manje predvidljive i uzbudljivije od bilo čega u tom magazinu. Ako je, kako je Hitchens jednom rekao, mržnja bila ono što ga tjera da ujutro ustane iz kreveta, prva tri desetljeća njegove karijere bila su motivirana prije svega prezirom spram američke vanjske politike te licemjera i zlikovaca koji su je provodili. Sve do 1998. godine, Hitchens je mrzio Billa Clintona daleko više nego Osamu bin Ladena. Kada je Clinton naredio udare krstarećim projektilima na Afganistan i Sudan nakon što je Al Qaeda bombardirala američka veleposlanstva u Keniji i Tanzaniji, Hitchens je napisao niz kolumni u kojima je secirao američku odmazdu: zaključio je da je Clinton odabrao ubiti nedužne ljude (prije svega Sudance) kako bi odvratio pažnju od Monike Lewinsky. Mazanje očiju, a ne islamofašizam, bilo je kardinalni grijeh, skandal koji je Hitchensa pritjerao za tipkovnicu.

Do 2000. godine, svrstao se uz Ralpha Nadera, ne videći nikakve bitne razlike između Busha i Gorea i otvoreno odbijajući prihvatiti manje zlo. To je položaj iz kojeg se može glasno grmjeti protiv krotkih udobnosti običnog političkog života, ali i svojevrsna slijepa ulica.

Čovjek koji se naoružava za bitku

Dvije godine kasnije, nakon 11. rujna i svrgavanja talibana, a samo nekoliko mjeseci uoči američkog rata s Irakom, otišao sam u Washington intervjuirati Hitchensa za članak o liberalnim intelektualcima i nadolazećem ratu. Dotad nisam poznavao Hitchensa i ono čega se sjećam od tog dugog popodneva ispunjenog pićem (što je sada klišej u Hitchensovim eulogijama koji me nimalo ne veseli jer ga je dijelom to i ubilo) bio je dojam čovjeka koji se naoružava za bitku. Hitchens me poveo na dug izlet kroz svoj politički život, pregled obrazovanja Christophera Hitchensa čije su ključne postaje bile fatva na Salmana Rushdieja, koja je sve što je volio postavila protiv svega što je mrzio, i Prvi zaljevski rat 1991. kojem se protivio. Opisao je vožnju kroz izbjegličke logore u Kurdistanu krajem tog rata s borcima pešmerga koji su na vjetrobranima imali zalijepljene slike Georgea W. Busha. Hitchensu je tada prvi put sinula zamisao o Americi na strani oslobodilačkog pokreta. Ona nije promijenila njegovo stajalište o ratu, ali je posijala sjeme.

Ulagivanje moćnicima

Njegov se monolog nastavio do 11. rujna i jedinstvenog uvida koji su mu dali napadi: američka revolucija je bila „posljednja preživjela” i nadmašivala je gotovo svaku zamislivu alternativu u potlačenim zakucima svijeta. Rekao je da je bio u krivu, nešto što Hitchens nije dovoljno često priznavao – ne u krivu oko nečeg određenog (branio je svaki konkretni politički izbor koji je načinio), već oko temeljnog pitanja je li Amerika sila dobra ili zla u svijetu. Odatle je uslijedio kratak i pravocrtan put do kasne večeri, nekoliko godina kasnije, kada sam susreo Paula Wolfowitza na zabavi u Hitchensovom stanu u Washingtonu.

Neki od njegovih kritičara s ljevice, bivši sljedbenici „Manjinskog izvještaja”, optužili su Hitchensa za ulagivanje moćnicima radi vlastite koristi – preciznije, onima u Bushovoj administraciji koji su predvodili ratni put. Tvrdili su da se Hitchens prodao za slavu i pozive na večere. Ne vjerujem u to, unatoč njegovoj nadaleko poznatoj ljubavi prema slavi i bogatstvu. Pa zašto se s posvemašnjom gorljivošću prepustio ideji rata, razilazeći se pritom s tolikim starim drugovima, često s užitkom?

Mržnja prema religiji

Jedan od razloga je bila njegova mržnja prema religiji. 11. rujna 2001. doveo je Hitchensa u dodir s vatrenim antiklerikalizmom koji je bio jedna od njegovih elementarnih strasti. Tolika je bila žestina u njemu da ju je bez razmišljanja iskalio na sekularnom, totalitarnom iračkom diktatoru. 11. rujna dao je Hitchensu osjećaj svrhe kao ništa nakon onog ranog nagovještaja, Rushdiejeve fatve. Lansirao ga je ravno kroz posljednje, najproduktivnije i najprisutnije desetljeće njegovog života.

Drugi je razlog malo mutniji. Bio je, prema vlastitim tumačenjima i onima njegovih obožavatelja, zakleti protivnik većinskog mišljenja. (Jedna od njegovih manje poznatih knjiga zvala se „Pisma mladom protivniku”.) A ništa u ranim godinama posljednjeg desetljeća nije moglo biti više protivnički nego da junak ljevice prigrli Georgea W. Busha. To je udahnulo novi život Hitchensu, njegovoj javnoj osobi i njegovom pisanju.

Drugovi

On i ja mnogo smo se svađali oko rata. Obojica smo ga podupirali, no kako se Irak raspadao, moja politička kritika dojmila ga se kao slabićka i oportunistička, pokušaj ulagivanja konformističkim liberalima. Meni je pak njegov hrabri govor o svrstavanju uz svoje „drugove” u Bagdadu zvučao lažno. Tko su oni zapravo bili? Izgnani političari čiji su sektaški programi pomogli uvlačenju Iraka u strašan građanski rat. Jedini drugovi vrijedni tog imena za koje sam znao bili su oni koji su riskirali živote za američki pothvat – Iračani koje je izdao Bush, a zatim ponovo Obama.

Irak je naveo Hitchensa na neke od njegovih najgorih hirova – propagandni put u Irak u Wolfowitzevoj pratnji bio je poza bajronovskog junačenja. Ali možda su rat i neprijatelji koje je s njime stekao pomogli Hitchensu da skupi hrabrost u svojim posljednjim godinama i mjesecima – ateist u zaklonu od paljbe. Hitchens je bio jedan od vrlo malog broja ljudi koji vas je mogao rastrgati i razapeti u tisku, a zatim se sastati s vama na piću i razgovarati s istinski toplim prijateljstvom, raspravljajući o piscu kojem se obojica divimo, brbljav do samog kraja. Bio je znak njegove temeljne pristojnosti što nije ulazio u osobne obračune.

Autor: George Packer

Tekst je prenesen iz New Yorkera

Prevela Diana Robaš

Autor 11.1.2012. u 15:15

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija