Holometabolija

Dr Melina Sadikovic
Autor 15.11.2019. u 13:27

Izdvajamo

  • Da nema značajno iskustvo života na ovim prostorima, i sama bi tvrdila da takva ozloglašena mjesta postoje samo u parapsihološkoj literaturi. Ali, otkako su turbo-drekavaci nametnuli parapsihološko kao dominantni okvir interpretacije stvarnosti, mnogi mostovi su danas tek granice koje razdvajaju ljude, njihove živote, i prošlost i sadašnjost.

Povezani članci

Holometabolija

Foto: tefl-iberia

Na ovoj tankoj crti između beskrajnog i mogućeg, i ona je već odavno izgradila svoj dom, svoje utočište od velikih vatri često udruženim sa Velikom Glupošću. Tu je naučila da svijetovi u nama i oko nas ovise o tome kako percipiramo postojeće granice. Da li ih vidimo kao mjesto podjela, ili mjesto susreta. Od toga ovisi da li će granice ostati mjesta na kojima se ljudi udaljavanju, ili će to postati mjesta na kojima se ljudi približavanju, kao i da li granice našim kretanjima minimaliziramo i potpuno brišemo svakodnevnim prekoračivanjima. Ili pak naglašavamo postojeće granice, podebljavamo ih i tumačimo kao završetak puta, kao neko tajanstveno mjesto poput Bermudskog trougla na kojem se naglo zaustavljaju koraci, tok misli i osjećaji.

U jednoj knjizi o astrologiji, koju je prvi put čitala u vrijeme velike dezorijentacije i dislokacije, kako ona naziva svoje tinejdžerstvo, naišla je na sljedeću misao kineskog mudraca:

Ja, Čuang Cu, sanjao sam da sam leptir, leptir koji leprša ovamo i onamo, sa svim željama i mislima što ih ima leptir. Znao sam samo to da slijedim običaje koje slijedi leptir i bio sam posve nesvjestan svoje ljudske prirode. Odjednom sam se probudio i ležao u krevetu.
JA SAM. I sada više ne znam jesam li bio čovjek koji je sanjao da je leptir, ili sam sada leptir koji sanja da je čovjek.

Ova misao učitelja Čuanga, koji je živio u periodu zaraćenih država, je kasnije često citirana na šarolikom i značajno devastiranom prostoru njene, sada vremenski daleke zemlje, koja je izbrisana iz svih novijih geografskih, političkih i kulturnih mapa svijeta. Ipak, taj prostor je danas ispunjen hiljadama, tisućama ljudi-leptira, čija čudesna holometabolija – moć transformacije u jednu od 250.000 vrsta prekrasnih leptira – prekoračuje izmišljene podjele koje se nameću ljudima.

I danas se probudila s poznatim osjećajem nostalgije. Ovaj intenzivni osjećaj čežnje za domom ne može tako jednostavno opisati. Jer dom koji njoj nedostaje nije tek kuća ispunjena dragim ljudima i sjećanjima na drage ljude, mirisima ukusne hrane, i stvarima akumuliranim u vremenima sretnim, i sačuvanim u vremenima nesretnim. Taj njen dom je čudnovat spoj voljenih, bliskih ljudi, pa i stranaca. Zabilježne riječi, pisane i izgovorene, slike, muzika i mnoge druge forme svjedočenja o vječnim ljudskim naporima da osvijetle i oplemene svjetove u sebi i oko sebe, povezuju, ili u potpunosti brišu vrijeme i prostor koji stoje između nje i ovih familijarnih stranaca. Dom čine i mirisi i boje moćne prirode, mjesta, i predjeli znani i neznani.

Dom je i jezik, u najširem smislu tog pojma. Ne nužno organičen na njen maternji jezik, to je jezik koji poznaje srcem, sačuvan i njegovan u svim, velikim i malim, bibliotekama ispunjenim radoznalim i nemirnim dušama u stalnoj potrazi. Njen dom je ispunjen i vremenom, uključujući i vrijeme koje se sada čini davnije, nepoznatije i tajanstvenije čak i od onih davnih vremená o kojima su čitali u školskim udžbenicima istorije. Za ovim domom jednako čeznu svi – i oni koji nikada nisu bili prinuđeni napustiti svoje domove – kao i oni koji su ih morali napustiti iz nebrojenih nesretnih i, rjeđe, sretnih razloga. Do tog blisko-dalekog mjesta zvanog dom nema direktnih ni povezanih letova, nema vozova, autobusa, niti brodova. Kompleksnu mrežu simboličnih veza sa njenim domom čine magični putevi, znakovi i ljudi, koji je uvijek iznova podsjete koliko je velika i posebna njena kuća, izgrađena od beskonačno mnogo priča u kojima žive bliski ljudi; ljudi koje će tek upoznati; ljudi koji su joj te priče pripovjedali; i ljudi o kojima te priče govore. Nejasni, istovremeno rastužujući i umirujući osjećaj nostalgije, koji je dao emotivni ton ovom jutru, je možda najbliži pojmu čežnja, koji je najpravilnije znao izgovoriti Arsen Dedić. On je imao posebnu vještinu da u svojim pjesmama naglasi sveprisutnost, i specifični osjećaj ispunjavajuće praznine koji izaziva čežnja. Slične osjećaje razbuđuje i jugovina koja prati jugo, topli morski vjetar, koji boji noć u najraskošniju pariško-plavu boju, i uzburkava mora. Pomiješani osjećaji stepnje i nade, kojima jugovina preplavljuje ljude, nas istovremeno podsjećaju na koliko smo različitih načina povezani sa ovim svijetom.

U ovakvim trenucima ona ne bježi, niti skreće misli na nešto drugo, već pokušava razumjeti zašto je snažni osjećaj nostalgije za nju već odavno jedan poseban osjećaj biti doma. Dio tog procesa je i slušanje poznatih pjesama na YouTube. Jedan od razloga zbog kojeg joj je važno ovo iskustvo slično zaljubljivanju – jer pri svakom ponovnom slušanju joj se čini kao da neke pjesme čuje prvi put – je i simbolično značenje koje je pronašla u ovim pjesmama. Neke od njih su napisali i otpjevali posebni ljudi-svici. Tako ona naziva one ljude-leptire, koji poznaju i tamu i svjetlo, i tajne moći riječi, geste, muzike i sliká. Njihovo znanje se očitava u vještinama ovladavanja čudesnim medijima ljudske komunikacije, a najveća njihova vrlina se ogleda u izboru da kontinuirano proizvode i drže svjetlo, posebno u mračnim vremenima. Ljudi-leptirisvici su umjetnici, muzičari poput Dedića, pjesnici, pisci, slikari, intelektualci, radnici, aktivisti, rijetki političari, i mnogobrojni svakodnevni ljudi. Oni nisu prestali pripovjedati o ljubavi ni u vrijeme dolaska jahača apokalipse pod čijim se uticajem život u zemlji, koju je u to vrijeme još uvijek naivno shvatala kao prostorno i vremenski određen prostor, radikalno i nasilno mijenjao na gore. Jahače, koji su tu pristigli prije tri desetljeća sa zloslutnim vjetrom promjena, promotore straha i nepovjerenja među ljudima koji su se u tom periodu zatekli na historijskoj vjetrometrini, ona zove turbo-drekavci. Ove ideološke hijene podsjećaju na Tolkien-ove uruh-hai ratnike, proizvedene od zemlje, zla i bijesa. U strašnom plamenu dugogodišnje vatre koju su oni zapalili, nestali su cijeli gradovi sa ljudima i njihovim pričama, kao i narativi zabilježeni u bibliotekama, muzejima, spomenicima, spomen-parkovima i mostovima. I danas, po pustim cestama, na zgarištima, i bezbrojnim srušenim kućama iz kojih danas raste drveće, turbo-drekavci beskrupulozno i nekažnjeno i dalje dijele ljude i jezik uz pomoć krojačkog metra, zapisuju historiju u morskom pijesku, i posmatraju sve ne-drekavce kao drveće, koje mogu sjeći, ložiti, duboreziti, i eksploatirati do posljednje grančice. Svakodnevni život na ovim prostorima, koji sada dogorjevaju u tihoj vatri koju održavaju obesmišljene riječi, zahtijeva puno snage i posebne vještine za razumijevanje posljedica nasilne promjene, razumijevanje i njegovanje svijeta koji je preživio, i oplemenjivanje svijeta koji se gradi.

U tom procesu je ključna ljubav, proživljena i interpretirana u djelima starih i novih ljudi-leptira-svitaca, koji su preživjeli vrijeme obilježeno zlom, omasovljenjem gluposti i zastrašujućom instantnom mržnjom koja je motivirala zločine…strašne zločine…

Ljubav je njihova mudrost kojom povezuju prostor i vrijeme, razbistruju zamagljene slike dalekih svjetova, i uspostavljaju i održavaju posestrinstvo i pobratimstvo duša u svemiru.

Usprkos višegodišnjim vatrama i multiplicirajućim granicama, jedina granica koju poznaju ovi posebni ljudi je ona pocrtana pitanjem: Da li smo leptiri koji sanjaju da su ljudi ili ljudi koji su sanjali da su leptiri? Na ovoj tankoj crti između beskrajnog i mogućeg, i ona je već odavno izgradila svoj dom, svoje utočište od velikih vatri često udruženim sa Velikom Glupošću. Tu je naučila da svijetovi u nama i oko nas ovise o tome kako percipiramo postojeće granice. Da li ih vidimo kao mjesto podjela, ili mjesto susreta. Od toga ovisi da li će granice ostati mjesta na kojima se ljudi udaljavanju, ili će to postati mjesta na kojima se ljudi približavanju, kao i da li granice našim kretanjima minimaliziramo i potpuno brišemo svakodnevnim prekoračivanjima. Ili pak naglašavamo postojeće granice, podebljavamo ih i tumačimo kao završetak puta, kao neko tajanstveno mjesto poput Bermudskog trougla na kojem se naglo zaustavljaju koraci, tok misli i osjećaji. Da nema značajno iskustvo života na ovim prostorima, i sama bi tvrdila da takva ozloglašena mjesta postoje samo u parapsihološkoj literaturi. Ali, otkako su turbo-drekavaci nametnuli parapsihološko kao dominantni okvir interpretacije stvarnosti, mnogi mostovi su danas tek granice koje razdvajaju ljude, njihove živote, i prošlost i sadašnjost.

Pjesme koje trenutno sluša joj pomažu i da se suoči sa strahovima povezanim sa neskladom između njenog životnog iskustva i svijeta koji se stalno mijenja. Uz zvuke ove eklektične muzičke liste je napravila jutarnju kafu, i spremila se za entuzijastični skok u novi dan. Mora uhvatiti voz u 8h, da ne zakasni na intervju za posao u obližnjem gradu. Najava voznog reda, koja je odjekivala suncem okupanom željezničkom stanicom, zvučala je mistično kao budistička molitva. Načas ju je prekinuo kratki zvižduk koji je označio polazak voza. Različiti geometrijski oblici, koje su sunčeve zrake iscrtavale po licima neobično tihih saputnika zagledanih u monitore pametnih telefona, smjenjivali su se sve ubrzanije. Prizori raskošne prirode koja je blistala pod majskim suncem sada su se već nevjerovatnom brzinom smjenjivali pred njenim očima. Kao hipnotisana je posmatrala razbuđivanje uspavanog grada i veselu sunčevu igru skrivanja po gustim, smaragdno-zelenim krošnjama drveća, i po krovovima šarenih kućica spojenih u pravilne nizove, i razbacanih po obližnjim brdima. Dio voza u kojem je sjedila je već zujao poput košnice. Prolazeći kroz šarenilo putničkih torbi razdraganih putnika, koji su ušli na stanici na aerodromu, pažljivo je osluškivala da li u čudesnoj melodiji multijezičnog hora može prepoznati jezik na kojem je učila da voli svijet.

Dr Melina Sadikovic
Autor 15.11.2019. u 13:27

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija