Hrvati i dijalektika gubitnika i pobjednika

tačno.net
Autor 28.11.2013. u 09:42

Hrvati i dijalektika gubitnika i pobjednika

Djeca gubitnika koja su odgajana u mržnji i fašizmu isto tako odgajaju svoje potomke, i tu kraja nema. Ima li rješenja? Ja mislim da ima. Čovjeku je najteže skupiti hrabrost, priznati poraz, pomiriti se s njim i pružiti ruku boljem od sebe. Možda je baš to rješenje.

Piše Eduard Pranger, RGG

Recenziju knjige Ustaše na Jadranu u najnovijem Vijencu Matice Hrvatske (br. 499) dao nam je Vedran Obućina. Knjiga je samo još jedan prilog sve češćim pokušajima povijesnog revizionizma i pravdanja ideologije fašizma, a objavljena je, gle čuda, baš u trenutku kad agresivna desnica svim sredstvima napada demokratski izabranu hrvatsku vlast režiranjem polarizacije društva i, po tko zna koji put, dijeli građane na vukovarske i nevukovarske, odnosno na „crne“ i „crvene“.

U svom osvrtu prepunom hvalospjeva, recenzent citira autora koji je stavio poseban naglasak na činjenicu da je „vodstvo NDH na čelu s Antom Pavelićem, u za nj nepovoljnim okolnostima i suočeno s talijanskom premoćnom vojnom silom, uspjelo ograničiti još veće talijanske teritorijalne zahtjeve i odbiti traženja da NDH bude u još većoj mjeri podređena Italiji“. On piše da se „Talijanska vlast morala tolerirati, ali čim su Talijani napustili istočni Jadran, ustaška je propaganda učinila sve da proglasi povratak svoje vlasti kao pravedan povratak u maticu državu. Zbog toga je napravljeno novo Ministarstvo za oslobođene krajeve, na čijem je čelu bio splitski odvjetnik Edo Bulat. No Ministarstvo zapravo nije imalo odriješene ruke na području Sušaka, Rijeke i Istre, koji su ušli u sastav novoga njemačkog Operativnog područja Jadransko primorje, a u kojem je dijelom ovlasti imala i nova Talijanska Socijalna Republika.“

To bi valjda trebalo opravdati onaj veliki dio Hrvata koji su se, umjesto na stranu antifašista, opredijelili za okupatora i nacizam. Knjigu Obućina naziva velikim monumentalnim dokumentarnim djelom o sudbonosnih godinu dana vlasti NDH u Dalmaciji a koje „ne slijedi nikakva ideološka frustracija“. Hvali autora (kojem namjerno nisam imenovao) da temi prilazi trezveno i znanstveno, ne štedeći nikoga odgovornosti, ali i ne podliježući ideološkim frazeologijama i tumačenjima, kakve je pobjednik u Drugom svjetskom ratu potezao gotovo pola stoljeća.

Činjenica je da Pavelićevi pri(u)staše nisu uspjeli stvoriti jedinstvenu i dobro ustrojenu ustašku organizaciju, već su djelovali u sklopu općeg hrvatskog nacionalističkog djelovanja, čiji je glavni i jedini zajednički cilj bio preuzimanje vlasti pod krinkom beskompromisne borbe za nezavisnu hrvatsku državu. Isto je na djelu upravo sada. I danas je narod prihvatio međustranačku borbu za vlast kao neku svoju vlastitu borbu, pa je tako desna struja u opoziciji okupila vjerske građanske udruge pod patronatom Katoličke crkve i samoproglašene militantne stožere koje podržava HDZ i ekstremna desnica, a koalicija vladajućih se stavila u obranu napadnutih manjina, onih nacionalnih i LGBT zajednice.

Netko bi rekao, puk je neuk i neobrazovan, pa ga je lako dezorijentirati i zavesti, no kako onda objasniti činjenicu da su se podjeli priključili i mnogi intelektualci, oni koji bi trebali biti temelji pravednog i poštenog društva (kao na primjer pisac ove knjige od čak osamsto stranica, a koju sam uzeo samo kao primjer) i sve to još i pod okriljem Matice hrvatske.

Svi smo svjesni da je stara tehnika političara „zavadi pa vladaj“ uspješna u maskiranju i prikrivanju puno većih društvenih problema za koje su zaslužni upravo oni, no ostaje enigma – kako im to uspijeva? Kako uvijek i ponovno, iako svi znamo sve, građani nasjednu na jedan te isti trik? Po meni, najbolja ilustracija tih podjela je upravo ona reprezentativna, najpopularnija i već institucionalizirana – podjela na „crvene i crne“. Ona je pravi uzrok današnjeg stanja u državi, jer ono nije od jučer, ono datira tamo od četrdesetih godina prošlog stoljeća i početka Drugog svjetskog rata, a da bi se to objasnilo dovoljno je pogledati suhoparnu statistiku:

– prema pregledu brojnog stanja za 30. studeni 1944. na teritoriji bivše SFRJ bio je službeno registriran 121.351 partizan, od čega Hrvata 73.327 (60,4 %), Srba 34.758 (28,6 %), muslimana 3316 (2,8 %) i ostalih nacionalnosti 9671 (7,9 %). Za određivanje brojčanog odnosa na kraju Drugog svjetskog rata (15. svibnja 1945. godine) korišteni su podaci iz Popisa sudionika NOR koji je objavljen 1972. godine; tada su bila 228.474 živa sudionika rata iz Hrvatske, od čega Hrvata 140.124 (61 %), a Srba 63.710 (28 %); njihov odnos je 2.2: 1. Poginulih Hrvata u partizanima bilo je 194.749, a Srba 97.728.

Do 1944. godine Ustaška vojnica (UV) je imala pod oružjem 76,000 ljudi, a oko 30% ljudstva činili su ljudi islamske vjeroispovijedi. Kroz postrojbe UV od 1942. godine pa do kraja rata prošlo je oko 100.000 vojnika.

Dakle, brojčani odnos antifašista i fašista, partizana i ustaša, bio je podjednak, nešto više bilo je partizana. Nakon 1945. godine, onaj drugi dio gubitničkih Hrvata koji je podržavao fašizam morao je šutjeti i trpjeti volju pobjednika punih četrdeset i pet godina. Za to vrijeme odgajali su generacije svoje djece u mržnji prema pobjednicima i tek 1990. godine dolaskom demokracije pritisak je popustio. Oni su tu demokraciju, po dobrom starom hrvatskom običaju, shvatili onako kako njima odgovara, pa su krenuli u povijesni revizionizam misleći da je svijet zaboravio što su fašizam i nacizam. Svim silama oni danas svoju izdaju i prodaju Domovine žele prikazati kao borbu za istu tu Hrvatsku nastojeći oprati sramotu koja ih prati generacijama. Ta se sramota očituje u borbi protiv svoje vlastite braće i sestara, a na strani okupatora i u organiziranim logorima smrti gdje su ubijali i spaljivali sve ono što nije hrvatsko, ali i ono što jest. Veliki broj Hrvata intelektualaca koji nisu bili za Pavelićevu diktaturu završili su u Jasenovcu, Jadovnom i mnogim drugim logorima.

Slijedom toga, djeca gubitnika koja su odgajana u mržnji i fašizmu, a danas su odrasli ljudi, isto tako odgajaju svoje potomke i tu kraja nema, pa tako, borba koja je započela 1945. nikada nije završena, ona traje i danas.

Sve u svemu, političari profesionalno i bešćutno koriste situaciju, možda im je to i posao, ali trebamo biti iskreni sami pred sobom i postaviti pitanje koje do sada još nije postavljeno: pa kakav smo mi to prokleti narod koji je sposoban u jednom trenutku podijeliti se i stati jedan nasuprot drugomu s puškom u ruci? Ima li rješenja?

Ja mislim da ima. Čovjeku je najteže skupiti hrabrost, priznati poraz, pomiriti se s njim i pružiti ruku boljem od sebe, možda je baš to rješenje.

Izvori: Vedran Obućina: recenzija knjige Ustaše na Jadranu, Damir Jug, Oružane snage NDH: Sveukupni ustroj, 2004., Ivan Košutić, Hrvatsko domobranstvo u Drugom svjetskom ratu, 1992.,Krešimir Miron Begić, HOS 1941.-1945, 1998., Dragan Cvetković, Stradali partizani iz Hrvatske u popisu 1964. godine

tačno.net
Autor 28.11.2013. u 09:42

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija