I kad se raduje i kad tuguje, Novak Simić sa Bosnom druguje

 Savo Petrović
Autor 9.3.2021. u 10:37

Izdvajamo

  • Ja sam u svim svojim djelima vezan za Bosnu, kazao je Simić u intervjuu ''Glasu komuna''. I u romanu Braća i kumiri, za koji je kritika primijetila da je prvi jugoslovenski industrijsko-građanski roman, jedan od dvojice junaka je Bosanac. Vezan sam za Bosnu dušom i srcem. A za mene danas kažu da sam stari šarmer. Nije to moja zasluga nego milost Bosne u kojoj sam rođen. I svugdje nosim dašak Bosne, jer ovom svijetu treba malo više bosanskog šarma. Svi balkanski narodi su bez šarma, jedino ga imaju Bosanci i Hercegovci… Hoću, ipak, da kažem da ne zamjeram Bosancima što nisu štampali nijednu moju knjigu. Ne zamjeram, stvarno. Mene su štampali u Zagrebu, Ljubljani, Beogradu, širom Jugoslavije. U Bosni nije izašla nijedna moja knjiga. I pjesme su vezane za Bosnu, za Rudanku i cijeli taj kraj pored pruge Doboj – Derventa. Niko se nije sjetio moje lirike…

Povezani članci

I kad se raduje i kad tuguje, Novak Simić sa Bosnom druguje

Foto: U domu Novaka Simića: novinari Savo Petrović i Slobodan Babić, pisac Novak Simić i prof. dr Mirko Skakić

Frančesko Petrarka, rimski pjesnik, autor najljepših ljubavnih pjesama, preteča humanizma i renesanse, napisao je u četvrtom vijeku čudesno lijep sonet, u kome je i stih: ”Prođe moj brod pun zaborava”. Svoje pjesme objavio je u knjizi ”Kanconijer” u kojoj je 317 soneta posvećenih Lauri, njegovoj najvećoj i jedinoj ljubavi, ”uzroku sveg savršenstva na ovom svijetu”. Od tada su preko Balkana prošli mnogi brodovi zaborava da bi krajem dvadesetog i početkom 21. stoljeća novi vlastodršci u jadnim državicama nastalim poslije ubistva Jugoslavije sve bacili u prašinu vremena, posebno u kulturi i književnosti. Sa gašenjem moralnog i kulturnog duha počela je i tragedija jugoslovenskih naroda. Želja da se zaboravi sve što je u prošlosti bilo vrijedno i moralno, blistavo i zvjezdano i da se iz sjećanja izbriše doba vrlina i ljudskog poštenja – to je osnova politike nacionalista. Državice na prostoru nekadašnje Jugoslavije duboko su pale u duhovni provincijalizam, a brodovi zaborava plove punim jedrima po Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori.

Zaboravljene su mnoge znamenite ličnosti, naročito pisci i kulturni poslenici. Odvajkada su kulturni ljudi moralno na višem nivo nego političari, bogataši i nacionalisti i zato su ostavljeni po strani. Zaborav vuče korijene još iz davnih vremena, a krajem dvadesetog i početkom sumanutog 21. vijeka oblaci nesjećanja postaju sve gušći i dublji. Još 1908. godine Branislav Nušić je na sahrani pjesnika Avde Halidbegova Karabegovića, rekao da ”tvoja majka otadžbina tužna Bosna nema suza za svoje sinove, niti za tebe samoga…”.  Avdo Halidbegov Karabegović rođen je u Modriči, a Bosna ga se odrekla i ignorisala. Bosna se ne sjeća da je pisac Mato Blažević, rođen u Bosanskom Šamcu, autor romana ‘Zaboravljeni grobovi”, u Beogradu 1937. dobio nagradu Srpske kraljevske akademije, a roman mu proglašen za knjigu godine. Roman je štampan i u Italiji i dobio pohvalne kritike.

Bosna je u novije vrijeme zaboravila i Novaka Simića, romanopisca, pjesnika, pripovjedača, esejistu, urednika u Izdavačkom preduzeću ”Zora” i časopisa ”Republika” u Zagrebu, dopisnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Knjige Novaka Simića štampane su u Zagrebu, Ljubljani, ili Beogradu. Objavio je 90 pjesama, tridest novela i pripovjedaka i četiri romana – ”Voćnjak” (”Brkići iz Bara”), ”Braća i kumiri”, ”Druga  obala” i  ”Zid mladosti”. Godine 1929.

Jovan Popović i Novak Simić pripremili su i uredili ”Knjigu drugova”, almanah najmlađih jugoslovenskih socijalnih liričara, štampanoj u Velikoj Kikindi, koju su tadašnje vlasti zabranile zbog stihova u kojima se žudi za slobodom i pravdom.

Avdo Halidbegov Karabegović, Mato Blažević i Novak Simić – tri pisca, rođena u Bosni, živjeli su i stvarali na prostoru nekadašnje Jugoslavije i u svojim djelima ostali vezani za svoju rodnu grudu. Mnogo je još pisaca, slikara, glumaca i istaknutih ličnosti bosanskog porijekla koji su zaboravljeni, zanemareni i ostavljeni u provaliji ćutanja.

Novak Simić je rođen 1906. godine u Varešu, sa roditeljima je rano preselio u Sarajevo, a 1927. seli se u Zagreb; nova sredina ga prihvata kao talentovanog pisca, postaje član Društva hrvatskih književnika. U Zagrebu je studirao na Visokoj ekonomskoj školi, a zatim je diplomirao na Visokoj hemijskoj školi u Lebenu u Austriji. U svojim romanima, pjesmama i pripovijetkama slika život sela i prirode, ali i ljudi i svog vremena. Kritičari su isticali da je Novak Simić ”rasni prozni pisac” i da je stvorio djela neprolazne vrijednosti te da je Simić jedan od najboljih srpskih pisaca u Hrvatskoj.

Univerzitetski profesor dr Mirko Skakić, dokazani tumač književnosti i istinske literature, napisao je doktorsku disertaciju o književnom djelu Novaka Simića i istakao da ovaj hrvatski, srpski  i bosanski pisac voli Bosnu. ”Ona je u njegovom djelu, sa temom između dva svjetska rata i nešto ranije, puna prirodnih čari, a i tamni vilajet drugima dalek, nepoznat i tajnovit. Bosna stalno sanja. Oduvijek je željela da živi svojim životom, u svom podneblju, svoj na svome… Nepoznata Bosna se otimala uticajima civilizacije, jer ona je izvorna i svoja. U svom biću sačuvala je neku čudesnu iskonsku snagu kojom je nadahnjivala svoje ljude. Ona je u isto vrijeme primitivna i surova, a pitoma u svom jadu i lirskom bolu”. Novak Simić je nekoliko godina u toku ljetnih ferija dolazio u Rudanku kod Doboja i krajeve pored pruge Doboj – Derventa opisivao u svojim proznim i poetskim radovima.

Prvi roman Novaka Simića ”Voćnjak” objavljen je 1938. i bio je cenzurisan, a tek 1948. ponovo je ugledao svjetlo dana pod naslovom ”Brkići iz Bara”. U intervjuu autoru ovog teksta, sredinom sedamdesetih godina 20. stoljeća u listu ”Glas komuna” u Doboju, Novak Simić je rekao da ga je na pisanje ovog romana potakla porodica Pupić iz Bara kod Doboja:

– To je bila porodica jednog željezničkog skretničara i ja sam njih dobro poznavao.  Vidio sam i upoznao njihov život, to su moji Brkići iz Bara. Kada sam upoznao tu porodicu i uporedio sa životom u Sarajevu, htio sam da opišem jednu takvu familiju, pamtio sam sve detalje, dosta toga zapisivao. Proživljavao sam njihov život i na romanu dugo radio. Prvi dio romana štampan je u časopisu ”Književnik” 1930. godine. Kada je roman štampan 1938., tada pod naslovom ”Voćnjak”, književna kritika ga je toplo dočekala, a pohvalio ga je i Ivan Goran Kovačić.

Sela, šume, voćnjaci, njive, livade, potoci, raskošna priroda od Doboja do Dervente, posebno naselje Rudanka, bili su inspiracija Novaku Simiću da napiše više pjesama u kojima se prepliću radost i tuga, ljepota proljeća i ljeta i zanosni mirisi jeseni. Rudanka je pjesniku simbol Bosne pa će Mirko Skakić konstatovati da i ”kad se raduje i kad tuguje, Novak Simić sa Bosnom druguje”. I zaista, Simić neprekidno druguje s Bosnom, voli svoju rodnu grudu, piše  o njoj pjesme i priče i romane. To je iskrena ljubav…

Vezan sam za Bosnu dušom i srcem: Novak Simić

– Ja sam u svim svojim djelima vezan za Bosnu, kazao je Simić u intervjuu ”Glasu komuna”. I u romanu Braća i kumiri, za koji je kritika primijetila da je prvi jugoslovenski industrijsko-građanski roman, jedan od dvojice junaka je Bosanac. Vezan sam za Bosnu dušom i srcem. A za mene danas kažu da sam stari šarmer. Nije to moja zasluga nego milost Bosne u kojoj sam rođen. I svugdje nosim dašak Bosne, jer ovom svijetu treba malo više bosanskog šarma. Svi balkanski narodi su bez šarma, jedino ga imaju Bosanci i Hercegovci… Hoću, ipak, da kažem da ne zamjeram Bosancima što nisu štampali nijednu moju knjigu. Ne zamjeram, stvarno. Mene su štampali u Zagrebu, Ljubljani, Beogradu, širom Jugoslavije. U Bosni nije izašla nijedna moja knjiga. I pjesme su vezane za Bosnu, za Rudanku i cijeli taj kraj pored pruge Doboj – Derventa. Niko se nije sjetio moje lirike…

Novak Simić je često isticao da je Rudanka njegov simbol stare, patrijarhalne Bosne, koja je došla u sukob s novim vremenima. U svijesti ljudi, izmeđa dva svjetska rata, bila je upravo takva Bosna i njih nisu zanimali vanjski događaji. U prvoj knjizi pjesama ”O čađi i travama” štampanoj 1940. lirski je prikazan život u selu Rudanka i u Bosni. Dr Mirko Skakić je napisao da u ciklusu ”Čađa” pjesnik s gnjevom u duši protestuje protiv stvarnosti u kojoj bogati žive na račun siromašnih i gladnih. Policija je knjigu ubrzo zaplijenila i tiraž uništila jer se ”kroz pjesme prožimaju revolucionarne i napredne ideje”! Novak Simić kao da je predosjećao da će u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji biti zaboravljeno njegovo djelo pa je napisao i pjesmu ”Spomeni me se ponekad u sjećanju”; to je lirska ispovijest i opomena dragoj osobi da ga se ponekad sjeti: Spomeni me se katkad u sjećanjima svojim / Opet sam evo sam na mom putu / svuda kud sam išao rasla je tama / I sve što ti mogoh dati / bješe tužna radost da se za me pati / A ničija / više milostiva ruka / ne pomilova blago ovu skitničku glavu / I ničija / više usta / ne izrekoše toplu i nježnu riječ / Do tvoja.

Prohujale su četiri decenije otkako je sa ovog svijeta otišao Novak Simić. Bosna nije imala ni milovanja niti lijepe riječi za svog sina nije ni tada, niti joj danas pada napamet da se sjeti književnika koji joj je u svojim pjesamama, pripovijetkama i romanima poklonio ljubav i svoje umijeće pisanja. Ni Doboj se nije sjetio da objavi knjigu pjesama pisca koji je krajeve ovog dijela Bosne uveo u književnost. A Novak Simić je bio pjesnik ne samo u stihovima nego i u prozi.

Bosna već decenijama ne otvara svoje kapije za pisce koji su je voljeli. Ipak, uvjeren sam da će jednog dana ljubitelji književnosti istrgnuti iz zaborava mnoge pisce koje je Bosna zanemarila, među njima i bosanskog šarmera Novaka Simića.

 Savo Petrović
Autor 9.3.2021. u 10:37

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija