I REALNO I POETIČNO

Gradimir Gojer
Autor 28.4.2018. u 10:19

I REALNO I POETIČNO

Enes Halilović „Pesme iz bolesti i zdravlja“, Konras, Beograd, 2011.

Da nisam upoznao književnu meštriju novopazarskog književnika Enesa Halilovića moja bi mašta bila bitno detronizirina, a poetička saznanja oskudnija… Jer, Halilovićev talenat je pjesnički nesporan, a izbor tema koje ulaze u njegovu talionicu mašte, opet toliko sav sa obe noge čvrsto na zemlji, da pjev ovog suvremenog truvera ne mogu drugačije nego nazvati istinskim pjesnikom našega doba. Njegova knjiga poezije Pesme iz bolesti i zdravlja, koju je publicirao beogradski Konras, najboljim je dokazom za ove ocjene. Jer ovaj pripovjedač, pjesnik, dramski pisac i žurnalist u ovoj obimnoj pjesničkoj knjizi donosi obilje pjesničke lucidije, koja zaprema prostore od antičkih motiva do najintimnijih sfera pjesnikovog bolovanja  i liječenja… Knjiga donosi latentni humanistički široki angažman, ali ništa manje čaki onaj, u asocijativnom smislu dnevnopolitički… Karakterističnom smatram Halilovićevu pjesmu Atina; tako će Halilović zavapiti kroz svoje verse:

Atina:
Grčka tone, kamata raste.
Narod viče na ulicama,
pesnik ćuti u koricama,
premijer traži pomoć.

Halilović svoj poetski izričaj vodi u stilskom pogledu kroz vrlo suvremene postupke koji, evidentno, duguju uzornom literarnom i filozofijskom obrazovanju, pa mu strani nisu niti ironija, paradoks, sarkazam i groteskalno promatranje svijeta oko nas… U pjesmi Putopisci se to zorno iščitava:

Kaže Herodot da je video mrave veće od lisica.
Kaže Antonije Diogen da je ploveći ka Arktiku stigao nadomak Meseca.
Kaže Marko Polo da je bio u Kini i nije video Kineski zid.

Kako ovaj vrsni pjesnik kroz pjesmu Priča iscrtava poetski autoportret:

Pita me Srđan Papić
zašto poeziju pišem. I veli:
Znaš šta mi priča Jelena Angelkovska?
Radila u nekoj biblioteci, zamenjivala neku trudnicu,
kaže, za godinu niko nije tražio poeziju,
čitaju ljudi romane, priče… e kaže,samo jednom,
u sumrak, prepala me Jelena, bila zima, duvao vetar
strašan,
čovek ulazi, visok, nije zatvorio ni vrata za sobom,
potpuno sluđen, izgubljen u svemiru,
ulazi on, van sebe, i pita strašnim glasom:
imate li nešto od poezije…
Znam, rekoh mu, ja sam to bio.

Karakterističnom mi se ukazuje i Halilovićeva pjesma Tužni Sofokle:

I rekoše mu:
Junaku svoje tragedije
nađi neko bolje ime.
Lakše će se ispeti na daske.


Ciklus pjesama Zvezdara u kojoj pjesnik zbori o svom bolovanju u jednoj beogradskoj bolnici varira tragična i melankolična iskustva iz bolničkog života, pjesnički ubjedljivo artikulira bol ljudi oko sebe…

U pjevu Halilovićevu nalaze se i putositnice i putokrupnice, dakle pjesnik pretvara svoje putopisne impresije u pjesme.

Ipak, poetski, mudronosno i značenjski stvari dovedene do sudbonosnosti čine poetske slike imaginirane iz antičkog vrela i nerijetko u naslovima toponimizirano starogrčkim nazivljem.

Knjiga je i likovno-grafički opremljena na uzoran način obogaćena minimalističkom slikarskom alkemijom, sa više nego zamamnim, detaljem stare galije.

Pjesme iz bolesti i zdravlja zrela je pjesnička apoteoza, upravo kako to pjesnik naslovljava, punini života sa neminovnom ljepotama i bolnošću.

Znakovita je i ljekovita ova Halilovićeva knjiga.

Gradimir Gojer
Autor 28.4.2018. u 10:19

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija