I vrhunska umjetnost …i populizam

tačno.net
Autor 26.1.2015. u 11:48

I vrhunska umjetnost …i populizam

Foto: PIXSELL

Pejaković je toliko snažan, raznolik, raznovrstan i polivalentno moguć glumački organizam da ga niti najbolja kritička opservacija u BiH, pa niti ona teatrološka i kritička misao van BiH nisu do kraja uspjeli smjestiti u precizne koordinate suvremenog eks-jugoslavenskog glumišta.

Piše: Gradimir Gojer

Baveći se godinama kazališnom djelatnošću, oduvjek sam izražavao divljenje pred svakim ostvarenjem koje je zadovoljavalo uzance vrhunske kazališne umjetnosti, a koje je, opet, imalo izravan i otvoren put prema najširim slojevima teatarskog publikuma. Rijetki su i to iznimno rijetki oni dramski umjetnici, bez obzira na kvalitet ostvarenja na pozornici, koji su, tijekom karijere, priskrbljivali sebi atribucije na oba ova plana…

U vremenima mojih životnih i stvaralačkih etapa nesumnjivim primjerom za ovakvu umjetnost je Josip Pejaković. Pejakovićevi počeci bavljenja scenskom umjetnošću vezani su, prije svega, za travnički (u to doba iznimno popularan!) rok bend Veziri. Stvarni scenski senz ostvariti će Pejaković, ipak, nakon nekoliko dobro urađenih uloga u predstavama Dramskog studija, među čijim se polaznicima već, u dobroj mjeri, izdvajao! I prvo nastupi u Drami Narodnog pozorišta Sarajevo priskrbljuju mu postepeno, korak po korak svojevrsnu lidersku poziciju, u početku bar u generaciji kojoj je pripadao. Igranje u velikim projektima poput Čolaković-Belovićeve Kuće oplakane Pejakovića profilira kao izrazito eksponiranog nositelja dramskog repertoara, u najširem smislu!

Doba u kojem je jedan krug eks-jugoslavenskih glumaca želio (a nisam siguran da to nije bila i stanovita pomodost – trend!?!) isprobati samog sebe na goloj pozornici, Pejakovića će eksponirati u dvostrukoj ulozi, kao pisca snažne, životom kontaminirane pripovjesti, ne bez gotovo autentično aktualnih socijalnih konotacija, Oj živote, koja će onda dobar dio vremena raditi za ovoga velikana sarajevskog glumišta.

Teško bi bilo nabrajati zemljopisne toponime eks-Jugoslavije, pa i festivalske pozornice, gdje Pejaković nije igrao ovaj teatarski akt. To je bio akt razorne teatarske moći, koji koincidentno dolazi sa slojevitom i analitičkom ubodnošću i studijom lika Omer paše Latasa u drami Duška Anđića Jedilište, koju je sam pisac i režirao, ali pod naslovom Omer paša Latas, za produkciju Narodnog pozorišta Sarajevo. Nema skoro niti jedne tatarske sezone u kojoj Pejaković, bar jednom ulogom, jednim ostvarenjem nije akcentirao svoju moćnu nazočnost u repertoaru Narodnog pozorišta Sarajevo i to ne samo u drami, jer se i danas odlično sjećam njegovih uloga u mjuziklima…

Ali stvarnu, istinsku kazališnim biserjem opečaćenu glumačku veličajnost Pejaković postiže dvijema kreacijama u samom žarištu – svojevrsnom uskliku svoje umjetničke karijere.
U predstavi O’ Neilla Dugo putovanje u noć, u majstorski suptiliziranim prizorima slovenačkog redateljskog zlatotiska Zvoneta Šedlbauera. Pejakovićev će James Tairon, bar za moj ukus, pokazati neprevaziđenu kreaciju na sarajevskoj teatarskoj sceni! Pejaković je kao James Tairon pokazao sve odlike glumca psihološki produbljene mape osjetljivosti bola, besprijekor raznoslojnoga glumstvenoga registra. Interesantno je da ovu rijetko, u svim razmjerama složenu ulogu Pejaković ostvaruje u kongenijalnom partnerstvu sa životnom i scenskom suputnicom Vesnom Mašić, koja kao Mary Cavan Tairon, u složeno variranom psihološkom portretu žene, čija životna promašenost biva gradirana od problema u obitelji do konačnog odavanja i podavanja drogeraškom konceptu življenja, ona jednostavno briljira. Pejaković i Mašićeva su ovom predstavom za mene nadmašili sve urađeno u sarajevskom teatru koncem prošlog i na početku dvadeset prvog stoljeća.

Druga velika Pejakovićeva kreacija je ona ostvarena sa redateljem Sulejmanom Kupusovićem, a u radu na poznatom tekstu Ive Brešana Hamlet u selu Mrduša Donja.

Pejaković u svojoj punoj zrelosti, s glumačkim habitom koji pokriva i karakterologiju i tipologiju, u ovoj predstavi, kao da je izišao iz Beršanova šinjela.

Pejakovićeva kreacija Bukare, kao seoskog đilkoša, vrela brojnih političkih nepravdi i totalnih moralnih posrtaja, prava je i velika (!!!) studija ovog Brešanovog lika.

Impostacija glasa koja je fascinantna, kretanje scenom koje je varirano između realističnog i najtvrđeg oblika naturalizma, pa onda sjajna igra očima, neki čudni dahovi i uzdasi, pa i zadasi, gotovo oplemenjeni mirisom između pojedinih replika pokazivali su da je Bukara uloga koja je Pejakovića čekala godinama!

Naravno, da niti uloge ostvarene u Kamernom teatru 55, posebno poput one u Karamazovima Dušana Jovanovića, samo ovjeravaju ovaj blistav glumači put Josipa Conje Pejakovića.

Ima nešto što treba kazati, a što teatrolozi i kritičari rijetko govore kad je ovaj glumac u pitanju: Pejaković je toliko snažan, raznolik, raznovrstan i polivalentno moguć glumački organizam da ga niti najbolja kritička opservacija u BiH, pa niti ona teatrološka i kritička misao van BiH nisu do kraja uspjeli smjestiti u precizne koordinate suvremenog eks-jugoslavenskog glumišta.

tačno.net
Autor 26.1.2015. u 11:48

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija