Ibrahim Hadžić laureat ovogodišnjih Sarajevskih dana poezije

Autor 18.5.2012. u 09:12

Ibrahim Hadžić laureat ovogodišnjih Sarajevskih dana poezije

Nagrada Bosanski Stećak pripala je ove godine crnogorskom pjesniku koji živi u Beogradu. Obrazloženje ove nagrade saopćio je jučer na konferenciji za štampu Mile Stojić, predsjednik umjetničkog savjeta Sarajevskih dana poezije, koje će se održati od 22. do 27. maja. Naš portal objavljuje ovo obrazloženje u cjelosti.

 

Poetika i poezija Ibrahima Hadžića (1944., Rožaje, Crna Gora) već uobličene u prepoznatljiv i impozantan pjesnički opus, razvijale su se u obzoru modernog pjesništva hrvatskosrpskog jezika, još od prve autorove knjige Harfa vasiona, objavljene prije gotovo četiri i pol desetsljeća. Okrenutost semantičkoj oštrini ovu je poeziju od početka odvajala je od kakofonije domaćeg moderniteta, najčešće naslonjenog na jaku frazu i nejasnu metaforu.

Hadžić je poeziju tražio u zemaljskom skladu, hvatajući ritam svamira, “harfu vasione”. Kao književno obrazovan pisac, izbjegavao je miljkovićevsku patetiku, tu boljku od koje je bolovala njegova generacija, tražeći svoj put, na kome su ga pratile kristalne slike, jasne poetske vedute. Kroz  svjetlost bibliorteke on je otkrivao sjaj prirode, spajajući viđeno, doživljeno i pročitano u jedinstvenu pjesničku leguru. Metal života kaljen na živoj vatri jezika.

U svojoj novijoj fazi Hadžić se okreće našoj historiji punoj mržnje, rata i nesreće. Mnogostrukost identiteta modernog čovjeka, upozoravao je još Valery, jedno je od glavnih tematskih odredišta moderne književnosti. Potreba za otkrivanjem svoga skrivenog lica i svoga zatomljenog ja u mnoštvu ravna je otkrivanju ontološkog odgovora. Tko smo, čemu stremimo i kamo idemo? Naslov ovog izbora poezije Hadžićeve, a izbor je sačinio i naslov dao sam pisac, ključ je za otvaranje njezinih najskovitijih prostora. Ko sam ja? pita se lirski subjekt, prebirući bezbroj identitarnih varijacija, od onih metafizičkih pa sve do onih povijesnih i nacionalnih, koji su u naše vrijeme postali sudbinski.

Na ovom tragu nastaju neke od najljepših pjesama napisanih na našem modernom jeziku, kao što su “Nepomenik“, „I ti Crnogorci”, “Poreklo”. Pjesnik čistih lirskih slika najednom uključuje ironiju, jer samo ironijski se može govoriti o našim identitetima koje obilježava onaj freudovski narcizam malih razlika, ali te nejasne, sitne razlike uzrokom su velikih ljudskih zala o kojima kazuje povijest, ali i naša suvremenost. Ibrahim Hadžić traga za tom sotonom jezika, “đavolom Vukovara, Dubrovnika, Sarajeva, Mostarskog mosta… sanjajući o vremenu kad će nam “mravi biti braća”: “Neću razumeti šta znači zavist / Neću znati šta znači ljubomora, / Šta mržnja / I ksenofobija / Svi će mi mravi biti braća…”.

Iako opsegom nevelik, izuzetnom liričnošću i mudrošću opus Ibrahima Hadžića nameće se kao refleks humanosti u babilonskoj vrevi pobunjenih južnoslavenskih stanja, kao kristalna svjetiljka u našim danima koje još uvijek prekrivaju tama i pomrčina. Kao virtualni bosanski stećak, čije će jezgrovite poruke otkrivati suvremenici, ali i budući naraštaji.

 

 

Autor 18.5.2012. u 09:12

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija