IDEOLOŠKI FETIŠIZAM I USTAVNE GAĆICE (R)BiH

Povezani članci

• INICIJACIJA U SALONU ZA PROSLAVE – Grupna izložba slika
• Sa’diyya Shaikh: Allah, skriveno blago i Božije žensko
• Dragan Markovina: Enciklopedija otpora
• Završen II. Omladinski forum u Mostaru: Važno je govoriti o feminizmu!
• Objavljena nova knjiga Nerzuka Ćurka “Zašto je Bosna a ne ništa”
• BLISKO PISMO PRIJATELJU IZ DALJINE

Jadna drugo, da ti kažem rug’ō:
Sinoć mi su gaće ukradene!
Da su s plota ne bih ni žalila,
Veće s krâkā, žalosna mi majka! ¹

Ako angažman općenito, a intelektualni posebno, znači zalaganje, zauzimanje za nekog ili nešto (za neku životno bitnu stvar), onda u najnovijoj knjizi Esada Zgodića nedvosmisleno indikativnog naslova «Politike fantazija» – o krivotvorenju rata protiv Bosne i Hercegovine ² koja ustaje protiv ideologiziranog preinačavanja smisla i uzrokā rata u BiH, imamo na djelu upravo to: zalaganje za istinu u smislu konačnog demontiranja ideologiziranih fantazija o tzv. «zaraćenim stranama» u BiH, njihovim argumentiranim sravnavanjem sa elementarno-činjeničnim stanjem stvari na terenu – prije, tokom i nakon agresije.

U pitanju je racionalno-knjiški otjelovljeno htijenje da se prekine lanac laži i neistina kojima se, paradoksalno perfidnom igrom sračunate fantazije i nemorala, žrtva optužuje «za», a zločinac oslobađa krivice «od» vlastitih, cijelom svijetu poznatih zločina.

Ta licemjerno-instrumentalizirana zamjena datog, činjenično-faktografskog, zadatim (smišljeno-namjenskim ideologiziranim i subverzivno-subjektivnim prikazivanjem rata); tj. zamjena iskustvene zbilje jednog dogoda bestidno-nebuloznim i fantazmatski iskrivljenim interpretacijama (tog istog dogoda), jeste ono o čemu je riječ u Zgodićevoj znanstveno-istraživački i na faktografskim izvorima tvrdo utemeljenoj studiji.

Toliko se neciviliziranog, Velikosrpskog i internacionalno plaćeničkog pro-srpskog mulja i intelektualnog otpada slilo u bosanskohercegovačku ratnu i poratnu avliju da je Zgodić imao više nego dovoljno materijala da, iz te nepregledne naplavine najcrnjeg politikantskog beščašća XX stoljeća, derivira čitave sisteme metodski instaliranih licemjerno-hermeneutičkih i idejno opravdavajućih fantazija, kao što su (slijedimo naslove Zgodićevih poglavlja): «Rat između civilizacija»; «Rat balkanskih plemena»; «Građanski, etnički i vjerski rat»; «Rat za Jugoslaviju»; «Srpski odbrambeni rat»; «Antiislamski rat»; te čitave školè razrađenog zastiranja istine kao što su, u autorski dosjetljivoj nominaciji «Imaginacije oficirskog uma» ili «Odvratni hiperobjektivizam», koje, mistifikacijama svih vrsta (od literarno-nategnutih smicalica pragmatičnog Petera Handkea, do KOS-ovsko-medijskih i provincijski jeftinih izmišljotina o samogranatiranju Sarajeva (Markale), Tuzle (Kapija)…), po svaku cijenu i uprkos svemu što cijeli svijet zna, nastoje zamagliti činjenično nezamagljivu očiglednost djelovanja velikodržavnih projekata kojima se povijesno biće Bosne (resp. BiH), nasilno-krvavo žrtvovalo na oltar velikonacionalističkih i ekspanzionističko koordiniranih politika (tajni sporazum Milošević-Tuđman u Karađorđevu), njenih najbližih susjeda.

Poslije svega, jedan klero-fašizam i beskrupulozni neonacizam (kojim je Haag već debelo zaokupljen), u svom sračunatom pseudo-racionalizirajućem samorazumijevanju, želi se, danas, pod krinkom forsirane kvazi patriotske frazeologije (u čemu i osrednji psiholozi odmah prepoznaju odbrambenu logiku nadkompenzacije), pošto-poto i post festum nekako izvući iz «istorije razbojništva» kojoj se priklonio i kojoj, slijedom vlastitog iracionalno politikantskog logosa, faktički pripada. Ali se tome licemjernom izvlačenju, kerberski nepopustljivo, a po ideologe i sljedbenike tog razbojništva povijesno nezgodno, logičko-metodološki uvjerljivo ispriječio prof. Esad Zgodić.

Nošen snažnim impetusom znanstvenog objektivizma i metodološkog rigorizma, Zgodić odvažno preuzima na sebe donkihotsku zadaću da, jezikom i metodom «emancipatorske znanosti», krene u intriznomotivirajuću avanturu «rašćeravanja tih halucinantnih uobraženja» koja se danas, domaćoj i svjetskoj javnosti, nude kao posljednja istina bh rata, tj. kao programska neistina («građanski rat»), projektirana da zamagli istinu Veliko-nacionalističke agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Nije izmaklo Zgodiću ni predratno-pripremno masmedijsko kondicioniranje i masovno ideologiziranje velikosrpske etnosvijesti u pravcu nekritičkog i bespogovornog prihvatanja planiranih zločina koji, slijedom velikodržavnih političkih planova, u glavama idejno raspamećene gomile, treba, unaprijed, da budu o-čitani kao nužan odgovor na tobožnju opasnost («teorija nacionalne ugroženosti»), pokvarenost i neljudskost Drugih. Ne jedina, ali sasvim dovoljno ilustrativna za ovu priliku je čuvena, uzorno rasistička i nacifašistička izjava haaške osuđenice (zbog aktivnog učešća u zajedničkom «zločinačkom poduhvatu») prof. dr. Biljane Plavšić:

     «Muslimani su genetski kvaran materijal, prešao na Islam. I sad iz
     generacije u generaciju se jednostavno taj gen kondenzuje. Postaje sve
     gori i gori, izražava se jednostavno, diktira način razmišljanja i
     ponašanja. To je u genima već usađeno».

U kontekstu te fašističke nebuloze (koja nema ni logičkog ni biološkog uporišta na fonu moderne biološke znanosti), Plavšićeva će, u za nju rasistički poraznoj činjenici postojanja velikog broja (predratnih) pravoslavno-muslimanskih mješovitih brakova, paternalističko-mesijanski prepoznati «opasnost» koja «dovodi do degeneracije srpske nacionalnosti», i koju, «opasnost», treba fizički eliminirati (genocid), a zatim, tako ideološki projektovan zločin genocida, naknadno i eufemistički, svijetu prikazati kao «etničko čišćenje» srpskih prostora, što je (i kad bi se zaista «sàmo» o tome radilo), sâmo po sebi civilizacijski krajnje porazno. Pa, ipak, za bornirani um nosilaca te bolesne, naci-čistunaške ideologije «imperijalističke bande Beograda» (Stevan Dedijer), to je, očito, bilo sasvim prihvatljivo i dovoljno samoopravdavajuće za poduzimanje niza masovnih pokolja, silovanja, pljački i rastjerivanja miliona nesrba s njihovih vjekovnih ognjišta.

Naravno, naknadne, post-ratovske, advokatski intonirane objašnjavalačke teorije s agresorske strane dolaze nam (jašući na «ideji neumitnih povijesnih determinacija»), i završavaju, kako to zgodno Zgodić kaže, u «impersonalističkim apstrakcijama» u kojima nigdje nema subjekta zločina, i sve se, na tragu te svijetu licemjerno odaslane projekcije, dešava u ozračju beskrvnog imaginarnog «objektivnog duha koji hoće reteritorijalizaciju etniciteta i formiranje novih nacionalnih država» (str. 74-75).

Drugi put, pak, riječ je o iscrpnoj quasianalitici prekrajanja smisla jednostrane agresije, genocida i zločina u ideologem ekvilibrija «zaraćenih strana», u kome nema ni Krvnika ni Žrtve, nego se, plitkoumljem međunarodnih quasiteoretičara i zagovarača neintervencionizma, krvoproliće odvija nekako spontano, tj. po taktu impulsivne nepredvidljivosti tobože nestašnih i nekultiviranih balkanaca nošenih primitivnom ambicijom kolektivno-egoističkog prestiža, ili nečim drugim.

Osim toga, na drugoj interpretativnoj ravni tog metodički (o)smišljenog i navijački objašnjavalačkog modela, Zgodić jasno prepoznaje i diskurs aksiološki bezbojne, cinično «impersonalističke, tehnicističke i vrijednosno neutralne deskripcije rata u Bosni i Hercegovini», tj. diskurs jezički nepodnošljivo «odvratnog hiperobjektivizma» (str. 73), u kome se «neprestanim korištenjem pasivnih i neprelaznih glagola sistematično uklanja vršioc radnje» krvavog zločina. Riječ je o politikantski licemjernom diskursu u kome «nema imenovane strane koja vrši ove aktivnosti. One se samo dešavaju na određen način» (M. Sells, ibid.).

Da bi izašao na kraj sa beskrajnom gomilom ispraznih, ali sofistički vješto intoniranih odvjetničkih formulacija funkcionaliziranih da zamagljuju, tj. prikrivaju planski i agresivno-genocidni karakter bh rata, Zgodić je, u prvom poglavlju, najprije izdvojio plaćene ili ideološki zaluđene nosioce neistina («Tipične škole fantazija», str. 25-77) o ratnim zbivanjima na tlu BiH devedesetih, da bi im, u drugom poglavlju («Replike Hantingtonu i sumišljenicima», str. 77-148), sistematskim pregledom kontra-literature, suprotstavio kako domaće (srpsko-hrvatske), tako i svjetski relevantne kritičare njihovih nemoralno i nenormalno falsificirajućih napora izmjene prirode i karaktera rata, tj. agresije na BiH.

Suština i sadržaj tog opovrgavajućeg poglavlja potanko je apsolvirana u osam tematskih cjelina i vidljiva je, na prvi pogled, već iz formulacija samih podnaslova tog dijela Zgodićeve knjige: «Srpska i hrvatska demontaža fantazija»; «Zapadnjaci demantiraju»; «Ahistorizam i esencijalizam»; «Rasistički motivi i socijaldarvinizam»; «Antiislamizam – prilozi dekonstrukciji»; «Supstancijalna i instrumentalna stvarnost»; «Prikrivanje zločina genocid»; i «Sociocid – ubijanje bosanskog društva».

Naredna dva poglavlja (3. i 4.) intonirana su povijesno-perspektivistički, sa osnovnim naznakama onoga što nam je konkretno sutra činiti («Za politiku prevencije» str. 148-161), kako bi se konačno prekinuo ciklično opetovani lanac krvavog genocida namijenjen uništenju bošnjačkog etnosa, s jedne, i kako bi se («S onu stranu fatalizma i racionalizma», str. 161-169), nužnom izmjenom emotivno i poetski sladunjavog untarbošnjačkog patetičkog i fatalističko-racionalističkog diskursa, s druge strane, izašlo na tvrdu ravan znanstveno logičke konzistentnosti koja će, i znati i moći da se, objektivno – in praxi, uspješno nosi ne samo sa potvrđenim neprijateljima Bosne, nego istovremeno i sa terminološki zavodljivim, milozvučnim i dobronamjernim, ali prividno-znanstvenim («van-znanstvenim», Zgodić), kategorijama pogrešnog i suštinski poraznog interpretiranja stvarnosti bosanskohercegovačke povijesti u njenoj faktičkoj, nasilno-tragički i sustavno–planski događajućoj, a ne nekakvoj neumitnoj, i iracionalno-predestinirajućoj bilosti, koja nas, uvijek iznova čeka; tj. kako nam taj fatumsko-patetični vokabular (Prokletstvo, Sudbina, Čudo, Tajna), bošnjačkih sveznalica/neznalica i patriot-voluntarista, implicite i eksplicite dirljivo sugerira, sasvim nes(p)retno i nehotično amnestirajući prošle i aktualne dželate Bosne i Hercegovine.

Ukratko, kao znanstveno vigilantan autor, Esad Zgodić vodi računa o svim eksterno-internim, kako onim sračunatim, tako i onim nehajno-nespretnim nijansama i jezičkim zamkama koje agresoru na BiH služe, ili mogu poslužiti, u svrhu pravdanja civilizacijski, ljudski, ideološki i politički poraznog držanja kojim se, koliko juče, zločinački-uvjerljivo legitimirao pred cijelim svijetom, a danas bi (cinizmom nemoralne retorike i naručenih izmišljotina), da sramnim plaštom racionalizacijā prekrije golu (i goloruku) žrtvu vlastitog divljaštva i vlastite neciviliziranosti i da je tako pokrivenu sakrije od međunarodne, pa i vlastite javnosti.

Pri tom, iskustveno kvantitativna prednost tog htijenja, sadržana u narodnoj sentenci da «laž ima sedam lica, a istina samo jedno», obilato ide na ruku potvrđenim ideološkim lažovima, političkim kameleonima i prevarantima, te se, valja to reći, Zgodić, ovom knjigom, prihvatio nimalo zahvalnog posla časne, ali neravnopravne, duge i neizvjesne borbe za očiglednost jedne povijesne istine, ili (što je isto), borbe za istinu jedne povijesne očiglednosti, o kojoj se danas pišu stranačko-programski retuširane (h)istorije.

Na sceni je neravnopravna borba povijesti i (h)istorije u kojoj post-ideologizirana raz-(h)historija ne pristaje na zbiljski deskript svog povijesnog dogoda; tj. (h)historija u kojoj je Opis zamijenjen idejnim Propisom po kome – nije bilo kako je bilo, nego će biti (da je bilo) – onako kako Mi kažemo da je bilo!

A to praktično znači, da je predratnu antibosanski nacionalističku histeriju zamijenila postratno projektovana historija. Psihodijagnostički, i socio-psihološki govoreći, u slučaju antibosanskog neofašizma radi se o patološki uzornom nastojanju njegovih zbrda-zdolisanih korifeja i nosilaca da, u grčevitom naporu prozirne samoterapije (kao posljednjem pokušaju da pobjegnu ne samo od Haaga, nego i od vlastitog ludila), svoju sopstvenu histeriju, pod krinkom zavodljivog nacional-patriotizma, nekako prometnu u oficijelnu (h)istoriju.³

Najkraće, hegemonističko-mafijaška agresija na BiH i njene građane danas se svjetsko-lobistički racionalizira fantazijama svih vrsta, igrajući na već davno a priori pripremljene zabludne «argumente» neintervencionističke politike i metapolitike («samoskrivljena ili izvana producirana, iznuđena, nametnuta, prisilna egzistencijalna politika u doba Izvanrednog», kako je, na str. 18, precizno definira E. Zgodić), kao mitski-stereotipno fabricirane i pragmatički, ratno-huškački (zlo)upotrebljive predstave o Bosni i Hercegovini.

Upornom logikom te iracionalno-minhauzenovski raspojasane mašte, (uprkos četverogodišnjem simultanom TV svjedočanstvu pred licem cijelog svijeta), 1417 (i slovima: hiljadučetristoisedamnaest) dana duga opsada Sarajeva, pokušava se negirati ideološki mizernom teorijom neopsade, tj. ciničnom budalaštinom Karadžićevog javnog poricanja krvave opsade čiji je konačni učinak više od desethiljada mrtvih Sarajlija (od toga 1601 dijete) i par desetina hiljada ranjenih građana ovog grada.

Konačno, srpskom poricanju i falsificiranju jezive ratne stvarnosti njenim deskriptivnim eufemiziranjem, svjedoči Zgodić, nečasno se pridružuju i poneki prosrpski UN oficiri, poput Kanađanina Barry Frewer-a, koji, umjesto o vojnoj opsadi Sarajeva, jeftino plaćenički tlapi o «okruženju i srpski taktički pogodnoj poziciji» (str. 69), itd. itd.

Ukratko, pedantnom evidencijom na tragu širokih bibliografskih uvida, iz stranice u stranicu, niže se Zgodićeva niska otužnih primjera intelektualnog i oficirskog beščašća agresora i njegovih idejnih satelita.

Sve u svemu, Zgodić nas, didaktički-uzornim i taksativno-analitičkim postupkom – step by step, suočava sa moralnom mizerijom najnižeg ranga; sa ideološko-politikantskim fenomenom koji, čiste savjesti, možemo nazvati – «laži bez granica». Tim i takvim lažima suprotstavljena je logički i faktički konzistentna kontraargumentacija, dovoljno upečatljiva i jaka da obesnaži prethodno naručene gomile prividno dobro upakovanih besmislica koje Zgodić naziva političkim fantazijama.

Ali šta je (politička) fantazija? 

Fenomenološki govoreći, politika je – «umijeće mogućeg».

Fantazija, upravo obrnuto – umijeće nemogućeg. Etimološki, pojam «fantazija» vodi nas ličnom imenu «Fantaz», koje nam dolazi iz raskošne grčke mitologije. Naime, Fantaz je bio sin Hipnosa (tj. Sna) koji je, opet, bio brat Tanatosa (Smrti). Istovremeno, obojica (Hipnos i Tanatos), bijahu sinovi Noći. Dakle, San, Smrt, i Noć, su noseći elementi i semantičko-hermeneutički temelj interpretacije termina «fantazija» kao centralnog pojma sugestivno izvrsno pogođenog naslova Zgodićeve knjige.

Zašto?

U snu je – sve moguće, a u mraku je sve – isto! Hegel će reći: u mraku su sve krave crne. Pod velom sna i mraka Laž i Istina gube se u svojoj kontekstualno induciranoj nerazlikovnosti. Konkretno zgodićevski govoreći, u mraku fantazije i najveća laž se po-istinjuje i po-javljuje, tj. po-kazuje – «kao da» je istina. Zato, radi Stvarne, Povijesne Istine, takve, ispolitizirane i fantastično-oniričke – «kao da» istine – treba konačno izvući iz mraka fantazija na svjetlo dana, i javno ih raskrinkati. Zgodić se poduhvatio upravo toga: krajnje mučnog «raščeravanja tih halucinantnih uobraženja».

Kao tvorevine mašte u budnom stanju, a s obzirom na njihovu snažnu obojenost ambicijom ili erotikom (Freud), fantazije, psihodinamski i psihoanalitički interpretirane, predstavljaju snažne, ali potisnute, dakle, nesvjesne želje subjekta. Konkretno politološki opservirano, šta je to «potisnutô» u aktualnim «politikama fantazija» kojima se teorijsko-kritički pozabavio Esad Zgodić u svojoj knjizi?

Najkraće, potisnute su stare velikonacionalističke želje i ambicije susjeda Bosne i Hercegovine! Vjekovne, teritorijalne pretenzije na BiH (kao potisnute političke želje za vrijeme kozmopolitske vladavine Josipa Broza Tita), licemjerno i strpljivo, pod plaštom bratstvo-jedinstvujuće retorike, čekale su svoju povijesnu priliku. I dočekale! U pogodnom kriznom trenutku devedesetih prošlog stoljeća, one se, u jednoj prikrivenoj i marketinški vješto racionaliziranoj politikantskoj formi (kao teorije tobožnje «nacionalne ugroženosti»), agresivno probijaju na samu površinu etnokonfesionalno aktivirane svijesti.

U političkoj ravni, a na fonu Freudove psihoanalitičke dinamske matrice, ideološki tempirana «teorija nacionalne ugroženosti» strukturalno-fenomenološki potpuno odgovara pojmu individualne seksualne ugroženosti. One seksualne ugroženosti socijalno neadaptiranog pojedinca koji svoje tajne (potisnute) seksualne želje po danu zadovoljava samo u mašti (tj. fantaziji), a noću, pod okriljem pomrčine kreće u akciju njihovog praktičnog ostvarenja i zadovoljenja: akciju silovanja. Adekvatno aktivistički interpretirano, jezikom političke prakse, silovanje je zapravo akt – seksualne agresije. Ili, preciznije, i u terminima Clauzewitzeve kategorijalne politološke logike: silovanje je samo produžetak seksualne fantazije drugim sredstvima.

U tom smislu, promišljajući upravo (iz)rečeno na tragu Zgodićeve knjige, agresija na Bosnu i Hercegovinu bila je samo logičan produžetak političkih fantazija (snova) drugim sredstvima. Faktički, jednostrano nametnuti rat bio je političko silovanje Bosne i Hercegovine izvedeno pod okriljem moralne pomrčine nacionalističkog duha vremena. U dugoj, i povijesno dramatičnoj noći 1992-1995. Bosna i Hercegovina je, politički, a pod prijetnjom oružja, i pred očima svjetske zajednice, grubo – silovana, da bi, nakon svega, još i dodatno fetišistički⁴ bila – ponižena.

Metaforički govoreći, fetiški motivirani Silnik je nakon silovanja odnio sa sobom i nasilno otuđene ustavne gaćice Ove Zemlje (tako da je, u svojoj nasilnoj razgolićenosti od predratne R BiH, ostala samo daytonski gologuza BiH). A zatim, nošen parafilijskim fantazmom fetiškog erotskog zadovoljstva, nominirajući se upravo njima, siledžija, svih ovih godina, baš kao da su izvorno njegove, egzibicionistički bestidno, baš u tim – pokradenim gaćicama (RS), pojavljuje se pred svjetskom javnošću.

Naravno, svaka silovanjem povrijeđena i ponižena Žrtva pred licem svijeta traži svoju pravnu zadovoljštinu na sudu (tužba RBiH u Haagu). Istovremeno, i paralelno, sva aktualna nastojanja oko ustavnih promjena danas, spadaju u arsenal zajedničkih civiliziranih napora dijela osviješćene međunarodne zajednice i bh patriota, da siledžiju nekako urazume i ukradene fetiš gaćice (R) ponovo vrate njihovom stvarnom vlasniku – (R) BiH.

Međutim, nijedan Siledžija, pa ni politički, nije spreman priznati svoju krivicu. U toj nespremnosti, on se brani na sve moguće načine i svim dopustivim i nedopustivim sredstvima. Uključujući i laži, tj. fantazije kojima se i bavi Zgodićeva knjiga o kojoj je ovdje riječ.

S druge strane, sud i sudija, koristeći se pozitivnim, metodološki validnim sredstvima, nastoje doći do istine i donijeti valjanu obeštećujuću presudu. Sudija, u ovom slučaju prof. Esad Zgodić, je presudio. Njegova Presuda, tj. Knjiga je tu. Autor (kao sudija), i recenzenti (kao porota), rekli su svoje. Na redu su čitaoci tj. najšira bh javnost. Naše je da joj Zgodićevu Presudu tj. Knjigu preporučimo. I mi to, upravo sada, i na ovaj način činimo. Riječ je o stručnoj i ljudskoj obavezi iskrene preporuke Zgodićeva rukopisa kako usko fahovskoj, tako i široj čitalačkoj javnosti Bosne i Hercegovine.

Najkraće: radi se o logičko-etički snažno utemeljenom štivu poslije čijeg čitanja mnogo toga više, ni na koji način, neće moći ostati isto. Bez obzira na čijoj strani se (akterski gledano), ove intelektualno uzbudljive knjige, neko od njenih potencijalnih čitalaca (uključujući i one u tuđim gaćicama), pojedinačno i intimno pronađe i prepozna.

1 Stihovi nepoznatog autora; pripadaju korpusu bosanske alhamijado književnosti. Dr. Abdurahman Nametak, preuzeo ih je iz jednog rukopisa pohranjenog u Orijentalnom institutu, gdje se nalaze pod br. 1521 (Cf. A. Nametak: Hrestomatija bosanske alhamijado književnosti, Sarajevo, 1981.str. 52)

2 Prikaz predstavlja kombinaciju teksta recenzije i promotivne besjede autora prikaza povodom izlaska istoimene Zgodićeve knjige. Promocija je održana na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, 16. 11. 2005., a promotori / recenzenti su, osim potpisnika ovog teksta bili još dr. prof. Omer Ibrahimagić i prof. dr. Smail Čekić. Izdavač: DES Sarajevo, 2005.

3 Vidi o tome šire: Esad Bajtal, Historia est magistra vitae, predgovor knjizi S. Krsmanović: Teatr(e)alitet / u slici ogledalo, Sarajevo, 1998.

4 Fetišizam (portug. fetiçio – čarolija, magija), etnološki i religiozno-psihološki fenomen slijepe privrženosti i strahopoštovanja prema neživim objektima, fetišima. Vrsta parafilije za koju je karakteristično seksualno uzbuđenje i zadovoljenje izazvano nekim objektom (cipelom, rukavicom,itd.). Ili, prema franc. fetiche – vještački napravljen objekat, idol. Radi se o seksualnoj devijaciji vezanoj za erotsko odstupanje u odnosu na normalnu seksualnost. Ukratko, fetiš je simbolična zamjena za izvorni seksualni objekat, a može ga supstituirati bilo šta, kao npr. dio tijela /politički, i u našem slučaju teritorijalni (49%), ili nominalni (R) dio BiH/, ili neki predmet osobe (cipela, rukavica, maramica, gaćice…) za koju je erotska želje tajno fiksirana.

29.12.2005. Orbus.one