Igor Galo: Osjećam se kao regionalni glumac

 Nenad Jovanović
Autor 3.8.2022. u 09:56

Izdvajamo

  • Davne 1960. godine u Puli, a svega šest godina od svog začetka kao Festivala jugoslavenskog igranog filma (FJIF), taj je skup bio mjesto susreta istoka i zapada, čime naglašavam značaj ukupne jugoslavenske kinematografije u evropskom i svjetskom filmu. Citirat ću Georgesa Sadoula, poznatog francuskog historičara filma koji je tada bio gost u Puli i koji je na kraju festivala opisao suštinu našeg potencijala, koju mi, naravno, nismo nikad jasno sagledali, a pogotovo prepoznali i sačuvali. Njegov komentar bila je simpatična brojalica koju vrijedi upamtiti: "Jedan festival, dva pisma, tri vjere, četiri jezika, pet naroda, šest republika, sedam poduzeća za distribuciju, osam producentskih kuća, devet filmskih studija i deset igranih filmova koje treba upamtiti iz Pule '60." Na razbijenim ostacima ondašnje kinematografije ostala je, sva sreća, sačuvana Arena. A što nam je sada ostalo od svega navedenog, vi nabrajajte.

Povezani članci

Igor Galo: Osjećam se kao regionalni glumac

Igor Galo – foto: Dusko Marusic/PIXSELL

Ratovi služe tome da se raskidaju veze, kopaju rovovi među narodima, a rezultati ratova 1990-ih, i ne samo njih, pokazuju da je obim štete, i duhovne i materijalne, impresivan. Naravno, ni mene nije zaobišla ta šteta, međutim veze koje su postojale na donekle zdravim osnovama, među kolegama i filmskim radnicima, ostale su neokrnjene

Povod za razgovor s Igorom Galom, poznatim glumcem i filmskim radnikom s pozamašnim opusom, ali i humanistom s obzirom na antiratne akcije i pomoć žrtvama rata, bila je nagrada Aleksandar Lifka za doprinos regionalnoj kinematografiji, koja mu je uručena na nedavno održanom Festivalu evropskog filma Palić u Subotici.

Što nagrada Aleksandar Lifka za vas znači?

Prije nego što odgovorim na vaše pitanje, htio bih reći da sam počastvovan priznanjem za regionalni doprinos kinematografiji koje mi je dodijelio Savjet festivala. Dospjeti na listu dosadašnjih dobitnika priznanja Aleksandar Lifka velika je nagrada samo po sebi. Sam pojam “regionalni” mnogo je bezbolnije izreći nego ga nazvati ex-Yu prostorom, iako svi znamo na što se to odnosi. Teško je pomisliti da pod pojmom “regionalno” netko od nas pomišlja da su to Bugarska, Turska, Albanija ili Grčka. Ovom prilikom obradovao sam se društvu s kojim sam drugovao i surađivao u proteklih više od pola stoljeća. Što mi je još draže, obradovali su se i oni meni, takav sam dojam ponio i kući u Pulu. Nažalost, nije nas puno ostalo živih i aktivnih, tu su glumica Mira Banjac i direktor festivala Radoslav Zelenović.

Hrvatska je bogomdana prirodnim resursima i ljudskim potencijalima. Nažalost, nema interesa da se taj potencijal aktivira jer su slobodnomisleći ljudi klasični remetilački faktor vladajućoj žabokrečini

Što vas je prije 54 godine povuklo da se okušate u filmu, za početak u onom “Imam dvije mame i dva tate”, i što vas je natjeralo da ostanete u svijetu filma i filmskih uloga?

Mene su zapravo povukli na film. Prvenstveno mogu zahvaliti Dragi Bahunu, pomoćniku režisera Kreše Golika, koji me pozvao na audiciju za ulogu Zorana u tom filmu. Dalje me nitko ni na što nije natjeravao, pa mi se čini da je sve išlo samo od sebe! Sam pao, sam se ubio, ne optužujem svoju zlu sudbinu. Dapače, najradosnije doba s najzabavnijim ljudima svijeta koji nam na oči nestaje.

Koliko je bila snažna jugoslavenska kinematografija, koja je imala mjesto i u evropskoj i svjetskoj? Što je danas od nje ostalo, premda više ne postoji pod tim nazivom?

Davne 1960. godine u Puli, a svega šest godina od svog začetka kao Festivala jugoslavenskog igranog filma (FJIF), taj je skup bio mjesto susreta istoka i zapada, čime naglašavam značaj ukupne jugoslavenske kinematografije u evropskom i svjetskom filmu. Citirat ću Georgesa Sadoula, poznatog francuskog historičara filma koji je tada bio gost u Puli i koji je na kraju festivala opisao suštinu našeg potencijala, koju mi, naravno, nismo nikad jasno sagledali, a pogotovo prepoznali i sačuvali. Njegov komentar bila je simpatična brojalica koju vrijedi upamtiti: “Jedan festival, dva pisma, tri vjere, četiri jezika, pet naroda, šest republika, sedam poduzeća za distribuciju, osam producentskih kuća, devet filmskih studija i deset igranih filmova koje treba upamtiti iz Pule ’60.” Na razbijenim ostacima ondašnje kinematografije ostala je, sva sreća, sačuvana Arena. A što nam je sada ostalo od svega navedenog, vi nabrajajte.

“Most” i “Valter”

Koliko su ratovi 1990-ih pokidali veze među glumcima, odnosno koliko je tjeranje nekih od njih da glumačko umijeće okušaju u bijelom svijetu nanijelo štete filmskoj umjetnosti?

Ratovi i služe tome da se raskidaju veze, kopaju rovovi među narodima, a rezultati ratova 1990-ih, i ne samo njih, pokazuju da je obim štete, kako duhovne tako i materijalne, impresivan. Naravno, ni mene nije zaobišla ta šteta, međutim veze koje su postojale na donekle zdravim osnovama, među kolegama i filmskim radnicima, ostale su neokrnjene, na što sam ponosan.

Osjećate li se i danas kao jugoslavenski glumac?

Ne. Osjećam se kao regionalni filmski radnik, odnosno glumac.

Početkom 1990-ih snimili ste, kako ste jednom prilikom rekli, posljednji ozbiljan film u Hrvatskoj – “Zlatne godine” Davora Žmegača. Koliko ste filmova snimili otada do danas i jeste li očekivali da vas netko od hrvatskih režisera pozove u projekt?

“Zlatne godine” Davora Žmegača bile su mi prvi i posljednji film u demokratskoj Hrvatskoj koji je po svom scenarističkom, režijskom, produkcijskom i svakom sektorskom standardu odgovarao mom dotadašnjem iskustvu na filmu i u tom smislu eventualno bih upotrijebio vaš izraz “ozbiljan”. Naravno, nadao sam se da će me netko pozvati u svoj film i nakon toga, barem na osnovu mog iskustva iz preko sedamdesetak što dugometražnih, što kratkih i TV filmova, ali to se nije dogodilo, osim u slučajevima nezavisnih no budget produkcija, za njih sam bio dobar!

Naravno da bi se Hrvatska morala suočiti sa svim aspektima “Oluje” na staložen i racionalan način, bez uspaljenih nacionalističkih predispozicija. Svakako bismo film o “Oluji” morali napraviti mi Hrvati, prije nego netko drugi

Kolika vam je satisfakcija nagrada Fabijan Šovagović za životno djelo, koju vam je 2018. dodijelilo Društvo hrvatskih filmskih redatelja?

Nagrada Fabijan Šovagović višestruko mi je značajna, najprije zbog toga što su mi je dodijelili hrvatski filmski režiseri, a zatim i zbog samog Fabijana Šovagovića. Imao sam čast započeti svoj filmski put suradnjom s najvećim glumačkim imenima tadašnjeg hrvatskog filma – Krešom Golikom, Reljom Bašićem, Mijom Oremović i Fabijanom Šovagovićem. Učas prođe 50 godina od te zgode, a već mi je 2018. u Areni u vrijeme Pulskog filmskog festivala bilo uručeno vrijedno priznanje. Dodatno mi je važno istaći, pred mojim sugrađanima.

Ostvarili ste uloge u stranim filmovima od kojih su neki bili snimani u Jugoslaviji, odnosno u Hrvatskoj, na primjer “Željezni križ”. Koliko je Hrvatska danas bogomdana za snimanje filmova i serija?

Hrvatska je svakako bogomdana prirodnim resursima i ljudskim potencijalima – umnim ljudima od kulture, obrazovanja, intelektualnog potencijala u svim domenama, od znanosti do sporta. Međutim, na društvenom, političkom i kulturnom terenu kolo vode i dominiraju igrači beznačajnih igračkih kvaliteta, da se izrazim nogometnim jezikom. Već na klupi imamo mnogo kvalitetnije kadrove, a tek u gledalištu… Nažalost, nema interesa da se taj potencijal aktivira jer su slobodnomisleći ljudi klasični remetilački faktor vladajućoj žabokrečini. Mi smo društvo koje pluta nizvodno, umjesto da pliva uzvodno!

S obzirom na uloge u filmovima “Most”i “Valter brani Sarajevo” koji su dobili pozitivne kritike, kako generalno ocjenjujete partizanske filmove? Kako oni po vašem mišljenju stoje u odnosu na one koji tretiraju ratove 1990-ih?

Prije svega moram vas demantirati u vezi pozitivnih kritika za “Most” i “Valter brani Sarajevo”, bar u vrijeme njihovih premijera u pulskoj areni 1969. i 1972. godine. Sačuvao sam kritike uvaženih filmskih kritičara tog vremena koji su se sprdali s kvalifikacijama “partizanski vestern” i “kaubojac”, da ne nabrajam druge mudre vrijednosne procjene, a značajnih nagrada koje su ti filmovi osvojili nije ni bilo ili ih se ja ne sjećam. Otada je prošlo više od pola stoljeća, a ta dva filma se i dandanas prikazuju u svijetu, naročito u Kini. “Most” je najprodavaniji film s ovog regionalnog prostora, pored “Kozare” Veljka Bulajića. Jedino je za ta dva filma pisalo “prodano u sve zemlje svijeta osim pet”, a ne bih da ih nabrajam! Trenutno bi me najviše obradovala lista domaćih filmova otkupljenih za distribuciju po EU-u i svijetu, posebno onih koji se tematski bave ratovima od 1990-ih u Hrvatskoj, BiH, na Kosovu… Ako ne postoji objektivan kriterij u ocjeni takvih filmova, gdje su s jedne strane partizanski, a s druge strane domovinski filmovi, onda morate pogledati listu država koje su odvojile neke pare da otkupe tu robu, pa ćete dobiti vrijednosnu ocjenu.

Kakvo je značenje filmskog festivala u Puli nekad i danas?

Lako mi je odgovoriti na ovo pitanje. FJIF je bio relevantan i uvažen festival u Evropi i u svijetu 1950-ih, 1960-ih i 1970-ih godina. Za razliku od Venecije, Cannesa, Berlina, Locarna, San Sebastiana na zapadu i na drugoj strani Moskve, Karlovyh Vary na istoku, FJIF je bio mjesto susreta istoka i zapada, a ne samo filmska ekshibicija. Na marginama festivala sklapali su se veliki poslovi, prvenstveno političkog značaja. Nakon toga se na festivalu trgovalo, kupovalo i prodavalo filmove. Na današnjoj Puli filmovi se samo prikazuju, nitko ništa ne kupuje, pa tako ni ne plaća! Politički relevantne osobe EU-a i svijeta nas ne posjećuju, ne dolazi nam ni kulturni istok, a još manje zapad. Mi sami ne uspijevamo ništa nikome prodati od proizvoda naše kinematografije. Vlastitih kinematografa nemamo, ali imamo masu sinepleksa, multipleksa za plasman holivudskih blokbastera. U njima skoro da i nema mjesta za hrvatski film jer on nije profitabilan za standarde sinepleksa, prodaju kokica, žvaka i sve što uz takav bofl ide…

Prva filmska uloga – Igor Galo u "Imam dvije mame i dva tate" Kreše Golika

Prva filmska uloga – Igor Galo u “Imam dvije mame i dva tate” Kreše Golika

Odumiranje Like

Dolazi vrijeme obilježavanja “Oluje”. Kako iz današnje perspektive gledate na svoj antiratni angažman s Mirjanom Galo u udruzi Homo i pomoć koju ste pružili ljudima u Lici u ratno i poratno vrijeme?

Naivno smo vjerovali da će organiziranjem novih država, pogotovo na demokratskim temeljima, prestati napetosti i nasilje i da ćemo imati funkcionalne države koji će raditi na dobrobit svojih građana. Međutim, od jedne vrste ugroženosti ljudskih prava u ratnim okolnostima sada imamo druge oblike diskriminacija na osnovu socijalne i pravne nesigurnosti, kao i sve veće siromaštvo pojedinih kategorija građana. Proveli smo tolike godine na području Like nadajući se da pomažemo, a zapravo smo bili svjedoci odumiranja života u tom prekrasnom dijelu Hrvatske. Ta spoznaja je frustrirajuća. Međutim, štititi ljudska prava je nužno i opravdano, iako ponekad izgleda beznadežno! Mjesta iz kojih se našim sudbinama upravlja nisu na ovom prostoru. Prave adrese za takva pitanja i odgovore su London, Washington, Bruxelles i, naravno, Moskva. Nažalost, same države, odnosno institucije država nastalih na ruševinama Jugoslavije nitko ne pita ni za što, najmanje za zdravlje. One same u brojnim slučajevima direktno ugrožavaju ljudska prava svojih građana, bez imalo sentimenta. U svakom slučaju, nemamo nikakvih razloga za slavlje.

Bi li Hrvatska o “Oluji” trebala snimiti film koji se bavi stradanjima i patnjama tzv. običnih ljudi za vrijeme i nakon te operacije?

Naravno da bi se Hrvatska morala suočiti sa svim aspektima “Oluje” na staložen i racionalan način, bez uspaljenih nacionalističkih predispozicija. Svakako bismo film o “Oluji” morali napraviti mi Hrvati, prije nego netko drugi. Nećete me uvjeriti da Ameri ili Nijemci imaju što reći o tome na pošten način, osim da ih bude sram. Treba samo pogledati što su u Bosni radili, a rade i danas! Nažalost, kao i u slučaju Jasenovca logora i Jasenovca filma, imamo dva pogleda na isti užas gledano sa srpske ili hrvatske strane. U vezi Jasenovca svaka je strana napravila svoju filmsku verziju. Mi Hrvati rekli smo filmom što smo smatrali važnim, a tako i Srbi. Čini se da je forma zadovoljena i da je priča s naše strane završena, sve isplaćeno, skoro pa happy end… Ukoliko tko u to povjeruje, grdno se zajebao! Nismo mi vrsta ljudi koji se mogu suočiti sa svojim odrazom u ogledalu, a kamoli s onim zlodjelima koje smo počinili. Osim toga, želim reći da se filmovi ne bi trebali raditi o “stradanjima i patnjama običnih ljudi”. Stradanja i patnje moraju procesuirati sudovi, a filmom se možda može pojasniti izvor zla koji dovodi do stradanja i patnje.

Portalnovosti.com

 Nenad Jovanović
Autor 3.8.2022. u 09:56