Igor i Milan na tuti, Sejo, srcem novo-rođendanskim, u snoviđenju: Generali (is)plaćene im duše!

Izdvajamo

  • Poučak– Hrani, školuj, pravi metke, tenkove, avione i podmornice i naravno odgajaj oficire koji će se presvući u časnike, zatim te ponovo zajebat?! Olakša me dobra misao! Narod crnči, rmpači, radi kao stoka da bi othranio, odgojio sinove, a sada već i kćerke, da bi ih netko ambiciozan regrutirao, poslao u vojsku, a zatim i u ratove, tamo gdje treba „širiti mir i dobro“.

Povezani članci

Igor i Milan na tuti, Sejo, srcem novo-rođendanskim, u snoviđenju: Generali (is)plaćene im duše!

Oprosti na brljotinama, ustani s nje, tute mislim, nasmiješi se licu u ogledalu i reci mu ‘Smrt fašizmu’. Odgovorit će, vidjet ćeš! Iako u prvi mah, a meni se tako događa, lice nećeš prepoznati – ostarjelo se, a pamti se drugo…

Igor: Dragi drugovi i drugarice,
Nadam se da ste dobro. Stigla topla jesen, kišovita i mračna. Divan mrak za mračne teme, koje treba opisati uz svu neizbježnu mučninu. Ne manjka takvih tema uzduž i poprijeko ovog našeg prostora.
Šaljem vam aktuelan osvrt na temu VOJSKE.
Srdačno pozdravljam

Sjedim na tuti i – mislim

Mislim se nešto o vojskama na nekadašnjem zajedničkom prostoru Jugoslavije, a sada prostoru “država zapadnog Balkana”. Ne znam što je smješnije – države ili vojske. Što znači pojam „imati vojsku“ ili imati vojske i Vrhovne zapovjednike tih vojski na Balkanu, južne i tužne Europe.

U posljednjih stotinjak godina mogli bi se zapitati– kakve su to bile vojske nekadašnjih Jugoslavija, one prve, pa i one druge Jugoslavije. Čemu su one, takve „vojske“, zapravo služile…? Da ne spominjem one marionetske, zločinačke vojske u službi nacističke Njemačke na istom prostoru – nedićeve, ljotićeve, četničke, ustaške, baliste, handžar divizije… „Prave narodne“ vojske! Nijedna nije bila nenarodna, naravno! Tu je narod bio „topovsko meso“ u službi Velikog Reicha.

Napnem se i misao dođe sama od sebe. Evo na primjer “jaka” vojska Kraljevine Jugoslavije, odnosno kraljevine Srba-Hrvata-Slovenaca šaptom pade čim joj onaj Hićo opali čvrgu 6. aprila 1941. Džaba narodnih para investiranih u metke, topove, šajkače, šinjele, oficirski kadar i sinove koje majke uzdigoše za neke druge ciljeve– da rade, ljube i vole…

Uzdanica, vojska naša, prdne u „čabar“ i razbježi se pod skute žena i majki svojih. Zaboravili kome su se zakleli i u čiju obranu će živote položiti – ako zatreba, naravno. Međutim, nije trebalo, kako smo vidjeli… Skinuše ti „časnici“ i oficiri svoje odore, obukoše krpe civilne, a mnogi i nove odore i položiše nove zakletve… Tadašnju zemlju u narodnooslobodilačkoj borbi obraniše radnici i seljaci uz nešto „poštene inteligencije“ i stvoriše novu državu i novu vojsku. Bila je ta vojska „treća vojna sila“ u Europi. Hranili je združenim snagama svi narodi SFRJ, radnici i seljaci, neki s više radosti, a neki s dosta zloće ali ipak hranili, pazili. Zašto? Pa valjda da čuvaju i odbrane narod, državni ustroj i IMOVINU te države od vanjskog neprijatelja– takva joj je bila strategija, jel’ te?

Neprijatelj, po svim doktrinama vojnih akademija, dolazi izvana, kao okupator, osvajač… O tome uče sve vojske svijeta, jel’ te!? Jedino kod nas na Balkanu – ne!

U nas neprijatelj dolazi iznutra, uz pomoć prijatelja izvana. Poznata formula od starih Grka i „Trojanskog konja“.

A što je uradila ta „treća vojna sila u Europi“? Prdnula u čabar kao i ona prije njih. Vojska provodila strategiju odbrane od vanjskog neprijatelja – a ovaj put je pala od unutrašnjih neprijatelja i domaćih izdajnika. Kriva joj bila strategija?!

Poučak– Hrani, školuj, pravi metke, tenkove, avione i podmornice i naravno odgajaj oficire koji će se presvući u časnike, zatim te ponovo zajebat?! Olakša me dobra misao!

Narod crnči, rmpači, radi kao stoka da bi othranio, odgojio sinove, a sada već i kćerke, da bi ih netko ambiciozan regrutirao, poslao u vojsku, a zatim i u ratove, tamo gdje treba „širiti mir i dobro“.

Država, odnosno mi njezini građani, svojom djecom i svojim parama, kako u onoj kraljevini, tako i onoj socijalističkoj Jugoslaviji, davali smo svoje najdraže za najviše ciljeve za koje smo mislili da djecu valja davati! Država probere od toga najbolje, školuje ih na akademijama, dade im činove i privilegije, izgradi kuće i stanove, zaposli im žene u brojnim poduzećima i državnim firmama da za visoke plaće– rade svoj „posao“ – a taj posao je da kada dođe trenutak – čuvaju narod i državu od NEPRIJATELJA NARODA.

Svaka od tih vojski klele su se u obranu i zaštitu „svog naroda“ – i svaka od tih vojski je tu zakletvu pogazila čim je malo zagustilo – razgaćili se i razbježali, pa se prepakovali u novu „pobjedničku“ vojsku, onako „ispod žita“ i postali pobjednici SA SVIM PRIVILEGIJAMA POBJEDNIKA.

Iza one „treće vojne sile u Europi“ ostalo je barem obrazovanih šofera, kuhara, konobara, automehaničara, radiotelegrafista, medicinara, vrhunskih pomoraca, podmorničara i pilota. Po tome mi se čini da je ona bila najveća odgojno obrazovna institucija u SFRJ, što joj nije trebala biti svrha. Što će ostati od ovih novih vojski, vidjeti ćemo!

Pitao bi se neki upitnik patnik – kakve to veze ima s nama, Hrvatima?! Ima sve.

Prije tridesetak godina riješili smo se „tamnice naroda“ i krenuli u svijetlu i demokratsku budućnost…

Dosta je vojski, stiže mir i prosperitet. Kasarne/vojarne zjape prazne…

Riješili se „nenarodnog režima“, ušli pod toplo krilo NATO snaga koje će nas čuvati i paziti od vanjskog neprijatelja. Mi treba samo malo, solidarno pripomoći u ljudstvu i novcu, jel’ te? Ostalo će sve oni riješiti…. Godine prolaze, NATO traži da Hrvatska ulaže sve više novca u odbranu i sve više participira u „mirovnim misijama“ NATO snaga diljem svijeta. Malo ulažete vele, treba barem 2% BND.

I eto. Vojska nam se vraća na Jadran, na zapadnu granicu, spremna odgovoriti na sve ugroze sa svoja tri drona. Najebali su talijanski ali i domaći ribari. Nekad su tu patrolirali MIG-ovi, sad će dronovi. Nadam se da dronovi neće „probijati zvučni zid“ u punoj turističkoj sezoni. Uglavnom, rezultat će biti barem po nas, isti.

Tko prijeti Hrvatskoj i za kakvu odbranu se mi spremamo – da nije od Njemaca, Talijana, Huna i Tatara…? Ma jok, ovdje na zapadnom Balkanu spremamo se kao i posljednjih osamdeset godina brat na brata i sestra na sestru. Za takve bitke jedino imamo motivaciju. Prema drugima, naročito prema onima koji nas temeljito pelješe i eksploatiraju – prema njima smo krotki i pitomi.

Nikada zvanična vojska država na ovom prostoru nije obranila niti državu niti svoj narod, u čije su se ime brojni oficiri, naročito časnici, zaklinjali. Spektakularno su propadali poraženi da bi nakon njih neki novi „sinovi i kćeri“ izdigli zemlju iz propasti i nažalost predali je u ruke „pametnim političarima“ da ih usreće.

Učitelji, profesori, obrazovanje i kultura nikada neće doći na red – dok nam zemlju vode ratni profiteri, trgovci oružjem i ljudima.
Svojevrsna ironija je da će na nekadašnji dan one Armije, 22. prosinac/decembar, biti održani Predsjednički izbori u Republici Hrvatskoj. Tada ćemo dobiti i Vrhovnog zapovjednika oružanih snaga RH.

Borbeni avion presretač MIG 21 postao je spomenik “preletaču” iz armije u vojsku– iz oficira u časnika. Od aviona u dron.
Još sam na tuti, nikad ovome kraja…

Milan, na tuti, piše, a prima Igor

Eh, dragi moj Igore, pogodi u me k’o metkom i, jadan, moram i ja, ne u previjalište, nego na – tutu. Do sutrašnjeg jutra ću, valjda, nešto završiti, a znamo da sranje ostaje sranje! Nisam, danas, nešto razvijao tu temu, ali ima nekog podsjetničkog đavla u armijsko/vojnim roboljubivim/domoljubivim zajebancijama pri čemu, u mojim današnjim reminisencijama, nije razmišljanje poput tvog, ali ima jedan pasaž, iako ću te citatom i njegovom dužinom sigurno zamoriti. Tek… baš takvo.

Znaš, prije nekoliko dana bješe godišnjica smrti nekoliko mojih stvarnih i iskrenih prijatelja (a i kćerki mi je jučer bio rođendan, danas je, mislim, kod majke u Puli, pa otvori prozor i poviči: ‘Dunja, stari me zamolio da viknem kako te… ‘ a ovi o kojima pišeš su doprinjeli, onomad, da ovo puležansko, što spominjem, bude ovakvim kakvim o jeste… uostalom klikni na, YOU TUBE, https://www.youtube.com/watch?v=9YBeWaTpeYo to ona pod mojim, ali utjecajem naše Ese dijeli gradu i svijetu), elem, što dramatiziram i razvlačim, jedan od dvojice, onaj drugi i ja, napišemo poneku anegdoticu o njima. I, danas, na inače mrskom ‘FB-u’, taj prvi srca, mu zafalilo, ponovi lanjski tekst. Napisano:

Sejo, srcem, stameno, odlučno, a ipak nježno:

Séad Hadziahmetovic je sa Séo Ha i 2 drugih.
4. prosinca 2018. •
Sead H – anniversaire– – rođendan ! COULEUR DE MORT!
né– la deuxième fois– — 4 décembre 1992 SARAJEVO
rođen drugi put– OTES SARAJEVO 4 decembar 1992

O, Bože, nešto kontam, razmišljam, 4 decembar 1992 Otes..
Šta sve vidjeh, šta sve doživjeh… i preživjeh… srećom… ili nesrećom… mojom ili tuđom …?
Rekoh, pa ti se ponovo rodi Sejo,Seade….Ili,ulaziš u nešto novo,neki novi život….
Rođen si… ope’, ali ne iz majčine utrobe! NE… rođen… normalno NE… iz ljubavi, NE…, nanovo si rođen Sejo,iz zla… ljudskog… Živ si…Imaš novi život.. Živi …Rođen si još jednom. Čudo… i «budni sretan »jer, eto preživio si..Živiš! «Sjedni tude i budni miran»
Pa, vidi Sejo, Seade, šta bi sa drugima….Šta ti je,..Sejo, budi sretan.. spasio se ti!!!
Jeste, jeste… ok,…jesam,..ali! Gdje mi je Mišo.. Mišo Kučera… gdje?…Spasite mi Mišu, spasite mi Mišu… mrtvoga!!!
Jooooj, mene budale, spasi mrtva čovjeka?! Kako?

Pa, Mirza, molim te, spasi ga…molim te, molim vas, spasite sve ove što ostadoše tamo… negdje…
ko zna gdje… Ostadoše na zemlji… svojoj. i odoše… niko ne zna kud a ni gdje… Niko! Bog?! Pitam ga:
Gdje mi je Mišo, gdje mi je mali Zoran sto je pjevao: ‘Mene metak neće’!?

Gdje je Suljo Kulović, onaj ‘Željin’, gdje…? ‘Gdje je mo jĐjoko bubnjar, gdje je ono malo dijete što ga majka pusti niz rijeku…? Pusti… ili ispusti. …Gdje je onaj mali Afanov sin, nek’ mi obojica oproste, ne mogu da se sjetim imena jer sam nekako rastrešen za moj ‘rodjendan’! Neka im je laka zemlja, obojici..

Oprostiće mi, obojica… Nadam se… Neka mi oprosti moj Jovo Jovanovic, novinar, radio-voditelj, što mu unaprijed javih ‘Otes je pao’ I neka mu je laka ova naša zemlja’…A,istina pao je, prije nego su htjeli da objave! ISTINA!
Neka mi oproste i Generali koji su me pitali:
‘Pa, Sejo, ko prodade Otes?’

‘Nisam znao da se i kvartovi mogu prodavati… Za šta? Za koga? Kome? Koja je cijena?’
Čuj, kvartovi, gradovi, države, ljudi… sve, sve se prodaje, al’ Bože, za koju cijenu? Pitao se j! Sad znam mnogo više, iako sam mlađi!
Gdje mi je Mišo, gdje mi je Suljo, gdje mi je Đjoko, gdje mi je mali Zoka i gdje mi je onaj mali Afanov sin? Gdje su ljudi… gdje, a bilo ih je više od 1000, druže Generale?

‘Nisam ja General, vi to bolje znate! I, molim, ne pitajte: ‘Pa, ko prodade Otes?’
Ne znam ja ništa, ali sad, kao veoma mlad, znam mnogo!

Nema meni mojih dragih ljudi.. Nema meni Miše, Zoke, Sulje, Emira, Đoke… NEMA !!!
Ko ih kupi, ko ih prodade? Pitam sve generale… boli njih svaka ‘značka’!
Da li slučajno, ili nešto, postoji među ljudima? Mislim… pravim…?
Ljudi su međusobno povezani nevidljivim silama.
Nisu veliki oni koji vladaju i porobljavaju, zaboravljaju čovjeka. Veliki je čovjek onaj koji svojim umnim talentom i sposobnostima daruje ostale ljude.

Život je ritam koji se mora spoznati. Osjećam taj ritam i upravljam se po njemu i prepuštam mu se.
Tu sam sa onima koji su tu i koji nisu tu… oko mene. I u meni.

Mirza…!?!? Da, moj Mirza Kičica, bez koga ne bih mogao ni pisati ovo što pišem, neka mu bog da sve sto želi, (obično, on to i bez Boga radi)… I Mišu je htio spasiti… Volim da ga vidim, volim da pričam s njim…ali sam u ovom usranom gradu gdje nikog ne mogu da vidim… HLADNO MI SVE!

Ljudi me zovu. ‘Nako! Nevidljive sile…
Pa i sa jednom finom Aminom pričah danas… Kao da se znamo sto godina.
Pa i sa mojim Janom J. Beranom volim pričati, Janom koji ni sam više ne zna šta je i kako je i kojim talentom nadaren– (zajebavam!– snimatelj, pisac, slikar… a zna on dobro da je Čovik i to Čovik i po, Čovik koji je davno prebolio sve od Miše, pa do Suzane od Leonarda… I prije Leonarda…Eto, čitaj i ti, malo, moj dobri, predobri Jane.. ovošto pišem!
Barem danas, ako ništa, a ono zbog kuma…

Meni je danas rođendan!!! Čuj, rođendan!
Bože, ko bi rekao da imam samo 26 godina? A Miše… nema! Nema mnogih, meni i drugima dragih…

JEDNOSTAVNO– NEMA– i šta sad…?
Mlad! Ja!

A čini mi se da se nikad nisam ni rodio!
Nemam rođendana!
A…rođen!
I…još živim… Kako? Dokad?

Generali sve Znaju.
Više ne dozvoljavam da me pitaju.
Oni i NIKO VIŠE… NIKAD!!!
Neću ni Ja njih…

Milanovo otpisivanje

Na ovu ispovijest mnoštvo je komentara. Na prvu, pomislih, neću dosipavati i one morske, a ni tuzlanske jodirane soli; ljute su rane, ali sjetih se nekih ‘bezgrješnih’ generala; neki dan mi ušetaše u stan. I oni me, sad, natjeraše na odgovor, Seji, autoru prethodnog teksta u mom stanu i otpisah ovom prvom, autoru gornjeg teksta:

sejo, napisah ti trosložnu rođendansku pjesmu! glasi:

JOJ, JOJ, JOJ!
drukčije ne može. i da umijem.
što me, bolan i opet, izbacuješ iz cipela? s imenima naših mrtvih iz raje? i živih– eto, berana nisam vidio mjesecima, a javlja se…
mišine sinove, suprugu mu zdenku, ne mogu ni posjetiti – srce mi, fizički, ne dozvoljava, stepenice…
pamtim svaku riječ oproštaja, nisam pisao, što je izgovorih nad rakom đoke bubnjara!

čitam ovo tvoje i sjetih se svog bijesa od prije desetak dana:
dođoše naši generali da im iskreiram, ispišem tridesetak zahvalnica za tridesetak nekih… za nešto… na jednoj napravih grešku. u datumu. umjesto keca, upisah dvojku, naravno, popravljivo, jebeš ‘corel’ ili ‘photoshop’, šta već bješe, na ovoj spravi i u trenutku.
ja, hampe! ja upozorenja na odgovornost! nemar!
vrisnuh: ‘napolje!
vičuć’:
‘ mrtvi, i vojnici i civili, zbog vaših nepopravljivih grešaka?! a i ne oslobodiste! ne donesoste rahat mira, slobode… ni izvinjenja. napolje!’

da su stariji i dvadesetak godina od mene, a jesu– u ime svih ‘sitnica’, majku im! za mrtve! za žive, gotovo svejedno.
ili i ali – mišu, đoku, onu dječicu, tebe, mene, trajne nesanice, gruba sjećanja– ne daju se činiti nježnijim…
još jednom:
JOJ, JOJ, JOJ!

Gotovo u trenu stiže Sejina nova poruka:
Séad Hadziahmetovic za ća: eh, da JOJ, JOJ ,JOJ Ne daj se Milane.

Milan i dalje na tuti. I ne da se!

Šta hoću reći? Pojma nemam, tek taknuše me, Igore, tvoje misli s tute, a o Sejinim, stoičkim, tvrdo-svjesnim, ne bih ni jedne – zaogrnuo me svim pravedno-ljudskim! Samo znam da ću 30. novembra (zgodniji je, kao dan u tjednu – subota, od 29, nekad stvarno-prazničnog!) u Muzej AVNOJ-a u Jajcu i u okviru komemorativne svečanosti promovirati jednu generalsku knjigu, čiji sam bio urednik – moja čista novinarsko-publicistička prostitucija; razlozi materijalni!

No, istina je da je prava antifašistkinja, direktorica, a moja drugarica, Emsada Leko, žena dostojna da joj se izađe u susret i, ako zdravlje posluži, da govorim… Tik uz pustu maršalovu fotelju…

Sve ovo ja ne bih danas i tebi pisao da generali nisu vojska, da nismo na tutama i da ne vidim ništa do mraka!

Oprosti na brljotinama, ustani s nje, tute mislim, nasmiješi se licu u ogledalu i reci mu ‘Smrt fašizmu’. Odgovorit će, vidjet ćeš! Iako u prvi mah, a meni se tako događa, lice nećeš prepoznati – ostarjelo se, a pamti se drugo…

I od mene ti: Hvala i SF!