Ikone oskvrnutog hrama – Safet Zec

Autor 29.4.2011. u 12:54

Ikone oskvrnutog hrama – Safet Zec

Vrijeme od proljeća 1993., kada sam izišao iz opkoljenog Sarajeva, do proljeća 1994. godine, kad sam se kako-tako skrasio na Dunaju, proveo sam kao pomahnitalo klatno — »klatario« sam se po noćnim autobusima i putničkim vlakovima od Zagreba do Berlina i od Crikvenice do Berna, tražeći skrovište pred ratom i razuzdanim nacionalizmom, koji je prijetio uništenjem mene i moje obitelji.

Te godine gostovao sam po kojekakvim tribinama, eksjugoslavenskim, hrvatskim i muslimanskim klubovima i krčmama, obilazio izbjegličke kampove i stanove, ljudi su tražili od mene da im objasnim ono što ni meni samom nije bilo jasno – zašto i kako agresija na Bosnu. Skoro u svakom bosanskom Unterkunftu ili emigrantskom stanu nailazio bih na gotovo identičnu »kulisu« — bijela zastava s ljiljanima i negdje u pozadini uramljena reprodukcija Safeta Zeca, kuća stara pod velikom zelenom krošnjom, »zakvačena« na obronku brda, ili tek njezin prozor ukrašen čipkanim zavjesama, »foranglicama« i rascvalim crvenim pelargonijama.

Oni što su nasilno istjerani iz doma upravo su u toj Zecovoj snovitoj i zapamćenoj bosanskoj kući nalazili časak smiraja svog pogaženog i poništenog bića. Gotovo da i nema u sveukupnom našem slikarstvu autora koji je toliko pažnje posvetio kući, tom elementarnom ljudskome staništu, kao što je to učinio Safet Zec. On je u tim svojim znamenitim uljima, crtežima i grafikama otjelotvorio i uzvisio onu otmjenost siromaštva o kojoj je prije njega tako zanosno pjevao Nikola Sop, a koja nas je grijala u studeni sveopće zime: »Nije li ostalo od svega onog samo nešto od čega su okna uvijek plava. Nešto od čega u dnu mraka tamo sa žara skrivenog odsjaj obigrava?« Taj sjaj plavih okana, tu svjetlost siromašnog djetinjstva, Zec je u svome slikarstvu uhvatio maestralno. Zbog toga njegove slike postaju amblemima jedne porušene i upropaštene zemlje, jednog svijeta što je pred najezdom paklene vatre gotovo izgubio svoje pamćenje.

Safet Zec rođen je u 1942. godine u Rogatici. Prve dane života ovako je opisivao u jednom intervjuu: »To su bili zbjegovi, bježanije; moja porodica je preživjela tu golgotu u Drugom svjetskom ratu – Rogatica, gdje sam rođen, onda Foča, Višegrad… bježalo se. Još kao beba sam završio u zbjegu u Sarajevu. Prvo nebo sam svjestan sebe ugledao upravo tu. Rogatica će ostati samo jedan grad gdje sam rođen.« Nakon završene Škole za primijenjenu umetnost u Sarajevu, upisuje Akademiju likovnih umjet­nosti i poslijediplomski studij u Beogradu, koji završava 1972. godine. Iako se u prijestolnici bivše države afirmira kao jedan od korifeja tzv. poetskog realizma, te postiže međunarodnu slavu, godine 1988. vraća se u Sarajevo, gdje utemeljuje svoju umjetničku radionicu. No, njegov boravak u šeheru neće biti duga vijeka. Tek nakon što se »aklimatizirao« u gradu svog djetinjstva, on će ga već u proljeće 1992. godine morati s obitelji napustiti i preseliti prvo u Udine, pa onda u Veneciju, gdje i danas živi.

Talijanske egzilantske godine odredit će novu Zecovu slikarsku fazu, ali vratimo se poetskome realizmu, po kome je slikar weltweit postao prepoznatljiv. Poetski realizam termin je nastao u književnoj historiji koncem devetnaestog stoljeća, ali se u modernoj estetici rabi za sve vrste realizma propuštenog kroz individualnu prizmu. Nad slikama Safeta Zeca on se ogleda u snatrenju, u samospoznanju, koje je možda ponajbolje opisao Ivan Lovrenović, otvarajući jednu njegovu poslijeratnu izložbu:

»Duga, višekratno poduzimana stajanja pred likovnim prizorima Safeta Zeca, napokon su te poučila: uzalud ti nastojiš uspostaviti verbalnu komunikaciju s tim svijetom, način na koji te on uzima posve je druge vrste. To je onaj intenzivni alogički način, na koji doživljavaš, i pamtiš za­uvijek, svoje najjače snove, način na koji pred njima, pred tajanstvom što ga skrivaju, osjećaš strepnju od neotkrivenoga, od onoga što je unutra, što te tako neodoljivo doziva a svaki put ponovo izmakne… Dobro je što je tako, i što će tako i ostati: u duboka njedra Zecove krošnje, u veliku bijelu kuću, kroz prozor, iza visokih smeđih taraba – nikada nećeš unići radoznalim pogledom; ostat ćeš ispred, i pustiti se čistom i jednostavnom hedonizmu slike.« (2001.)

Lovrenović, potom, skicira cijeli jedan rječnik Zecovih tema i motiva, među kojima vodeće mjesto pored kuće zau­zimaju: soba, stol, prozor, dvorište, pejzaž, tarabe, krošnja, pitajući se: a gdje je tu čovjek? Jedan od najvećih slikara europskog ekspresionizma, Austrijanac Oskar Kokoschka, napisao je prije pola stoljeća, nakon završetka druge po redu apokaliptične svjetske klaonice: »Budućnosti neće ostati nikakav portret Modernog Čovjeka jer je on izgubio svoje lice!« Ne znamo je li se Zec rukovodio ovom mišlju, ali je ljudska figura u njegovu slikarstvu bila izuzetno rijetka. Osim crteža njegove majke, davnog crteža iz 1972., koji, svakako, poput kakva intimnog zapisa, govori o epicentru njegova emotivnoga svijeta. Koga slikati — eliotovske šuplje ljude, trabante diktatora ili adepte potrošačkoga društva, ljude bez lica, musilovske spodobe bez svojstava?

No, te spodobe nahrlit će u Zecove slike u njegovoj drugoj, egzilantskoj fazi. Pred suvremenom tragedijom Bosne i Hercegovine malo će zadrhtati i precizna majstorska ruka. Kako se odazvati, a ne biti patetičan i banalan? U grču, pred razvalinama zavičaja, slikar se obraća velikom učitelju, Rembrandtu. »Na Rembrandtovim licima patnje, nade i boli Zec traži i nalazi univerzalnost likovne poruke u koji sada prerastaju ispružene gladne ruke srebreničke djece i onemoćale ruke nedužnog, prognanog Bošnjaka«, piše Aida Abadžić-Hodžić, u povodu njegove grafičke mape List od sto guldena, izložene u slikarevu atelijeru u Sarajevu, u prosincu 2004. Tako se Krist iz Rembrandtove vizije pretvara u zaštitnika bosanskih muslimana, jer je i njegovo stradanje i poslanje ljubavi bilo namijenjeno svim ljudima, a ne samo njegovim sljedbenicima i službenim nasljednicima.

U jednom tematskom postavu u Bošnjačkom institutu gledao sam njegove crteže posvećene golgoti Bosne. Na temelju dokumentarnog materijala, fotografija i novinskih isječaka, potcrtavanjem i doslikavanjem, nastaje svojevrsna likovna kronika bosanskog stradanja i jada. »U ovim nje­govim radovima«, primjećuje hrvatska kritičarka Ksenija Orelj, »univerzalno je isprepleteno s individualnim kao niz sličnih, emocionalno angažiranih parabola i aluzija na ljudskost.« Značajan dio Zecova slikarskog omnibusa zauzimaju i četiri knjige — grafičke mape, koje ovih dana (od 7 svibnja do 15. lipnja 2007.), u okviru 8. europ­skih književnih susreta, izlaže u ruševinama sarajevske Vijećnice. To su knjige Sve drugo mijenjam (grafike uz tekstove Sarajlića, Sidrana i Selimovića), Mostovi (likovne vizije inspirirane djelom Ive Andrića), Pomona adriatica (motivi uz stihove Paola Frassona), te Hacer Tiempo (grafičke varijacije na tekst Jorgea Sempruna). Tu je i pet velikih platana iz ciklusa »Suze«, inspiriranih dokumentima »Srebrenice«.

U ovim bibliofilskim izdanjima malih naklada do izraza dolaze ne samo minuciozno crtačko i grafičko umijeće Zecovo, već su one i demonstracija tipografskog i tiskarskog znanja i iskustva. Svaku grafiku prati brižno odabran font, slog i prijelom, tako da one u cijelosti predstavljaju mala remek-djela grafičke vještine i mogu poslužiti za uzor našim urednicima, primjer kako se slaže knjiga, kao mini kozmos najvećih čovjekovih misaonih i estetskih dostignuća. Riječ i slika tu su u potpunom suzvučju, kao izraz jedne skladne i inspirativne likovne orkestracije. Slikar tako otvara put prema onoj idealnoj mallarmeovskoj knjizi, koja se čita da bi bila napisana.

Zanimljivo je, svakako, napomenuti da Safet Zec pri­pada naraštaju velikih bošnjačkih slikara, što su snažno obilježili slikarstvo bivše države. U toj generaciji što je nikla uoči ili tijekom Drugog svjetskog rata pored njega zablistali su i Emir Dragulj (1939. – 2001.), Halil Tikveša (1935.), Mersad Berber (1940.), Dževad Hozo (1941.), da spomenem samo neke. Svaki je od njih na svoj način demonstrirao veliku likovnu kulturu i kreativnu energi­ju, što je za neke kroničare bila velika zagonetka, jer svi potječu iz islamske kulturne tradicije, koja implicira ako ne zabranu figurativnosti, a ono barem njezinu sublimnost i prigušenost. Ovaj prividni paradoks tek je još jedan dokaz kreativne snage zemlje, koja je, valjda, i zbog toga stvaralačkog čuda morala biti okrutno kažnjena.

»Nesreća je«, veli Baudrillard, »jedan neiscrpni rudnik. A sa zlom ne može nikakva racionalnost izići na kraj.« To, vjerojatno, može samo umjetnost, boreći se da se sačuva barem sjećanje. »Na neki način želim da doprinesem tome da se ratna stradanja ne zaborave, želim da te stvari ostanu zabilježene. Neke zlonamjerne opservacije kažu — pa Safet nije bio tu. Ja njima kažem da ja zapravo i ne pričam o ovom ratu. Moja umjetnička nit ide ka vremenu Drugog svjetskog rata. Dakle, meni je to već ubrizgano kroz gene, preko mojih roditelja, preko tih strahova, preko tog užasa. Ja sam već bio zaražen i umjetnički odgovaram prije na onaj rat nego na ovaj. A ovaj rat je meni razbio moju i ljudsku i umjetničku viziju da smo to ostavili iza sebe, da se to više nikad ne može ponoviti, dakle da ipak pri­padamo jednoj civilizaciji«, jadao se u već spomenutom razgovoru.

Sa Safetom Zecom družio sam se u ljeto i jesen 2004. godine. Možda ga je k meni tad privukla slična povrat­nička sudbina – ja sam još tad bio raspet između Beča i Sarajeva, kao što je on i danas razapet između Sarajeva i drevnih Mletaka. Radio je tad scenografiju Selimovićeve Tvrđave u Narodnom pozorištu, jedne sasvim besmislene i promašene inscenacije, u kojoj su se njegovi božanski prozori pretvorili u mahalske ogovaračke ćepenke. Često smo u njegovu ateljeu pijuckali vino, nisam znao da sli­karski prsti vješto prebiru i po žicama gitare.

Pjevušili smo usred ruševina svijeta što smo ga svatko na svoj način zajedno stvarali. Poklonio mi je par grafika, koje do dana današnjeg nisam stigao ni uokviriti. Jednom smo se moja supruga i ja s njim i njegovom suprugom Ivankom vozili prema Zagrebu; zastali smo u motelu Plitvice, gdje smo mi čekali sarajevski autobus za Beč, a oni su nastavili za Venedik. Pitao sam ga raduje li se povratku u grad najljepše svjetske arhitekture. Odgovorio je kratko: »Ne.« Potom je pritisnuo papučicu gasa i uskoro nestao u koloni automobila na autocesti.

Nije mi se više javljao. Rekao mi je tad da sprema veliku izložbu u Beču, ali mene već dugo tamo nema i ne znam je li ju održao. Primijetio sam da mu, inspirirani njegovim slikama, bosanski pjesnici posvećuju stihove. Stih koji bih mu ja mogao pokloniti svakako je onaj Olsonov da je suvremena umjetnost tek borba za preživljenje. Njegov zadnji naslov podsjetio me na jednu davnu knjigu Marka Ristića – Hacer tiempo, činiti vrijeme. Ja ne umijem činiti vrijeme, ono me ubrzano i sigurno gazi. Samo se često, pri­tisnut nemilosrdnim točkom, sjetim reprodukcija Safetovih kuća u izbjegličkim skloništima, kao ikona u zajedničkoj oskvrnutoj crkvi naših života.

Kuća koje nas još jedine štite od nevremena, i čuvaju u varljivoj nadi da svijet u kome smo rasli i živjeli nije u potpunosti i do kraja pretvoren u ruševine i prah

Iz knjige Mile Stojića Ruža u oluji VBZ, Zagreb, 2010. 

Autor 29.4.2011. u 12:54

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija