IN MY SECRET LIFE

Ivo Anić
Autor 12.11.2016. u 12:49

IN MY SECRET LIFE

Ako si ikada zavodio ženu, spoznao si kako se kao poklon njen nosi tišina. Žena ti kaže da je tišina bliža miru nego pjesma, jer kada joj na poklon doneseš tišinu to nije tišina, to je samo još jedna pjesma o njoj.  I žena ti je vrati nazad.

Postoje ljudi čija bi imena trebale da nose planine. Nadgrobni humci i cvijeće poredano u špalir nisu dovoljni za takve ljude. Nisu dovoljni ni vitki i zeleni čempresi da ih kao ljubavnice čuvaju ljubomorno i tajno za svijet što spava. Imao sam jednom prijatelja, živio je i umro u moćnoj tišini. Živio je dostojanstveno sa nakrivljenim šeširom kojim je uvijek pozdravljao dame u prolazu. Uvijek bi zastao i pozdravio ženu. Bez obzira kakva ona bila i čim se bavila. Sobarica u hotelu, blagajnica u supermarketu. Za sobom taj moj prijatelj nije ostavio ništa doli te smiješne geste i par knjiga, onih koje uvijek držiš na noćnom ormariću koje namjeravaš pročitati jednom, u posebnom trenutku. Kao da ti podsvjest sugerira da će taj poseban trenutak biti onaj kada ti taj prijatelj ode. Kada ti zauvijek bude nedostupan, pa ga sa krivicom i čežnjom što za njega nisi imao vremena konačno spoznaš, konačno doživiš u svoj njegovoj grandioznosti prolaznih uspomena, zauvijek izgubljenih mogućnosti i tišine. Tišine kojom odjekuje tvoj svijet kada takvi ljudi zauvijek nestanu, kao pahulje ili kao kiša.

Kao tišina.

Ovo nije tužbalica. Ovo nije priča puna krivnje i samoosude, krivnje što takvim ljudima nismo poklonili više pažnje za života. Ovo nije sažalni epitaf niti pokušaj da oživiš mrtav cvijet, ovo je samo traženje imena za tu planinu. Možda ona stoji, zasigurno negdje u izmaglici po kojoj hodamo slijepi, možda je onako mirisna, tamna i nježno bijela ispod linije magle. Skrivena čekala da joj nadjenu njegovo ime, pa da veličanstvena izroni iz jutarnje izmaglice. Pričali su mi o čovjeku. Čovjeku koji je izgovarao riječi neobično i lijepo. Glasom koji je imao tišinu. Čovjeku kojemu su se žene same davale. Danas bi sve žene ovoga svijeta trebale plakati za njim. Jer sa njim umre i jedno vrijeme, vrijeme muškaraca koji bi zastali u prolazu pred ženom i skinuli šešir na pozdrav u znak poštovanja što pored njih prolazi dio božanske ljubavi.

Ako sam bez riječi pored tebe bio oprosti mi. Ako sam prošao na stepeništu žurno i nisam stigao pozvoniti na tvoja vrata ti si pozvonio na moja. Bio sam izgubljen jer sam čovjek bez jasnih puteva. Nikada nisam razmišljao o tebi kao o piscu, kao o pjevaču, niti ma čemu sličnom nisam razmišljao o tebi. Biti čovjek mnogo je veći poziv od pisca, od pjevača. Nekako sam oduvijek htio biti nalik tebi, da imam takvu karizmu, da mi se žene bespogovorno daju i da na kraju umrem od ljubavi prema samo jednoj. Zar to nije uzvišena smrt? Umrijeti od čiste čežnje i čiste ljubavi? Poezije?

Zbog tebe kažem da ću slaviti mjesec, odrediti ću boju rijeke koja protječe ispod tvoje planine, naći ću zbog tebe nove riječi za agoniju i tebe se sjetiti u razigranoj ekstazi sa nekom bludnicom. Most je ono što će nas zauvijek spajati. Most sazdan od kamenih prstiju koji će stajati kao sjajna biserna ogrlica između naših obala. Mjesec je naš saveznik. On iznad crnih oblaka skriva naše tajne. Tajne o ženama.

Bojao sam se da ću te napustiti. Jedino stranci putuju. Mi smo zauvijek statični. Statični među ženskim nogama, među dva vulkana grudi koje eruptiraju pod našim zubima, ne znam da li nas je svijet lagao, no svijet se urotio protiv ljubavi. Mi smo se urotili protiv ljubavi. I tada si se pojavio ti. Držao si se kao pijanac, star i nakrivljen, sa šeširom kojim si pozdravljao žene i glasom napuklim od alkohola i ženskih suza. U predvorjima kino dvorana, u sobama u kojima nimfomanke vezuju remenima ruke za ivice kreveta, u tom našem čudnovatom bratstvu naslade, bluda i ženskih uzdaha ja sam čekao tebe da ti se ispovjedim.

I ta me spoznaja vraćala školskim tablama, nedjeljnim trkama pasa i zakonima koji vladaju ovom zemljom. Pa hajmo u krevet, odmah poslije večere, hajde da spavamo na ženskim grudima i da se ne budimo cijele noći. Hajde da zaboravimo vlakove što kasne, ljubav neka bude naš hazarder. Ljubav će nas zvati svojim hazarderima. Sutra ispočetka, tu pred tvojom planinom, skrušen, spazit će nju kako slijedom brzih koraka kao istina kopni. Ona. Žena. Jedina, nedostižna, uzvišena. Ona koja korača usred noći, korača do zore. Ona zbog koje se prestupa crta. I njen život koji postaje moj, skriven.

Kada u moje pjesme gledaš, postaje sasvim nevažno umire li se ili se živi. Netko će jednom sve to ponoviti. Bogu hvala, nije baš sve da mora da važi, u tom našem skrovitom životu.

Zato kupi sve što ti nude. Zubi neka ti usne taru. Do zadnjeg daha zbog mudrosti stare ti živi za nju i umri pred njenim koljenima. Danas će sve žene na svijetu plakati. Jer je tvoja planina ledom prekrivena. Prekrila je tišina. Krcat je i hladan svijet bez nje. Mrijeti treba, otići da te jednom ona čuva na svom noćnom ormariću.

Ako si ikada zavodio ženu, spoznao si kako se kao poklon njen nosi tišina. Žena ti kaže da je tišina bliža miru nego pjesma, jer kada joj na poklon doneseš tišinu to nije tišina, to je samo još jedna pjesma o njoj.  I žena ti je vrati nazad.

To je taj život. Skriven.

Ivo Anić
Autor 12.11.2016. u 12:49