Ismet Smajlović: ANTIČITAČI

tačno.net
Autor 21.11.2016. u 09:44

Ismet Smajlović: ANTIČITAČI

Već  je prepoznato da se smanjuje broj čitača knjiga, novina i drugih publikacija, ali da se neko i javno hvališe da ne voli knjige, e to počinje da biva interesantno za opserviranje.

Piše: Ismet Smajlović

    Naime, tamo nekad, plasiravši se u novinsku rubriku «Klub poznatih», Z. R., nogometaš jednog kluba sa Romanije, na pitanje «koji posao voli, a koji  ne», hitan odgovor dade – da ne voli da čita knjige. Nastranu što ga je za takav odgovor trebalo «diskvalifikovati» iz «Kluba poznatih», jer  takvi svoje, najčešće mlade  obožavaoce, odvraćaju  od  druženja  sa knjigom, ali ovako javno ignorisanje knjige je i svojevrsni pokazatelj stanja u Gutenbergovoj galaksiji, koja, očito je, sve više blijedi. U odgovoru navedenog loptaša daju se otčitati i afiniteti mnogih pripadnika ovovremene mlade generacije, koji  bi  da im kućna „biblioteka“ bude sačinjena  isključivo od – štednih knjižica.

    A  knjiga, taj, kako bi se starinski reklo «najbolji čovjekov prijatelj», takvima nekako dođe kao oduzimač vremena, nešto što obavezuje, čak zamara, a sam čin čitanja postaje – «neprofitabilan». Homer, Šekspir, Niče, Borhes, Krleža, Andrić, Selimović i ini izumitelji književnih i filozofskih svjetova, kod mnogih uzmiču pred „big brotherima“, „farmama“ i drugim «vizama za budućnost»  jeftinih iluzija, koje odvraćaju od istinskog suočavanja sa  sobom.

    Makar i anegdotski zvučalo, u ovoj eri mobitelizacije SMS-poruke postaju primarna «lektira». (Tako neki nisu načitani ali su zato – nainternetisani). A u ovom valu hiperprodukcije knjiga i narastanja broja njihovih počinitelja, sastavljača, ispisivača, (zamalo ne napisah – pisaca!) suočavamo se sa pojavom da su neki od njih napabirčili, ištancali toliko tiskotina da im se ni svih naslova ne mogu sjetiti, a doima se da to što su napisali nisu sve ni – pročitali. Otud i ova sorta proizvođača knjiga dobrano „rastjeruje“ čitaoce, naročito one koji se tek upuštaju u avanturu čitanja, pa kad „dođu“ do knjiga čiji su autori u zavadi sa talentom, pomisle da su i drugi takvi i eto izgubljenih čitalaca za Sidrana, Hemona, Veličkovića, Basaru, Šnajdera ili Hesea, Brehta, Pasternaka, Kamija, Ljosu i druge majstore pisanja.

   Čini se da odveć malo s knjigom prijateljuju i oni koji bi trebalo da budu «profesionalni čitači», poput studenata, novinara-kulturnjaka, prosvjetara, bibliotekara, ali, čak  i oni koji, kolokvijalno rečeno, predaju književnost, orijentišu  se ponajviše na susrete sa knjigama svrstanih u lektiru. Uostalom, od takvog redukcionizma nisu imuni ni univerzitetski profesori. Tako se autor ovog teksta sjeća takvog jednog koji studentima nije predavao nego «guslao» narodnu književnost, ne poznajući i prizivajući djela izvan tog nastavog predmeta. Njegov epski, deseterački um kasnije ga je odveo tamo odakle sad onaj nogometaš s početka teksta daje onakve, analfabetske odgovore.

   Neki će pomisliti da «deficit» u broju čitalaca nastaje usljed skupoće knjiga, među kojima doista ima i tako finansijski precijenjenih da ih moramo otplaćivati na rate. Ali, ima knjiga dragocjenih po vrijednosti, a jeftinih i dostupnih. Eno ih na buvljacima, a, bogme, i na kioscima. Sa deložiranim stanarima deložirane su i knjige – «sabrani Ujević, Ćopić,  Tolstoj, Singer, Remark», počesto i  «novi, neupotrebljavani», za dvije-tri marke po knjizi (ne  komadu!, kako neki znaju „uvrijediti“ knjigu).

    Žalimo se da su biblioteke siromašne knjigama. I  to je tačno. Sporo se obnavlja knjižni fond. Ali, nemojmo se vaditi na to. Gotovo u svakoj biblioteci ima dovoljno knjiga  za čije iščitavanje bi nam trebao barem desetak ljudskih života. Ima uostalom vraćanje još jednom i još jednom «Kur’anu», «Bibliji»,»Talmudu», «Odiseji», »Prokletoj avliji», »Zaratustri», a ako ćemo pravo – nikad dovoljno poruka i pouka iz Mešinog «Derviša», iz  «Tvrđave», s kojima, da samo njih imamo u domu, treba drugovati cijeloga života.

    Pa dobro, da malkice «opravdamo» i Z. R.-a. Nema svako dara za čitanje. (Neko je rekao da su izuzetni čitaoci rijetki kao i izuzetni pisci). Ali, ni novine nemaju mnogo čitača, da ne spominjemo stručne časopise, listove, glasila, bez kojih nema tzv. permanentnog obrazovanja. Ko je sklon osmatranju, može primijetiti da u institucije, pune fakultetlija, ulazi tek po nekoliko primjeraka novina, pa onima kojima su novine neka vrsta  „jutarnje molitve“ bude i ponezgodno što se druže s novinama a ne, recimo, sa kod nas omiljenim  „walterom wolfom“. (Kako je počelo, uskoro će čitači sakrivati knjige i novine da ne budu „sažalijevani“ od  polu i četvrtpismenih). Slučaj je i sa porodicama u kojima, ako već ne mogu da se udomaće knjige, mogu novine, koje, znano nam je, imaju svoju informativnu, zabavnu, a i obrazovnu misiju. Ali, jok. Prednost i dalje imaju «ronhill», «tuborg», bilteni kladionica. Nikako da čitanje knjiga postane – «lijepi porok». (Mnogi nečitanje novina „opravdavaju“ stereotipom kako to već sve saznaju iz drugih medija, što je, naravno, u zavadi sa  istinom).

    Tako su i dalje «najčitaniji» telefonski imenici (a da, i displej na mobitelu), kursne liste, cjenovnici, Williamsovi i ini bilteni, a nekima je  što su posljednje «pročitali» bila – diploma o  završetku školovanja (izgleda i – obrazovanja).

tačno.net
Autor 21.11.2016. u 09:44

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija