Ismet Smajlović: Galamdžije

tačno.net
Autor 26.12.2016. u 10:34

Ismet Smajlović:  Galamdžije

Ni  u  ona  minula, „samoupravna“ vremena  mnoge  javne ličnosti sa ovih prostora nije odlikovao odmjeren, kultivisan, uljuđen govor, komuniciranje bez grimasa, nadvikivanja, gestikulacija, afektacije. Kao po inerciji, i u ovoj našoj poratnoj bosanskoj prozi življenja na sceni su – proizvođači galame (i ideološke magle) ili „glasnogovornici“, decibeldžije, afektaši, izvikivači, nadvikivači i dovikivači na ulici, po javnim ustanovama, u holovima, aulama, uredima, kabinetima, za švedskim i inim stolovima, na svečanostima, za mikrofonima. Decibeli se dobrano  „proizvode“ i izvan javnog prostora, naročito u porodici, koja je mnogim afektivcima svojevrsna pozornica za demonstriranje snagatorskog maltretmana, dok im u verbalni tretman  spada „dresiranje“  svoje čeljadi – galamom.

Ima tu nešto u nesuglasju: u vremenu vraćanja religijske komponente u život, dakle, priklonuća pribranosti, samodisciplinovanja, pozivanja na sabur, odakle u komunikaciji ponovo galama, odakle decibeli? K tome pozivamo za svjedoka i ajet, koji poučava  „odmjerenom hodu i  blagom  govoru“, sadržavajući u sebi  osim obavezujuće razboritosti i terapeutsku dimenziju. Kad se mnogi samjere sa tim imperativom, ne dešava li se razmimoilaženje između riječi i čina?

Sklonost ka nekultivisanom, decibeličnom govoru „glasnogovornici“ opravdavaju temperamentom, dinamičnošću življenja, tzv. rejtingom/pozicijom, ovovremenim manirima, pozivanjem na genetski miraz („Tako  su govorili i moji preci“), pa  bi  se moglo reći da oni staju u one iskaze: „Vičem, dakle – postojim!“ ili „Galamim, da bi bio primijećen“.

Mnogim nadvikivačima to je i namjeran, sračunat izbor: protivnika, konkurenta, gospodstvenog sagovornika ili sabesjednika obezvrijediti, obezličiti, eliminisati  etiketom, glasno izgovorenom uvredom, „ukrotiti“  afektacijom. Nažalost, to pokatkad  ima i efekta – čovjek od kulture i reda teško može izaći nakraj sa galamdžijom, pa stoga često trijumfuje – prostota. Pritom decibeldžija nerijetko upomoć prizove i psovku kao „argument“, odajući zapravo tako svoju nemoć, svrstavajući se u kategoriju homo neurosisa.

A  povišen ton u  komunikaciji i javnim istupima zasigurno je znak nečije intelektualne inferiornosti; višak decibela manjak je kultivisanosti; „govorenje rukama“ odavanje  je nečije goleme muke s riječima; nepodnošljiva lakoća preglasnog izricanja tvrdnje, mišljenja, stava  odsustvo  je dara za  selekciju riječi i vrijednosni sud. Fraze, neartikulisani i „protetički“ uzvici (naprimjer: „Šta’š ti?“, „Gdje/đe si?“, „de reci“, “aha!“, “recimo“, „nema problema“, „nemoj zezati“, “helem neise“…), imperativnosti tipa „Slušajte vi tamo“, “Tišina!“, učestalo isturanje svoga „ja“, citatomanija, počesto su garnirung takvom govorenju koje galamdžiju oslobađa promišljanja, suptilnosti u atrikulisanju iskaza koji, znano je, ne smiju  da budu „dekoracija“ kazivanju, obraćanju, referisanju, predavanju.

Valja stoga učiti od ljudi kojima je svijet domovina, koji komuniciraju argumentima,  šarmom a ne afektima, sa licima koja su ukrašena vedrinom, spokojstvom, pribranošću  a ne grčem, namrgođenošću, koji simuliraju  serioznost, ozbiljnost. Takav nauk dobro bi došao onim pripadnicima ljudskog roda u našim palankama duha kod kojih ambicioznost, arogantnost, isključivost uveliko prednjače ispred gospodstvenosti, učenosti, uljuđenosti, tolerancije, duhovnog aristokratizma.

tačno.net
Autor 26.12.2016. u 10:34

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija