Ismet Smajlović: Zapis o pjesniku Sabriji Tucakoviću

Ismet Smajlović
Autor 24.1.2017. u 09:42

Ismet Smajlović: Zapis o pjesniku Sabriji Tucakoviću

Pjesnika Sabriju Tucakovića, sad već 84-godišnjaka, upoznao sam prije gotovo pola vijeka na sarajevskom Filozofskom, na koji sam pristigao iz Podrinja, ne bi li zaradio zvanje profesora književnosti, a sve potajno se nadajući da ću se i ja „upisati“ u pisce. Od moje studentske generacije Sabrija je bio gotovo dvije decenije stariji i dolazio je iz „teške industrije“, iz „Vase Miskina Crnog“, naime studirao je, kako se  nekad govorilo,  „uz rad“. Godinu-dvije kasnije pod zaštitnim znakom sarajevske „Svjetlosti“ Sabriji je izašla strihozbirka „Tajno jezero“, koja mu je, iako dotad jedino objavljeno djelo, bila valjana propusnica za članstvo u Udruženje književnika BiH. Potom je neko vrijeme bio profesionalni sekretar bh. Udruženja novinara, prethodno urednikujući u Listu „Riječ rada“. U mladosti, onoj akcijaškoj, bio je i sedmerostruki udarnik.

Sabriju zatim nisam godinama viđao, sve dok, kao pečalbar, nisam počeo profesorovati u konjičkoj Gimnaziji. Tada sam ga u mimohodu sretao u njegovom  gradu Konjicu, ispred Robne, kod Safe, ali samo na proputovanju, jer se Sabriji bezbeli žurilo da se dokopa svoje Župe, Glavatičeva, bježeći od sarajevskog smoga, betona, čega li, u šta sam se kasnije uvjerio svraćajući, kojiput, kod njega u vikendicu što se ugnijezdila ponad Neretve.

Početkom rata Sabrija se kao 60-godišnjak-dobrovoljac vratio u zavičaj da ga brani sa svojim Župljanima, bivajući jedno vrijeme i pomoćnik komandanta bataljona. Iza rata se odlučio skroz za živovanje u Glavatičevu. Kako su mu šešeljoidi ubili kuću, morao  ju je obnavljati. I eno je i sad, već dvadesetak godina, vraća „u život“, svojim rukama, uziđuje sebe u nju. Sa njegovim (a bogme i mojim) drugarom Alijom Kebom svraćao sam kod Sabrije. Alija bi mu donio makar i skroman honorar od prodaje oživljenog časopisa  „Most“, a ja koju knjigu, novine, našla bi se tu i zera kafe, pa bismo ti pod onim borom ispred vikendice popili i koju žeženu šljivku. I čudili se Sabrijinom uporstvu da opet digne dom „uzgor“, zagledali u njegove ruke, žuljevite, radišne, jer ovaj ti je čova, dok mu je „glava postala pretijesna za usijane misli“, predano obrađivao i svoj vrt u strmini, odmah iznad modre rijeke, dok je na njega kidisala „glad kamena“. To nije bivalo, kako jednom ustihova, „dezerterstvo iz života“ nego naprosto vraćanje zemlji, njeno ponovno pripitomljavanje radom.

Sabrija je godine 1962. uvršten u Almanah mladih stvaralaca, da bi potom objavio pjesničke knjige  “Tajno jezero”, ”Crno sunce”, “Glad kamena”, ”Brid”, sa izborom poezije “Glas kamena”, a prije dvije godine i prozni prvjenac, knjigu priča “Župom pijevci ne pjevaju”. Godine 1998. u sarajevskom “Oslobođenju” objavio sam književni prikaz o  stihozbirci “Glad kamena”, naslovivši ga “Uvježbavanje samoće”. Tada sam, između ostalog, napisao da je ta Sabrijina odanost  samoći svođenje računa sa sobom i svijetom, natpjevavanje boli, upjesmljavanje “ožiljaka riječi”, pritom naglašavajući pjesnikovu posvećenost  sažetosti, lapidarnosti, zategnutosti luka stiha, uz očit otklon od narativnosti i leksličke baroknosti. (Samo da Sabriji dam do znanja da se njegove komšije, naprimjer također radišni Nazif Tinjak, ne slažu  da “Župom pijevci ne pjevaju”, jer, vele, konjička Župa je sa svojom Neretvom tako pitoma, blagorodna, da dugo će još biti stanište i pribježište mnogima.)

O Sabrijinom stvaralaštvu pisali su Tvrtko Kulenović, Velimir Milošević, Alija H. Dubočanin, Sead Mahmutefendić, Mustafa Smajlović… Kako je pjesnik dobrano zamakao u godine, trebalo bi ponešto učiniti i zarad kulturne zaostavštine a i zarad pisca. Sve nešto mislim, valjalo bi da novinari Radio-Konjica (a ima ih nekoliko porijeklom iz Župe) ili iz nekog drugog medija, načine, ako to već nisu uradili, poduži tonski zapis o Sabriji, razgovor sa njim, a zašto ne bi, već u narednoj školskoj godini, njegovo pjesništvo bilo i tema maturskoga rada nekog darovitog gimnazijalca. Ne bi, rekoh, trebalo čekati da se pjesnik preseli u kulturni ljetopis konjičkog kraja, pa se tek onda, kako smo to već uobičajili, baviti njegovim likom i djelom, makar banauzi i oni koji su oboljeli od samovolje i zlovolje, gunđali na spominjanje imena ovog i drugih umjetnika koji im, zbog dostojanstvenog i obrazli hoda kroz  život nisu,  k’o biva, “po volji”.

Fotku-portret koja ide uz ovaj tekst načinio sam prije četiri godine, prilikom Sabrijinih i tada prorijeđenih dolazaka u Konjic poslom, “da potraži zdravlja”, ali uvijek s povodom. Kad  bi  dođi u grad, svratio bi i do nas gdje smo službovali. Tu su ga čekali “Most”, novine (čitao je “Oslobođenje”), koja knjiga, naravno “s pogledom na kafu”. Prepoznavao je da se moja radna koleginica Jasna (iz kulturno-historijskog naslijeđa) i ja (njegova duhovna svojta) radujemo susretu sa njim, sa ovim čovom sa rukom k’o u Gorčina, mehlemli riječju, sa ponekim stihom “na gotovs” prije nego kroči u naš ured. A ovaj snimak kao i mnogi drugi, nastajali su dok sam nekad novinarisao, sve misleći da ću unekoliko sačuvati likove ovdašnjih umjetnika, ne bi li valjali za kasnije, kad budu pripremane knjige o minulim vremenima.

Sabrija Tucaković

Ismet Smajlović
Autor 24.1.2017. u 09:42

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija