Ispod hladnih zvijezda i nepomičnog lica bogova

Hidajet Šerić
Autor 22.7.2019. u 11:55

Izdvajamo

  • Bože ko sam, Bože gdje sam, koliko ovoga još ima? Zadrža me i smiri Gordanina ruka. Odnekud dođe Mile, nosi komad špere, kleknu i namjesti šperu iznad glave, a onda pregršte zemlje poče lagano, tiho, spuštati i popunjavati praznine oko tabuta, dok se bjelina ćefina potpuno ne izgubi. Vojnici dopušiše cigare, baciše čikove, iz susjedne prazne rake izvadiše bašluk, lopate, i lagano, sa poštovanjem i pijetetom nasuše zemlju, napraviše humku, lopatom zakucaše bašluk ...

Povezani članci

Ispod hladnih zvijezda i nepomičnog lica bogova

In memoriam: MIRSAD HASANAGIĆ- GAGA  (08.02.1993-02.08.2019)

Dođoh tog jutra kući po mraku, drukčije se i nije moglo. Šoba će doći sutra, gore na Žuču je opet neki belaj. Htjedoh, kao i obično, skinuti sa sebe prljavu, smrdljivu uniformu, pa u kupatilo da me Gordana, flašom mlake vode, opere i sapere.

-Nemoj se skidati, prvo nešto jedi.

Jasan i oštar Gordanin glas, naređenje koje ne podnosi pitanja, formula za jad, muku, tragediju. Neophodno je imati snagu da se može uraditi ili podnijeti to što me čeka. Izmaknuh se od prozora, sjedoh, tanjir hladnih makarona jedva ugurah u stomak. Polako se digoh, pritegoh opasač, zatvorih feršlus na vindjakni, tiho škripe čizme po podu. Gordana me ne vidi, ali tihi zvuci kažu da sam tu. Vibrira strah i tegoba, ovako je uvijek kada je mrtva glava. Koja?

-Poginuo je Gaga.

Izgubih se negdje, mir, tišina, poginuo je Gaga, ovde je toplo, miriše na vruć hljeb, poginuo je Gaga.

-Mile je javio da je sahrana na Lavu u devet. Moramo požuriti.

Suh, mračan glas dolazi iz tame, skoro šapat, ne čujem i ne vidim Gordanine suze, poginuo je. . . . .Gaga.

Pucaju sa Borija, grmi u donjem dijelu grada,  neko nevin umire dole. Razdanilo se. Pogrbljeni, pognuti, glava uvučenih među ramena, to je zaštita od granata, uvijek u zaklonu, uz zidove, sa pogledom na najbliži haustor, idemo Nemanjinom. Ogoljelo Koševo bez ijednog stabla, pokojna koševska aleja, zimus je grijala hladne domove, dječije ruke i konzerve Ikara. Drvena grobljanska ograda je davno izložena, stoje samo betonski krstovi koji drže grobljansku ogradu, ko vojska postrojeni jedan po jedan. Kod zadnjeg krsta, iznad pomoćnog igrališta stadiona Koševo, stoji Mile, visi na njemu odjeća, modrih usana od zime, izmršavjelo lice, ukočenih očiju. Ispod krsta tabut, bijelo platno ćefina, dva vojnika, prastari ohrdani kombi. Poginuo je Gaga. Na igralištu stative, krstovi, bašluci, grubo srezani, u visini šesnesterca desetak iskopanih raka za one što će danas poginuti. Odozdo, od grada, dozvrnda golf,  stade uz grobljansku ogradu da se zakloni koliko god. Izađe hodža, fes, ahmedija, i trojica vojnika u starim uniformama. Mlada, iscrpljena lica, neizbježna cigara u usnama, tih razgovor, i po neki upitan pogled prema nama.

Prouči hodža fatihu brzu, u aleji bez stabala, ispod krsta pravoslavnog, bezbožniku komunisti, ne smjede sići do kabura, aman ja Rabbi pa dole se puca. Svira mi u glavi Bregina pjesma i riječi – ostali smo sami moj mlađi brate – sve je u redu, sve se slaže, u svijetu vlada sklad.

Odoše golf i hodža, grmi truo auspuh, ostadosmo  tišina iznad groblja i nas petero od cijelog čovječanstva. Tutnji artiljerija i PAM  kokičar, rafali i pojedinačni pucnji, pješadiski okršaj na Sjeničkoj kosi. Zona sukoba, tu su  svi  potencijalno mrtvi u svakoj sekundi vremena, i ako želiš da živiš moraš se naviknuti na tu potencijalnu smrt. Svaka sekunda potencijalne smrti koja je protekla postaje sekunda života.To izgleda kao da vrijeme teče unatrag od smrti ka životu.

Nosimo tabut i Gagu, Mile i jedan vojnik naprijed,  drugi vojnik i ja odozada, za nama ide Gordana, spotičemo se preko iskopane zemlje, obilazimo prazne rake, praznina na sve strane, ruševine i izgoretine Zetre, svima smo na vidiku i nišanu. Zaklanjaju me jedino Miletova leđa.

-Ako počne krhati skočite u raku, to je najsigurnije.

Hvala vojniku na savjetu, skočiće ko stigne. Metak koji pogađa, i prva granata, jal’ mina, se ne čuju dok ne padnu, a onda oprosti Bože ili vraže…tako je stradao Franjo kada smo sahranjivali Amira Barlecija. Šta će Gordana? Zaboli me duša.

-Evo nas. Mi ćemo dolje a vi nam ga dodajte. Spustite ga. Polako . . . .prvo noge.

Uvijek se stresem na zvuk kada grumenja zemlje udara u sanduk, kao da se otvaraju džehenemska vrata, ili vrazi razvaljuju sanduk da odvuku pokojnika. Ali nema sanduka, samo plitki tabut i bijelo platno ćefina, nema ni dasaka koje se koso postave iznad mejta, buljim dole ko oduzet, naziru se obrisi tijela, glave, srce mi zastade za trenutak, preskoči jedan otkucaj, zemlja se zaljulja pod nogama. Bože ko sam, Bože gdje sam, koliko ovoga još ima? Zadrža me i smiri Gordanina ruka. Odnekud dođe Mile, nosi komad špere, kleknu i namjesti šperu iznad glave, a onda pregršte zemlje poče lagano, tiho, spuštati i popunjavati praznine oko tabuta, dok se bjelina ćefina potpuno ne izgubi. Vojnici dopušiše cigare, baciše čikove, iz susjedne prazne rake izvadiše bašluk, lopate, i lagano, sa poštovanjem i pijetetom nasuše zemlju, napraviše humku, lopatom zakucaše bašluk ….Hasanagić Mirsad – ispod hladnih zvijezda i nepomičnog lica bogova – gotovo.

Prva ide Gordana, zaklanjaju je samo Miletova i moja leđa. Osvrnuh se, nijemo igralište, crne se iskopane rake ko ulazi u džehenem. U daljini, od Žuča do Blagovca pružila se duga, a preko nje lete topovske granate. Mirno počivaj Gaga.

Gordana, Mile i Šerkan

Hidajet Šerić
Autor 22.7.2019. u 11:55

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija