Ispod zelene kape

Božica Jelušić
Autor 15.11.2017. u 10:28

Ispod zelene kape

Foto: FB

Čovjek ne živi samo od kruha i vode, već i od lijepih riječi i osobito, od svojih iluzija i pričina, koje nam valja hraniti vatrom naivnog srca, sve dok smo tu i dok dišemo.

Gledam tu neku zimsku fotografiju, iz vremena kad smo još obilježavali godišnja doba, prvi snijeg, “dan od gljiva”, prvi žuti list, pa mislim kamo nestade to oduševljenje i ta voljnost…ne brine mene prolaznost, posve sam mentalno i emotivno pripravna na taj fenomen, već me svako odustajanje oneraspoloži. Jer jezera stoje tamo na mjestu, i naše carske šume u brokatima, i lanilist sljubljen s ljubičastom zečinom na livadi, još želi da ga pomiluje oko i zaobiđe oprezna noga, da poživi barem do prvoga snijega.

Ako ne mogu u društvu, ići ću sama, mame me mirisi šumske vatrice od suhih okrajaka, lovačke čeke, ribarske kućice, napuštena imanja, dunje na trijemu, brajde s posljednjim, već ispijenim grozdovima, rakijski kotlovi u štaglju, koji prosijavaju kao bakreno tjeme i ona ogromna “kolinjska” korita,galge i lanci, sada već posve nepotrebni novom poretku i novom načinu življenja.Dok ponavljam njihove nazive i imena, čini mi se kao da ih iznova vraćam u postojanje.

Jedan moj omiljeni pjesnik veli: “Ja sam čitao mnoge knjige, ali im ne vjerujem”- I zaista, ja bih mirne duše potpisala tu misao, došavši s jedne jučerašnje zagrebačke promocije, tijekom koje me neprestance spopadala misao: “Ja nisam tada bila tu, to nije moje vrijeme, ne znam gdje se to događalo,mora da sam to prespavala…”, Toliko žestine i strasti u osporavanjima, u obrani svoga pogleda ideološki determiniranog na svijet, u traženju i nalaženju neprijatelja….mislim da to doista ne vrijedi cijene, narušena zdravlja, razorenih živaca, razvrgnutih veza i prijateljstava, tuge za nepovratnim… “Za sve su kriva djetinjstva naša”, veli V. Parun, i njoj sam sklona povjerovati.

Vraćam se, dakle, jezeru na Batinskama, svojoj veseloj fotografiji, na kojoj ne izgledam ni staro, ni poraženo, ni ogorčeno.Duh definitivno oblikuje naša lica, izgled. držanje, stav o sebi, ma koliko starost izvana pustošila i vladala. Mislim da će netko ipak čitati moje knjige, te bilješke o tihom hodu vremena, kome se spokojno predajemo u ruke. Upravo zapisujem stih: “Dan je lijep i hoće da se zove Džemil”.

Samo ja znam čemu služi i na što cilja ta mala šifra, pa se smiješim uz jutarnju kavu, tražeći onu kapu, koja je (znam to pouzdano) ostala u Lednicama, na kamenoj klupi ispred dvorca, samo se pravim da je još uvijek tu…Ostale su misli i sjećanja, moj mali trezor ispod zelene kape, i bilježim ih sponatano, u struji kojom nailaze, ne misleći o literarnom. Čovjek ne živi samo od kruha i vode, već i od lijepih riječi i osobito, od svojih iluzija i pričina, koje nam valja hraniti vatrom naivnog srca, sve dok smo tu i dok dišemo.

Božica Jelušić
Autor 15.11.2017. u 10:28

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija