Ivane pozdravljam te dok ideš prema svojoj ‘Cesti iznad krajolika’, svojoj Neretvi, svom Mostaru!

Izdvajamo

• Često sam u svome životu putovao, ali mislim da nikada nisam sreo u nekim drugim gradovima taj duh sarajevke kafane. Bio sam u kafanama u kojim je patina tradicije fascinantna, u kojima vlada neki intelektualni duh, ali kafane u koje je zalazio Ivan, u kojima se najrazličitija galerija likova okuplja, nisam baš sreo. Ivanove kafane imaju neku civilizacijsku vrijednost, jer tu podjela nema, nema podjele na bogate i siromašne, na nacionalne torove, na intelektualni elitizam i pučku kulturu. I za mene je bilo sasvim logično da je devedesetih godina, kada su mnogi pjesnici otkrivali svoj 'nacionalni iskon', te su tražili pribježišta u opijenim vizijama nacionalnih veličina, u kojima je dominirao resantiman i osjećaj kolektivne ugroženosti, Ivan ostao dosljedan u odbrani civilizacijskih vrijednosti. Ostao je otvoren prema svima. Njegova otvorenost se naročito odražavala u njegovom, nazvao bih ga tako, 'kosmopolitskom humoru i osmijehu'.

Povezani članci

• Izložba o romanu „Travnička hronika“ – „Konsulska vremena Ive Andrića“
• Halka: Bihać, Prijedor i Goražde nakon Tuzle, Bijeljine i Brčkog
• SAMO NIKITA ZNA
• Nakon Berlina, Sarajeva, Zagreba, Beograda i Astane, ‘touch of MADNESS’ stiže i u Mostar!
• Prostori slobode
• Javna tribina: “Vršnjačko nasilje – stvarnost i socijalni tabu”

Ivan Kordić – foto iz privatne arhive

Oproštajni govor Senadina Musabegovića na ispraćaju bh. književnika Ivana Kordića: 

Danas se opraštamo od našeg Ivana Kordića, pjesnika, TV-urednika, supruga, oca, djeda. Prijatelja mojih roditelja. I možda bi bilo najlogičnije da o njemu danas govori moja mati – Jasmina –  koja je često o njegovoj poeziji pisala. Nažalost, ona nije u mogućnosti da bude ovdje, jer nas godine, po nekom neumoljivom zakonu, tjeraju da se sabijemo u svoju staračku samoću, kroz koju ona sada prolazi. I u toj egzistencijalnoj samoći njezin protekli život se odmotava, i ona mi često govori o svom djetinjstvu što se odvijao u kući njezine nene Hane u Mostaru, pored Neretve, pored čempresa, pored Starog mosta, na vreloj hercegovačkoj kaldrmi. I to je ono što ju je sa Ivanom povezivalo: bogatstvo i magija isušenog hercegovačkog kamena; njegov kreativni haos. Mama je uživala u Ivanovoj pjesničkoj imaginaciji da alhemijski kroz stihove hercegovački pejzaž neprestano oblikuje. Kao pjesnik Ivan nije bio onaj koji je svoj zavičaj proglasio svetim mjestom, već koji je svoju Hercegovinu iznova, kroz svoju samoću, kreirao, kao zemlju Urlo, o kojoj je govorio Czesław Miłosz. Hercegovina je za njega bila unutrašnji prostor, njegov kosmički vitalizam, koji se u njemu tkao u sumornim, hladnim i kontinentalnim sarajevskim danima. Njegov vitalizam nije bio bez drame, bez ključanja, on je bio neka prigušena “rika na razbojištu sunca”.

Ali Ivan je bio i moj prijatelj. Sa njim sam izlazio po sarajevskim kafanama i on me je upoznavao s raznim svijetom: pjesnicima, profesorima, šoferima, džeparošima, propalim kockarima, direktorima preduzeća, švercerima, novinarima, pričljivim konobaricama, penzionerima i penzionerkama i svi su znali njega i on je sve poznavao. Kada bismo ulazili u kafanu, bilo mi je fascinantno da konobar već zna šta Ivan pije. Opčinjen sam bio njegovim osmijehom kojim bi okupljao kafanu i kroz koji kao da smo svi bili povezani. Bio je pravi majstor doskočica, upadica, boemskog duha koji nije zapadao u svoj narcisoidni resantiman, da mu čitav svijet postaje mračno mjesto, koje treba iz neke visine osuditi. Na kafanskoj stolici sjedio je uspravno i njegov elegantan stav, dok bi nam naručivao piće, odavao je aristokratsku otmjenost.

– Znaš i ja sam se, kada sam imao devetnaest godina, kao mladi pjesnik, družio sa Skenderom Kulenovićem! – Tako bi mi objašnjavao naše druženje. A i ja sam se počeo družiti s njim po kafanama kada sam imao devetnaest godina.

Često sam u svome životu putovao, ali mislim da nikada nisam sreo u nekim drugim gradovima taj duh sarajevke kafane. Bio sam u kafanama u kojim je patina tradicije fascinantna, u kojima vlada neki intelektualni duh, ali kafane u koje je zalazio Ivan, u kojima se najrazličitija galerija likova okuplja, nisam baš sreo. Ivanove kafane imaju neku civilizacijsku vrijednost, jer tu podjela nema; nema podjele na bogate i siromašne, na nacionalne torove, na intelektualni elitizam i pučku kulturu. I za mene je bilo sasvim logično da je devedesetih godina, kada su mnogi pjesnici otkrivali svoj ‘nacionalni iskon’, te su tražili pribježišta u opijenim vizijama nacionalnih veličina, u kojima je dominirao resantiman i osjećaj kolektivne ugroženosti, Ivan ostao dosljedan u odbrani civilizacijskih vrijednosti. Ostao je otvoren prema svima. Njegova otvorenost se naročito odražavala u njegovom, nazvao bih ga tako, ‘kosmopolitskom humoru i osmijehu’.

Sa Ivanom sam se često družio za vrijeme opsade Sarajeva i kada je on beskompromisno u svojim tekstovima demaskirao svaki oblik nacionalističkog nasilja, koji je bjesomučno rušio onaj svijet koji je on poznavao, kao i svaku politiku koja je nastojala da podijeli Bosnu i Hercegovinu. Često je bio oštar i beskompromisan prema ljudima iz svoga zavičaja koji su pristali na rat i nasilje. Rušenje Mostara je razumio kao napad na nutrinu vlastitog bića! Viđao sam ga kako uspravno, dostojanstveno hoda kroz ruševine Sarajeva. Duh ga nije napuštao. Njegov prijatelj, sa kojim je znao prije rata, a ponekad i u društvu sa mnom, danonoćno raspravljati za kafanskim stolom o poeziji, filozofiji, umjetnosti, životu, porodici, Hercegovini, zapravo, o svemu i svačemu, a koji je ličio na njega ‘kao brat blizanac’, filozof Spasoje Ćuzulan, negdje u zimu devedeset treće mi je, dok je brzo koračao po ledu ispod kiše granata na Titovoj ulici, držeći u desnoj ruci drveni čvornati štap, a u lijevoj kanister za vodu, prišao pored Vječne vatre, ispod strehe Jatovog nebodera, i rekao:

– Vidiš li šta ono Ivan piše! Sve ih proziva. Naročito one što ruše Mostar. Bojim se da me ne zamijene sa njim, pa da mene umjesto njega upucaju!

Ispod granata smijali smo se i ja i Spasoje! Ali istina je ova: često bi se neki nepoznati prolaznik u sarajevskom paklu obratio Spasoju: – Gospodine Ivane Kordiću, sjajno pišete. Mogu li Vas častiti pićem! – Spasoje bi ponekad ćutke, bez ikakvog komentara, prihvatio poziv, i ne prozborivši skoro ni riječ sa nepoznatim prolaznikom, ispio piće i zadovoljan otišao kući.

Postoji mnoštvo priča, anegdota koje me vežu za Ivana. Kao što je on znao meni prepričavati kako je Hamza Humo boemski živio, te kako je Ćamil Sijarić svima naručio kafu s rahatlokumom kada je dobio jednu od najvećih književnih nagrada, tako i ja često u kafanama pripovijedam anegdote o Ivanu! I to je za mene čuvanje tradicije, na jedan živ i neusiljen način. Bojim se da takav svijet u doba instant kulture nestaje. Poslije rata sam znao Ivana sresti sa njegovom suprugom Nihadom. Iako smo zapažali da se sve oko nas urušava kroz besmisleni tranzicijski proces, da kulturne vrijednosti, kroz koje smo se obrazovali, nestaju, da se sve sistematično razvaljuje, da iščezava ideja o opštem dobru, Ivana, a ni Nihadu duh nije napuštao. Bili su mi familijarno bliski. A Nihada je znala samo reći:

– Evo, ja i Ivan samo šetamo. I lijepo nam je.

Pričali su o svome sinu Dinku, o kćerki Tini koja je u Austriji, a u posljednje vrijeme o svojoj unučici.

Ivanova želja je bila da bude kremiran i da se njegov pepeo prospe u Neretvu. Njegovu želju možemo razumjeti ako se sjetimo njegovih stihova:

“Kad umrem
dajte mi malo
zemlje, sunca i kamena
dajte mi
plač Neretve
moj grad.”

Ivane pozdravljam te dok ideš prema svojoj ‘Cesti iznad krajolika’, svojoj Neretvi, svom Mostaru!