Iz Evrope istjeruju mrtve, a iz Bosne žive!

Mehmed Meša Pargan
Autor 29.4.2018. u 15:13

Iz Evrope istjeruju mrtve, a iz Bosne žive!

Foto: GettyImages

 

Mehmed Meša Pargan

SVE JE U NAMA

Pitaš, gdje mi je rana!?
Granice beskraja su u nama.
Izvan je praznina,
pustinja sramna pijesak,
bez vjetra i karavana.

 

Iz Evrope istjeruju mrtve, a iz Bosne žive!

Ne znam kako su nastale ove rupe na siru
Koji služe kao jeftini doručak u Hotelu Wasserpalast, u Grazu,
Gdje smo odsjeli.
Ali mi neodoljivo liče na tunele kroz Alpe.

Sniježne strane, okrenute prema Bosni,
U julu se, nakratko, pretvaraju u obrasle pašnjake.

Tu na granici između bijelog i zelenog niklo je usamljeno drvo.
Nepojmljivo je to iskustvo mirovanja na mjestu
gdje si se zatekao rođenjem.

U hotelu su teške i blatnjave radničke kundure
složene ispred vrata,
poput čizama redova JNA u kasarni u Zenici,
koje sam glanjcao svakoga puta kada nisam vikao
dovoljno glasno, ispod gas-maske: -Juriš!!!
Dok smo vježbali napad na izmiščjeni neprijateljski bunker
na vrhu brda.

Radnici Bošnjaci stavili su čizme u hodnik
da u svoje trokrevetne sobe ne unose smrad bauštele
koji im donosi prehranu, liječenje i sigurnost.
Svi solidarno trpe smrad u hodniku.
Putovao sam mnogo, ali još nisam bio u hotelu
U kojem kupatila nemaju sapun i šampon.
Srećom, u djetinjstvu su me učili da uvijek nosim:
konac, iglu i sapun. Kasnije sam samoga sebe učio
da imam kondome i knjigu.
Vremenom, obavezni prtljag se sveo
samo na tablete za spavanje, sapun i knjigu!
Stari se!
Ništa ti drugo više i ne treba.

Iskustvo je to kretanja.

Upitao me onomad prijatelj zašto toliko putujem.
Rekoh: -Samo voda koja teče je za piće.
Voda koja stoji, ona se usmrdi.

Koliko laži, mislim sada: ko to ustvari pije nas koji putujemo!
Kome sve to zapravo treba! Osim meni
koji tragam za djelićima sebe rasutim u prostoru.

Čitave su to galaksije unutarnjih nesporazuma
i nesklada Božije dvojine ljudskoga bića: duše i tijela.

Pomislim, dok liju kapi niz prozor vozila:
Kako je beskorisno to iskustvo vode koja teče.

Svaka rijeka teče i ima svoje iskustvo i svoj put.
Svoju svrhu.

I druge su joj rijeke beskorisne, sve do one u koju se ulijeva.
Ispod Alpa su mezari Bošnjaka. Kao stećci su posijani.
Bjelasaju se pod svjetlima snjegova i sunca.

Niko ne zna
kada su i kako, prije stotinu godina,
njih 850 ostavili život ovdje, boreći se za Monarhiju.

Nigdje slova nema u defterima ni u carskim analima.

Ali, to je bilo davno.
Začudo je da niko ni danas ne zna gdje su svi ti naši mezari,
poslije ’92. godine ostavljani u predgrađima,
gdje je niža cijena zakupa
za mrtve.

Nekada sam se pitao,
zašto se u Evropi kopamo u limenim sanducima,
a u Bosni u otkrivenim tabutima.

Kosti moje nene dovezli smo neke godine iz Ajdovščine,
u Sloveniji, jer je istekao zakup,
a mrtav čovjek ga ne može produžiti.

Tražili su iz pogrebnog da produže srodnici ležarinu.
Pitali smo se: a da li će biti srodnika kada zakup istekne naredni put.
Da li će kosti iz kojih smo spiralom DNK donijeti na ovaj svijet
završiti na smetlištu.

Onda smo ih pokupili i u limenom sanduku dovezli u Bosnu.
U Zvornik, odakle je živa protjerana.

Iz Evrope istjeruju mrtve, a iz Bosne žive!

Ona je mrtva sigurna, a na nama je da tražimo sebi smiraja
dok smo živi. Mrtve nas ionako čeka naša mrtva zemlja.

Rupe sira izbušene u podnožju austrijskih Alpi.
Bauljam njima stotinu kilometara na sat
noseći iskustvo tog, dvanaest kilometara dugog
boravka pod zemljom.

Sva iskustva svijeta čine mi se besmislenim i lažnim
poput izlijevanja rijeke iz korita.

Danima poslije ona umire zarobljena na poljima
u boli i mučenju isparavanja, pretvarajući se u barice.
Ako je kap zaista rijeka – onda su zauvijek umrle sve rijeke svijeta!

Sva traganja i lutanja su osuđena
na besmisao vraćanja.
A rijeka kaže: -Budi oprezan, jer kada se budeš vraćao u korito,
Ti si sasvim druga rijeka!

 

Mehmed Meša Pargan
Autor 29.4.2018. u 15:13

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija