Iz “Kritike toksične muškosti”, razgovor sa Connell: Šta je muškost?

Izdvajamo

• Ne dijelim isto iskustvo, jer sam odrasla u protestantskoj tradiciji. Ali se sjećam kada sam bila dijete da smo učeni da se molimo za Kraljicu u crkvi svake sedmice. Poznato je da moćne religije, od kojih je gotovo svaka patrijarhalna, prave kompromise s državom. Mnoge zapravo postanu državne religije, vršeći religijski monopol vatrom i mačem. Ali isto tako je slučaj da kraljevi i predsjednici često žele odobravanje religije, te tako pokušavaju izgraditi savez sa svoje strane. Čak je i predsjednik Trump, potpuno nereligiozan čovjek, pokušao to da napravi! U teološkom smislu, nema smisla očekivati od Boga da favorizira datu naciju u rivalitetu s drugom nacijom
• meni to zvuči gotovo bogohulno. Ali nacionalističke emocije su jake i nije iznenađujuće da se religija često koristi u nacionalističke svrhe.

Povezani članci

• Pronađeni ostaci najmanje 15 osoba tokom ekshumacije u Mostaru
• U Mostaru počinje festival književnosti “Poligon”
• ”Ništa nas ne može iznenaditi!”
• Zadnja strana, knjiga Aleša Debeljaka
• MASOVNE UBICE NA VLASTI ILI DEMOKRATIJA S NELJUDSKIM LIKOM
• Švicarska je zemlja s najboljim penzijama, znate li na kojem je mjestu BiH?

U nastavku čitajte razgovor Nikole Vučića sa australskom univerzitetskom profesoricom i teoretičarkom maskuliniteta Raewyn Connell. Ovaj intervju dio je publikacije “Kritika toksične muškosti” (2021) u izdanju Friedrich Ebert fondacije – organizacije sa sjedištem u Njemačkoj, čiji je cilj rad na uspostavi slobodnog i solidarnog društva sa jednakim mogućnostima za učešće u politici, privredi, socijalnom i kulturnom životu, neovisno o porijeklu, rodu ili religiji. 

Na početku jedno elementarno teorijsko pitanje. Kako biste definirali muškost – kao prirodnu ili naučenu, usvojenu kategoriju? 

CONNELL: ‘Muškost’ je društveni termin. On označava obrazac djelovanja koje dato društvo vezuje za poziciju muškaraca, u rodnom uređenju tog društva. Kada govorimo o ‘rodu’ zasigurno govorimo o biološkim kapacitetima, budući da se ljudske vrste reproduciraju kroz seksualnost: zato govorimo o muškim i ženskim osobama. Ali također shvatamo da su ljudi društvene životinje, mi zaista jesmo najdruštvenije životinje koje su ikad postojale! Naša rodna uređenja uključuju biološku reprodukciju, ekonomske procese, kao što su podjele rada i nivo prihoda; procese moći, kao što su zakon i nasilje; kulturne procese kao što su identiteti i slike masmedija; i emocionalne veze i antagonizmi, od zaljubljivanja do mržnje prema drugim grupama. Dakle, nije iznenađujuće da postoje različiti obrasci muškosti; tako da često govorim o muškostima, u množini.

Ko proglašava određenu grupu muškosti poželjnom, više vrijednom od drugih muškosti? 

CONNELL: To je vjerovatno pitanje zajedničkog vjerovanja unutar date kulture. Očevi mogu reći sinovima da se ‘usprave i budu muškarci’. Političari nam kažu kako su vojnici koji su ubijeni u nekoj vojnoj katastrofi prije sto godina primjer za divljenje i praćenje. Učitelji i svećenici mogu reći dječacima kome se diviti, a koga prezirati. Masmediji slave muškarce koji su vješti u borilačkim sportovima. I tako dalje. Ovakve poruke mogu biti u sukobu jedna s drugom, što je uobičajeno; i mnogi dječaci osjete distancu između svojih života i primjera muškosti koji im se predstavljaju. Tako da postoji određeni otpor prema tim porukama.

Kako se Vaša teorija hegemonističke muškosti može povezati sa idejom Gramscija o kulturnoj hegemoniji i kapitalizmu? Da li se dominantni obrazac muškosti zasniva na kapitalističkom sistemu? 

CONNELL: Nikad nisam razvijala teoriju hegemonističke muškosti samu po sebi. Ukratko, ovo bi bio moj argument. U sveukupnom uzorku rodnih veza, u patrijarhalnim sistemima gdje su muškarci generalno privilegirani u smislu autoriteta, moći, prihoda i bogatstva, karakteristično je da je jedan obrazac muškosti društveno centralan i povezan s autoritetom, te osigurava legitimitet privilegijama muškaraca. Takav obrazac ja nazivam ‘hegemonistički’. On nije nužno nasilan ili pogrdan (Stoga ne možemo promatrati hegemonističku muškost kao ekvivalent ‘toksičnoj muškosti’. Autoritet i privilegija se mogu konstatirati bez direktnog nasilja). Drugi obrasci muškosti postoje u istom društvu; oni su, s druge strane, marginalizirani. Tako da često postoji hijerarhija oblika muškosti, ili načina kako biti muškarac. Prikaz hegemonije Antonija Gramscija tiče se klasnih odnosa, ne rodnih. Gramsci je pokušao da shvati kako je to duboko nejednako društvo, kao ono u južnoj Italiji prije stotinu godina, bilo stabilizirano. Posudila sam pojam ‘hegemonija’ za shvatanje paralelnih problema u rodnim odnosima: kako patrijarhalna rodna pravila mogu steći legitimitet. Dio objašnjenja, sugerirala sam, leži u hijerarhiji oblika muškosti. To bi moglo biti tačno u kapitalističkim društvima, ali isto tako i u komunističkim režimima, koji su također bili patrijarhalni (iako su tvrdili da nisu, kao što kapitalistički režimi tvrde da su rodno jednaki).

Kada muškost postaje problematična za društvo i kada je treba ukrotiti? 

CONNELL: U svim rodnim porecima koje poznajemo postoje oblici muškosti, uglavnom višestruki. Nije problematično to što trebaju da postoje društveno prepoznati načini za muškarce da vode svoje živote. Problematično jeste ako ti prepoznati načini vode ka iskorištavanju, nasilju, uništavanju ili mržnji. U tom slučaju, imamo razloge da tražimo druge načine da budemo muškarci, koji su pravedni, miroljubiviji, konstruktivniji i više orijentirani na ljudsku solidarnost.

Konzervativni kritičari optužuju rodne teoretičare i aktiviste za ljudska prava seksualnih i drugih manjina za ‘gaženje muškosti’. Najglasniji među njima je Jordan Peterson. Koliko su održive njegove primjedbe i, po Vašem mišljenju, zašto se mladi muškarci okupljaju oko njegovih ideja? 

CONNELL: Ovakav prigovor dolazi od srditih muškaraca još otkad su žene zahtijevale jednakost! Ista vrsta prigovora dolazi od bogatih otkad radnici zahtijevaju radnička prava. Kada je neka potlačena grupa izrevoltirana, optužuju je da gazi kulturu, religiju, prirodu i prava privilegiranih. Tako da nema ništa novo u toj retorici. I nema ničega novoga u tome što je neka privilegirana grupa oduševljena medijskom ličnošću koja podržava njihove privilegije i pretvara se da su privilegirane sada potlačene grupe.

Pisali ste o ‘patrijarhalnim dividendama’ u svojim naučnim radovima. To je zanimljiv i bitan fenomen za Balkan, dakle i Bosnu i Hercegovinu. Na čemu temeljite frazu ‘patrijarhalna dividenda’ i da li je ona dio naše realnosti? 

CONNELL: U mnogim patrijarhalnim društvima, gdje muškarci drže dominantnu moć i autoritet, možemo pitati šta to muškarci kao grupa postižu kroz ovaj obrazac rodnih odnosa. To je ono na šta mislim kada kažem ‘patrijarhalna dividenda’. Pojednostavljenim riječima, dividenda je ekonomska: da li muškarci imaju veće prihode nego žene, više penzije, jesu li bogatiji, posjeduju li više zemlje, itd. Ali, možemo potražiti dobiti i u drugim poljima. Da li muškarci općenito uživaju više organizacijskih privilegija, imaju bolji pristup promaknućima, političkoj funkciji; uživaju li više poštovanja u svakodnevnom životu, da li kontroliraju vjerske organizacije? Da li muškarci općenito više uživaju u seksualnoj slobodi, da li imaju više pravo na zadovoljstva kao što su piće, putovanje gdje god žele, itd. I da li su prisutniji u masmedijima, među univerzitetskim profesorima, da li imaju veći pristup nauci i tehnologiji? Mislim da ova pitanja možemo postaviti za sva društva!

Da li je moguće uspostaviti “svjesnu muškost” (engl. mindful masculinity) kao društvenu normu? Kada razgovaram sa svojim prijateljima, često kažu da je to na neki način utopijska vizija društva. 

CONNELL: Bitno je prepoznati da postoje mnoge mogućnosti za živote muškaraca pored onih skučenih, orijentiranih na moć. Mnogi muškarci uspostave odnose pune poštovanja sa ženama, unutar porodica i na radnim mjestima. Mnogi muškarci su danas direktno uključeni u brigu o djeci – smatram da je to veoma bitno. Obrasci muškosti koji definiraju brigu o bebama i djeci kao ‘ženske poslove’ emocionalno su siromašni, a muškarci koji odbijaju ovakvu obavezu propuštaju jedno divno ljudsko iskustvo. Bitno je prepoznati da su alternativne muškosti također višestruke. Imat ćemo široku raznolikost muškaraca i muškosti (pl.) u ravnopravnijem i pravednijem društvu. Tako da moramo pronaći načine da iskažemo poštovanje za doprinose društvu u mnogim različitim oblicima.

Bosna i Hercegovina je zemlja gdje se veći dio populacije izjašnjavaju kao vjernici (muslimani, katolici, pravoslavci). Ali postoji paradoks da vjernici biraju političare koji održavaju nacionalizam kao dominantnu ideologiju. Kako je to moguće? Po Vašem mišljenju, koja je veza između nacionalizma, religije i patrijarhata? 

CONNELL: Ne dijelim isto iskustvo, jer sam odrasla u protestantskoj tradiciji. Ali se sjećam kada sam bila dijete da smo učeni da se molimo za Kraljicu u crkvi svake sedmice. Poznato je da moćne religije, od kojih je gotovo svaka patrijarhalna, prave kompromise s državom. Mnoge zapravo postanu državne religije, vršeći religijski monopol vatrom i mačem. Ali isto tako je slučaj da kraljevi i predsjednici često žele odobravanje religije, te tako pokušavaju izgraditi savez sa svoje strane. Čak je i predsjednik Trump, potpuno nereligiozan čovjek, pokušao to da napravi! U teološkom smislu, nema smisla očekivati od Boga da favorizira datu naciju u rivalitetu s drugom nacijom; meni to zvuči gotovo bogohulno. Ali nacionalističke emocije su jake i nije iznenađujuće da se religija često koristi u nacionalističke svrhe.

Kad smo kod nacionalizma, dozvolite mi da Vas pitam sljedeće: Da li biste rekli da je nacionalizam destruktivan i za muškarce i za žene? Nažalost, mnoge žene danas učestvuju u širenju nacionalističke retorike širom svijeta, uključujući i Balkan. 

CONNELL: Direktna cijena nacionalizma kod žena se može razlikovati od direktne cijene nacionalizma kod muškaraca. Većina smrti i sakaćenja u borbi znači štetu za muškarce. Vrlo je uobičajeno da žene trpe silovanje i druge oblike zlostavljanja u ratu. Obično žene trpe cijenu borbe indirektno, kroz smrt i ranjavanja muškaraca u svojim zajednicama, kroz ekonomske resurse koji su upućeni na izgradnju vojnih kapaciteta umjesto na zdravstvo, obrazovanje, stanovanje ili ishranu. Ali, mjesta stanovanja žena također mogu biti razorena, egzistencije izgubljene. Čak i bez borbe, nacionalizam skreće pažnju sa zadatka izgradnje boljeg načina življenja. Zato što nacionalistički pokreti uglavnom uzdižu muškarce, a žene tretiraju samo kao majke sljedeće generacije vojnika, često su retrogradni u svojim pravilima o pravima žena i njihovom autoritetu.

Profesorice Connell, nasilje je ogroman problem u BiH. Najčešće žrtve nasilja su žene, a muškarci su najčešće počinitelji. To je, nažalost, tema o kojoj se ne raspravlja otvoreno kao u zapadnim zemljama. Šta je ključ za eliminaciju nasilja? 

CONNELL: Bitno je imati cijelu sliku nasilja. U nekim oblicima nasilja, muškarci su uobičajenije žrtve od žena – što uključuje napade, ubojstva, vojne sukobe i naguravanja na javnim mjestima. U mnogim od ovih slučajeva muškarci također i čine nasilje. Žene su češće žrtve nasilja u porodici, silovanja i seksualnog uznemiravanja. Opet, muškarci su uglavnom počinitelji. Smatram da su ti obrasci, generalno govoreći, povezani, ali te veze mogu biti komplicirane. Stajanje u kraj nasilju je širok i kompleksan problem. Za početak, zahtijeva smanjenje ekonomskih nejednakosti. Zahtijeva kontinuiranu kritiku i odbijanje modela muškosti koji drže nasilje dokazom časti, ili hrabrosti, ili prestiža. To zahtijeva pregovore o porodičnim odnosima koji funkcioniraju s više tolerancije i suradnje. I, to zahtijeva odmicanje od organiziranog nasilja u obliku armija, policijskih snaga i zatvora. Ne postoji jedinstven ‘ključ’ za to – ali postoje mnoge tačke gdje možemo napraviti promjene kako bismo počeli reducirati nasilje.