Iz rukopisa pjesničkog prvijenca Sajde Zukić

Povezani članci

• O martirima Otranta
• Vještačko disanje
• In Memoriam: Marinko Čulić (1951.-2023.)
• Klasikov lirski testament
• Pismo kardinalu Bozaniću
• Odlazak velikana: Preminuo Affan Ramić

Foto: Pixabay/Ilustracija

Sajda Zukić rođena je 31.03.1982. godine. Živi i radi u Zenici. Po zanimanju i radnom angažmanu diplomirana je ekonomistica. Polaznica je Postdiplomskog studija na Ekonomskom fakultetu u Zenici.

Objavljivala je poeziju u zajedničkim zbirkama:

„Struktura snova“, Udruženje za kulturu Novo Sarajevo;

„Euro-orjentacije 3“ – dvojezična zbirka radova mladih autora iz Slovenije i BiH, 2010. god.;

„Poiesis“ – zbirka pjesama studenata Univerziteta u Zenici (Udruženja za filozofiju i društveno-humanistička istraživanja „Eidos“ Zenica), 2019. god.

 

OBEĆANJE

Kad ti najviše budem trebala
Imat ćeš me tek onoliko
Koliko sam ti nedostajala
Kad si ti meni najviše trebao

 

NA RASTANKU

Neću ti uzeti ništa više
od ono malo što si mi sam dao.

Neću ti uzeti ni malo
od onog mnogo što sam ti sama dala.

Ništa, ama baš ništa ti neću oduzeti
ni kada pođem,
kao ni kad sam dolazila,
ništa, osim daha.

***

Isprekidana sam,
baš kao i tvoje misli o meni.

Sve između je život,
a ostalo smo mi.

Ponekad sam plašljiva,
kao tvoja želja.

Često hladna,
kao tvoje odsustvo.

A najčešće sam nestvarna,
kao i spas moj za nas,
što dolazi niotkud,
kao i ti.

 

STRAŽARI

Čuvam te,
kao ovaj strah u kostima.

Mazim te,
kao što mene miluje neizvjesnost.

Dozivam te,
kao spas u tami pregustoj.

A ti me raznosiš,
iako nisi vjetar.

Ne griješ me,
mada znam da si sunce.

Ne budiš me
i ne daš mi da snim.

Ostavljaš me tu
između života i sna
i još me voliš,
mada znaš da često
ni ovo, ni ono
nisam ja.

 

NERAZUMIJEVANJE

U mojoj koži nikad nisi bio
dok munje sijevaju, a groma se bojim,
ne znam je l’ što nisi znao ili nisi htio,
il’ si krišom htio, ali nisi smio.
Želje pamtim,
al’ samo stvarne dolaske duši brojim.

Ti nikad nisi bio u mojoj koži
da znaš zašto obrazi rumene;
zašto ruka drhti, a hladno mi nije,
za čim srce strepi, a šta čežnja krije.
ja sam tebi strana, ti tajna za mene.

Ja nikad nisam bila u tvojoj koži
da znam od čega te jeza hvata,
da znam kad pjevaš od srca,
a kad iz inata.
A ipak ti sudim
što se praviš ludim
za nemar moj što se samo množi.
Ja ti snove ne znam,
a ipak ih kudim.

Niko nikad nikom nije bio u koži.
Otuđeni, u gomili sami.
Osuđeni, u obilju gladni.

Ti nikad nisi ni poželio
po mojoj koži se tražiti.
Pa kako onda misliš
dodirima da me otvoriš

da uđeš meni,

da tu poboraviš ?!
Kako da ti krvotok zagrijem,
ako ne mariš za to što krijem
i koje bitke bijem, pod kožom.

 

TAKO LAKO

Ti tako lako svaki put
prelaziš crtu
kad je jednom pređeš.
Onu omeđenost
goljenja i boljenja.
Onu nit prestajanja disanja
i nastajanja uzdisanja.
Ti to tako lako…

Kad jednom kročiš
hrabrost se izobličuje
i postaje sila koja je guta.
Dovoljno je jednom istupiti,
a onda svaki korak naprijed
samo je mjera daljine.

Nije svaki korak napredak.
Nekad veće je ostati.
Ali, i ostati je tako lako
samo kad jednom ostaneš.
Treba htjeti  o p s t a t i.

Nestati je opet najlakše.
Treba znati  n e s t a t i.

Učim li te prestati,
ako si mi otkrio početi,
ko je kome veća spoznaja?

Zenica, 18.01.2020.

 

NEMOJ NAZOR

Nemoj nazor ni pare trošit,
ni orahe jest.

Nemoj, preklinjem te
dok tvrdiš kako misliš svojom glavom,
dok sprintaš u boji život po mjeri,
dok voliš crne, a živiš s plavom.
Ništa ne može tako da iznevjeri,
kao kad sam sebe ubijediš
u ono u što znaš da druge nećeš.

Nemoj nazor,
jer zoru dočekati neće
ono što se otimalo,
al’ se ipak pripitomilo,
pa se u njedrima sklupčalo,
a njedra ne voli.

Na silu se jedni drugim dopadamo,
na silu zbog toga jedni druge volimo,
na silu se molimo,
pa zato i propadamo.

Stenjuća nacija jedvitosti
nazor uvažava nepotrebne atribute.
Iznemogle jedinke viška i sitosti
tek tako veličaju žute kapute,
a jesen preziru.
Sanjaju neko drugo doba.
Tuge se naziru,
al’ niko prvi drugačije da proba.

Nazor osmijesi, pozdravi, vrline
nazor savršenstva, visine, strmine
i mržnja i zlo, i muk i bijeda,
i mudrost, zrelost i kosa sijeda.
Samo tuga nije nazor.
Samo se tuga zbog svega nazire.

Razapeti između premalo i previše
sretni slavimo mjeru koje nema.
Taman je tolika koliko je tamo negdje.
Kriva je mjera vječna želja
da se nazor živi.
A kraj nas evo naša
savršena jednostavnost spava,
preklinjuć’ nas da je probudimo.

 

BRZOPLETA

Sve su misli samo moje,
ali kad se riječi skroje
nema nazad, nema – što je?

I sve kažem, vagaj više, mjeri bolje,
na slovo i na glas presuda slijedi.
Kaznu služi rečeno, nesročeno.
Zla misao sudu ne vrijedi,
iako boja misli sluga je volje.

Opasno je kad se riječ otme
zvijer iz kaveza, slobode žedna,
prijetnja za se i za druge sve,
grižnje se boji, a ujedat željna.

Pogledaj, pregledaj, ispeglaj, pa kaži.
Raspakuj, upakuj, serviraj, ukrasi.
Od istine mnogima pokloni su draži.
Istinu razblaži, ne sasvim do laži,
nego tek toliko da se duša spasi.

 

MENU, PO MENI

Sipam u manje činije
da punije budu
malim stomacima.
To isto činim
sa malim ušima.
Doziram riječi
kao toplo ili hladno predjelo.

Nemoj da ti riječ bude glavno jelo.
Glavno jelo nek ti bude djelo!

Ni u pjesmi,
ni o pjesmi
ne kazuje se sve.

Sve što izgovorim je istina,
a istina je i ono što odšutim.
Neizgovorenost hrani izrečeno.

Ne kaži, već pokaži.
Ne šuti više o laži,
nego što kazuješ o istini.

Dolijevam u manje
i gladnim očima.

Serviram u manje
hladnim rukama.

Ostavim,
za sebe,
za tebe,
za novi dan.
Zaledim nekad
za zauvijek.

Sa mnom niko gladan ostat neće.
Ni sit sasvim, od govorenja.

Zenica, 03.07.2019.

 

POISTIHA

Najljepše se čari polagano rade,
u ćejfu, u miru, da što duže traju.
Zašto onda stremiš nekom bržem kraju –
jer suđena jutra niko ti ne krade.

Žuriš za ljepotom,
dok odavde bježiš,
pa nit’ novu stižeš,
nit’ se ovom sladiš.

Misliš, mora tako,
ako sutra staneš,
misliš svijet će stati!
Šta to sebi radiš?

Znaš li kud te vode
ti bahati sati,
te ljute minute?
Znaš li da te uhode
kalendari stari.
Noćne su ti more,
ta moranja tvoja,
nemirni stražari.

Potrošili smo vrijeme
da stignemo na vrijeme
misleći da ima vremena.

U žurbi smo izgubili ime,
obraz, dobar glas.
Zaboravili smo na se.
Postali prvaci u brzini

disanja i izdisanja.
Srklet nam je kao, ponos
i mjera snage nacije.
Još nam ima spasa.
Samo se izbori
da ti niko ne ospori –
da usporiš,
kad poželiš.

Najveći se snovi polagano grade,
razborito, tiho, da što više traju.
Uči samo mudro od onih što znaju,
a sluđena jutra nek ti drugi krade.

 

ROĐENDANSKA

Tridesetsedam mi je.
Broj tek stas’o da ga žena krije.
Radosti još vode protiv pustih snova.
Sve je više u mojoj vodi
onih što im godi taj rezultat.
Sabralo se i strepnje i bola,
bez kojih ipak ne bih, ni da mogu iznova.
I sve se više radujem, a sve manje ratujem.

Već mi je tridesetsedam.
Ne pitate još mogu l’ da vas pratim.
Uzimate nemilice i to što vam ne dam.
A ja opet svaku svoju volim, i pozlatim.
Uzimam i ja, od svake što svrati.
Polako i mudro, sve više i više,
tu bespovratnu dragocjenost sve zrelijih sati.

Trideset i sedam vas je;
čuvajte mi tijelo, a ja ću sama svoga duha
Obećavam, krasit će me od uha do uha
osmijeh, milostivo klasje.

A tek vas je trideset, i još sedam samo.
Oko mene i u meni moje sve vrednine.
Na svoje ime imam upisane dvije pokretnine
rođene u jesen, a sve su mi boje iz proljetnog jutra.
I sve je na svom mjestu, to i vi i ja znamo.
Zagrli me jako, za još bliže sutra.