IZASNA

Autor 6.5.2011. u 11:44

IZASNA

Bolje ćeš osjetiti prvi put, samo je problem u tome što poslije prvog puta dolazi drugi put, zatim treći, četvrti itd… Pokušat zadržati atmosferu  prvog puta, tokom onih koji slijede, u većini slučajeva je  nemoguće. Pjesma nastaje samo jednom, sve ostalo su finese, koje nekad sa sobom donesu neku novu atmosferu, odnosno učine da pjesma, ako to tako mogu reći, izgubi autohtonost. Ono što čini prvi put veličanstvenim, je borba. Možete li zamisliti kako dijete izlazi iz materice, kako kao ljuska puca tanka opna, a zatim se sobom prolomi prvi plač. Nije li to borba? Nije li to fascinantno? Veličanstveno? To se zove rađenje, odnosno to je ostvarenje ideje, materijalizacija duha. Sad zamislite pjesmu, koja se rađa na isti, ili sličan način. To je borba, puna iskreno nespretnih pokreta, pretočenih u muziku i pokoju riječ.

Kada mi je nedavno prijatelj poslao sms poruku sadržaja:“ Šta misliš da se bend zove izasna?“, bio sam IZASNA. Osjećaj koji nam daje stanje nakon sna, ravno je osjećaju novorođenčeta, osjećaju nevinosti i kao takvo ostalo je sve ove godine nevino. Nevini smo, pomislio sam, od današnjice i to će biti dovljno. Treba biti izasna u svakom, pa i onom najbanalnijem trenutku. Na poruku sam odgovorio potvrdno.

Teško je bilo šta napraviti, a da to ne bude nečemu slično!? Ipak  na svijetu ne postoje dvije iste jedinke, čak ni jednojajčani blizanci nisu isti. Kako nismo isti, tako se i naš izričaj, ukoliko se uspijemo izolovati odnosno uzdići, razlikuje. Ako uz to još uzmemo u obzir bezbroj faktora, koji jačaju iz trenutka u trenutak našu različitost, moguće je napraviti nešto novo, nešto što ipak neće biti nečemu slično!

Bend Izasna, izasna je u najjužnijem gradu kad dolazite sa sjevera, ili najsjevernijem ako idete s juga. U gradu koji, moram to reći, izgleda kao procvjetao kamen. Da skratim, grad se zove Stolac.

Bend čine četiri člana, četiri jednike, osam ruku. Ono što spaja ove ljude pogled je sa osam očiju, iz različitih perspektiva, što u konačnici čini sliku, koja kao nusproizvoid ima muziku i pokoju riječ.

Svaki tekst (koji u ovom slučaju uvjek nastaje prvi) traži svoju odgovarajuću muzičku formu, zbog čega su pjesme muzički različite, i formom se zanrovski – okvirno, krecu od dream-popa, punka, post-rocka do psihodelije… Svaki instrument je u funkciji slikanja pjesme i stvaranja atmosfere koja će okružiti tekst. Instrument je sredstvo izražavanja direktne emocije. Često, vrhunsko ovladavanje zanatom (virtuoznost) sužava prostor “čuđenju”, bitnom elementu u nastajanju muzike. Čovjek koji se nije u stanju (za)čuditi, nije kreativan. Bitno je šta se svira, a ne, kako se svira.

Članovi benda su:

Igor Borozan:

Igor Borozan je inače akademski kipar, bavi se slikarstvom i ponekad nešto napiše. Igor je jedan od onih ljudi koji u svakom trenutku proživljavaju  umjetnost, odnosno on živi uz pomoć umjetnosti i kao takav je očit primjer kako umjetnost može biti i praktična. Inače u bendu svira bubnjeve. Jednom mi je rekao, da kad bi zbrojio vrijeme koje je proveo slušajući muziku, pokazalo bi se da je to jedan dobar dio njegovog života. Zahvaljujući istančanom osjetilu za „paranormalno“, uspijeva uhvatiti one nevidljive poetične trenutke i predstaviti ih onome ko ih ne vidi. Klavir mu ljepše zvuči kad ga svira Neil Young nego Ivo Pogorelić ili Keith Jarrett.  Inače tvrdi da je umjetnost sklonište od praznine.

Džemil Pezo:

Džemila poznajem još od srednjoškolskih dana, kao tipičnog predstavnika endemske vrste srednjoškolaca, koji devedesetih odrastaju  uz Azru. Prvi put uzima gitaru već kao član benda, u kojem niko, do tad, ništa nije svirao. Poslije je imao bend u kojem se, kako sad stvari stoje, začela ideja koja se upravo realizira. Inače je budući diplomirani pravnik, a u bendu gitarista i vokal. Radi se o vrlo talentovanom muzičaru i dovoljno hrabrom da eksperimentiše, da gazi nepoznatim stazama. Voli reći da je umjetnost minsko polje i da ćeš uspjeti, ako uspiješ ne stati na minu.

Mujo Gubeljić:

Jedne ljetne večeri, pošto iz nekih razloga (a koji nisu za javnost) nisu mogli otići na malonogometni turnir, odlučili su se za drugu opciju; kupanje na bazenu. Tri dječaka, od kojih jedan nije znao plivati, u bazen su se odlučili, ne ući košto je red, već uskočiti sa tri metra visoke trešnje. Valjda od straha da se ne uguši, s obzirom da nije znao plivati, dječak po imenu Mujo skočio je pored bazena. Zahvaljujući čudu kojim je preživio skok u zemlju, danas diskretno i vješto sa strane drži bas gitaru u bendu Izasna. Još kao osnovnoškolac, svoju kretivnost prezentira kroz glupost. Poslije se dugo traži, u svemu nalazeći nešto za svoju dušu. Sad postoji u sastavu ovog benda tiho i konkretno, bez ijednom da nešto pita, osim ponekad: „Imaš li cigaru?“. Radi se o vrlo talentovanom basisti.

Jamin Sefo

Jasmin je čovjek kojeg najmanje od svih članova poznajem. Sjećam ga se kao neuobičajnog srednjoškolca  koji autoritativno nosi rekvizite rock kulture, u onom poslijeraontm vremenu. U bendu svira gitaru, a ako malo posmatrate sa strane primjetit ćete da drži nevidljive konce ove nevidljive forme. Radi se o marljivom i disciplinovanom muzičaru, koji svojim stavom i diskretnošću u tonu svoje gitare, sugerira da treba raditi, da treba ponovo, polahko, kao prvi put odsvirati.

Bend Izasna je priča, koja se u trenucima sviranja neprestano rađa. Trenutno je na 44 stranici. Ova priča nema jasan koncept, ova priča je sama po sebi (kako svojom formom tako i svojom tematikom) nova. U muzici kao i u riječima, osjeti se dobro proživljen život. Osjeti se vrućina asfalta, zasljepljuje zvizdan, u parku mrak boji u crno (guta te), ponekad zamiriše i lipa, rijeka ocrtava korito a početak je kao nigdje drugo, surov i puka istina. Bend Izasna je priča, koju je kao kontraefekat stvorila ogarničenost nametnuta slobodi uma.

Bend je u samom početku doživio uspon kakav se nije mogao ni u snu sniti. U sobu, gdje se proba, ušli su svi kao od majke rođeni, nevini. Sve je ostalo tamo negdje iza. Prostor koji je inspirativan sam po sebi, postao je kutija za taloženje ideja koje će uskoro biti pretočene  u album.

Kako izgleda jedna proba? U sobi gdje se proba plafon je ljepljen selotejpom, dok su zidovi prekriveni slikama i instalacijama. Svaka slučajnost, kao da je striktno predviđena, kao da je pomno planirana. Jednostavno se sve uklopilo,  postalo nedjeljivo, kao da se samo čekalo na trenutak u kojem će se relizirati ideja koju je začelo ovo neuobičajno vrijeme. Ne mogu vam reći kako izgleda jedna proba, odnosno neumijem vam to kazati. Moj utisak je kao da svaki put sviraju prvi put. Ljudi, skromno tvrdimo: „Ovo niđe nema“.

Autor 6.5.2011. u 11:44

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija