Izetu Kiki Sarajliću umjesto ‘in memoriam’ u “Oslobođenju”

Autor/ica 👤Mr Mick Maslic 2.5.2017. u 08:19

Izdvajamo

Dođe i dugo očekivani mir. Ništa što si želio nije se ostvarilo. Bosna je ostala raščerećena, vampiri slave svoj krvavi pir. Nisi dobio ni svoju ulicu. Možda kad se izredaju sve Topal-paše, obične paše, subaše. I dok utihnu glasovi “neoliberalnih intelektualaca” koji u tebi vide ideološkog neprijatelja. A tražio si samo malu, svakodnevnu “ulicu kojom se, neopaženi od svijeta, možete prošetati i poslije smrti”.

Povezani članci

Dragi Kiko,

na današnji dan, 2. maja 2017. obilježavamo petnaestogodišnjicu tvoje smrti. Da odmah napomenem. Moji sugrađani Aboriđani, prastanovnici svijeta, ne bi to tako rekli. U njihovoj kulturi staroj preko 40 hiljada godina, ne postoji kult obilježavanja smrti, nego baš naprotiv slavljenje života. Pa da se, po onoj našoj “s kim si – takav si”, izrazim na njihov način; evo danas po petnaesti, jubilarni put slavimo tvoj život.

Dokle god mi sjećanje doseže, uvijek si bio tu, u ulici Kralja Tvrtka, na Marindvoru. Sjećam se dobro i tvog oca Elmasa, dostojanstven, potpuno bijel. Pošto je majka Đulsa bila “slaba na nogama”, on je sa obaveznim spiskom u ruci išao na pijacu. A tadašnji odlazak “na pijacu” nije uključivao samo zelen, voće i povrće, nego i odlazak u mesaru i granap ”kod Duška” po špeceraj. Naravno, ne manje važno i ne uvijek istim redoslijedom, kupovinu cigareta i novina u obližnjoj trafici. Teško dišući, okružen cekerima punih papirnatih kesa i zavežljaja, sjeo bi na kameni prag na ulazu da odahne. A mi dječaci iz ulice, koja nam je bila i igralište i sveučilište, smo se utrkivali ko će prije da ustrči na treći sprat i spusti cekere pred njihova vrata. Ponekad nam je pričao o prošlim vremenima. Govorio je tiho, uz prekide, da zapali novu cigaretu. Slušali smo ga otvorenih usta kada je pričao kako se nekada živjelo, o tajanstvenoj Austrougarskoj monarhiji u kojoj se “znao red”, o partizanima, o svom tragično preminulom sinu skojevcu.

U to vrijeme Tvrtkova 9, kasnije 11, je bila planetarni centar poezije. Neprekidno se nešto dešavalo, defilovali su tu tadašnji “celebritiji”, svjetski poznati književnici i pjesnici. Volio si našu ulicu i kada si odselio na Koševo. A zvanično se od nje, u “Knjizi oproštaja”, oprostio 16. jula 1995.

Zbogom Tvrtkova ulico!
U ime šestero Sarajlića koji su tu decenijama živjeli
hvala ti za prošli život…

Mojim odrastanjem mijenjao se i naš odnos. Sa tvoje strane je bivao sve manje zaštitnički, bratski a postajao sve ravnopravniji, prijateljski. Ja sam potpuno drugačijim očima počeo gledati svijet. Koristio si svaku priliku da me upoznaš sa značajnim piscima i pjesnicima tog vremena, a ja se tim “poznanstvima” hvalio raji u gimnaziji. Žudno sam čitao liriku Sergeja Jesenjina, u prevodima G. Krkleca, D. Cesarića, M . Živanovića, S. Markovića. Kada sam, međutim, prvi put u originalu čuo Pjesmu o keruši odlučio sam da, onako za sebe, počnem učiti tada nepopularni ruski jezik. Smatrao sam i danas smatram da se u prevodima gubi rima i mekoća originalnog teksta. Pored Keruše znao sam napamet, na ruskom, prilično dugu poemu Ana Snjegina i najdražu od svih, pjesmu Pismo majci.

Bilo je to romantično ali pokazalo se i korisno iskustvo. Kad mi je zatrebalo, brzo i lako sam naučio ruski. Mnogo vremena sam kasnije proveo u Rusiji i Ukrajini radeći, pored ostalih i na tzv. nuklearnim programima “Energoinvest-a”. Nije mi trebao prevodilac.

Voljeli smo Ziju Dizdarevića. Ozbiljnog lica, revolucionar kao Če Gevara. Samo puno ljepši, bez brade. Uz to je pisao predivne priče o Bosni, onoj koje više nema. Poznavali smo poeziju Maka, Šantića i drugih iz obavezne lektire, ali i onu koju je pisao melankolik i boem Tin Ujević.

Vilsonovo šetalište nam je bilo blizu i logično je da, ni jedna velika ljubav pa ni moja, nije mogla započeti bez “Mala velika moja, večeras ćemo za njih voljeti”. Poslije su došli Pero Zubac i “Modre kiše”, Miroslav Antić i “Čuperak plavi”. I mnogi drugi.

Drag mi je bio i Slobodan Marković, alijas “Libero Markoni”. Beogradski šarmer, ekscentrik, poliglota, buntovnik i izvanredan pjesnik.

Moja su prava zakonita.
Ja sam im zakonodavac.
Ako mi duša pomahnita,
Duša mi i daje pravac…

Iznenadio sam se kada sam u knjizi Sarajevska ratna zbirka naišao na pjesmu “Nakon ranjavanja”, koju si mi posvetio. Ne znam da li si se sjetio naših tadašnjih, “ozbiljnih” razgovora o književnosti, ili iz nekih drugih razloga. Ali nije ni važno. Evo je u cjelini, nije duga.

Nakon ranjavanja

Miki Masliću

Sinoć u snu
dođe mi Slobodan Marković
da se izvini mojim ranama.

To je jedino srpsko izvinjenje
za svo ovo vrijeme,

pa i ono samo u snu
i od mrtvog pjesnika.

Bilo je to vrijeme velikih kulturnih promjena; hipi i antiratni pokreti, djeca cvijeća: “make love, not war”. Bitlsi i “Yesterday”, Indeksi i “Bacila je sve niz rijeku”… Duga kosa, uske pantalone, prvi akordi na posuđenoj gitari. Kao i većina mladih moje generacije pisao sam pjesme. Mrštio si se čitajući ih, previše sam se trudio da posložim rime. Međutim, bilo je mnogo važnije da su se sviđale onoj kojoj su bile namjenjene; djevojčici iz dvorišta, balkon na prvom spratu preko puta, dijagonalno. Njene ogromne plave oči su odnijele sav moj dotadašnji dječački mir. Ni jedne druge me u životu nisu zainteresovale.

Slijedeći neka nepisana životna pravila završio sam škole, postao “svoj čovjek”. Putovao po svijetu kuda me vodio posao. Oženio vlasnicu “onih” očiju koja nam je donijela na svijet dva divna dječaka, odselio na Ilidžu. Naši susreti, najčešće na književnim večerima ili sahranama, su bili burni. Nisi se libio da pokažeš kad ti je neko drag. Radovao si se mojim napredovanjem u struci, što imam “službenog golfa”. I svaki put tražio isto objašnjenje: “Zar si baš mor’o izvaditi onaj gasovod?”

Rat vas je dočekao potpuno nespremne. Raza, koja je nakon prvih bombardovanja ostala kod nas, ni jednom me nije direktno zamolila da vas posjetim. Međutim, lice bi joj se ozarilo kad bih rekao da ću onako “usput” svratiti da vas obiđem. Prvo vašu sestru Ninu koja je stanovala kod Pozorišta, pa vas. Imala je uvijek spremno pismo, samo je na brzinu dopisivala posljednje novosti. “Poljubi mi sviju i čuvaj se.” Bila je stalno zabrinuta: “Izolovani na Koševu, sa malim djetetom, čime li ga hrane? Gdje ono reče da je linija odbrane”.

Kada je direktnim pogotkom granate uništen vaš dom u ulici Fuada Midžića, brzo smo se organizovali. Velikom ceradom pokrili oštećeni krov, osigurali što smo mogli, pomogli da se spakujete, uspjeli nekako pronaći prevoz i dovezli vas na Marindvor. Bili ste više nego dobrodošli među “ratne komšije” iz Tvrtkove, a naročito “pametnica”, trogodišnji Vladimir. Zajedno smo nekako lakše podnosili užas koji nas je okruživao. Uz realnu opasnost da nam bude i posljednja, išli smo u svakodnevnu potragu za hranom, drvima, pitkom i “tehničkom vodom”. Ti u sedmoj deceniji života.

Photo: Arhiva, T. Sarajlić

Dovde još i nekako. Ali kako do trećeg sprata?

Fotografija je snimljena ispred ulaza u Tvrtkovu 11, 1993. godine. I ovu, kao i sve druge ratne fotografije, snimila je vaša prijateljica, njemačka novinarka Marina Achenbah. Mikica (Ida) po majci Austrijanka je bila, podrazumijeva se, tvoj lični prevodilac.

Bilo je i onih koji su vam pomagali: Dr Bakir Nakaš, Duško Tomić iz Dječije ambasade, časni i dobri Jovo Divjak, nekoliko ljudi iz Unprofora-a. Komšije. Oni koji su trebali i morali nisu.

Dolazak na Marindvor te ponovo povezao sa prijateljima, istomišljenicima, intelektualcima.

Željeli ste da nekako osmislite borbu protiv agresora, da joj date i dodatni, drugačiji smisao. Oni na vlasti te, međutim, izabraše u neku komisiju za promjenu naziva ulica i gradskih trgova. Prioritetan zadatak. Sa sastanaka si se vraćao očajan.

– Ovi su potpuno poludili, pobrkali komunizam i antifašizam. Naravno da treba mjenjati imena ulica u Starom gradu gdje su se, zna se iz kog razloga, izredali svi junaci kosovskog boja i srpski vladari; Miloš Obilić, sedam Jugovića zajedno s majkom, Nemanja. Pa “Park Cara Dušana”. Ali kome može smetati mladi antifašista, narodni heroj, Mustafa Dovadžija, koga su četnici u prošlom ratu zvjerski ubili na Romaniji? A i formalno zadovoljava, ima muslimansko ime.

– Pa što ideš i džaba se nerviraš?

– Ovo mi je zadnji put!

Sutradan ista priča.

– Opet si išao?

– Da probam spasiti bar još jednog skojevca!

Bio si oduševljen kada smo 1993. u dvorištu iskopali bunar. “Takvo zajedništvo i entuzijazam nisu viđeni još od Olimpijade 84.” Imali smo dovoljno “tehničke vode” do kraja rata. Neki su nabavili tablete za pročišćavanje i učinili je pitkom. Kakav luksuz.

Zauvijek su nestajali naši najdraži, prijatelji, rođaci, poznanici. Smrt nije birala. Zajedno smo tugovali. Ponekad se i smijali, da nismo poludili bi.

Umrla je Raza koju sam poznavao i poštovao čitav svoj život. Nikada se nije udavala. Sahranjena je na improviziranom groblju “Stadion”.

Dvadeset sedmog januara 1994. umrla je moja majka. Sestrić Jasmin i ja, svako na svom dijelu ratišta, težak početak treće ratne godine. Prethodne noći, mračne i hladne, dobro smo je potrpali i spremili za spavanje. Ujutro smo vidjeli da je povraćala. Nije nas htjela buditi.

Nisam te uspio ubijediti da ne ideš s nama. Molio, kumio, prijetio. “Hoćeš da nas sve pobiju zbog tebe?”

Sahranili smo je na “Lav”-u pod snajperima. Bilo je to nestvarno popodne. Iznad otvorenog groba dugo si razgovarao s njom kao da je živa. Slušali smo bez daha, skamenjeni. Periodično, po običaju, čuo se reski zvuk snajpera koji smo tako dobro poznavali. I svako bi se refleksno trznuo, uvukao u sebe, da bude manji. Ja sam želio da se sve to što prije završi, da neko ne nastrada. Nije bilo mnogo ljudi. Nekoliko komšija sa Marindvora, dvojica mojih kolega s posla i nekoliko Jasminovih prijatelja. Možda nisu vidjeli smrtovnicu u “Oslobođenju”? Moguće, bilo ih je mnogo tih dana. Iznenadio sam se kada sam vidio jednog od direktora mog Instituta. Bio je Hrvat, ako to nešto znači, meni ne. Nešto ranije sahranio je sina jedinca, borca Armije BiH. To mi mnogo znači, sve. Nikad mu to neću zaboraviti.

Svratili smo u neki kafić u Kranjčevićevoj, jer “ne valja pravo kući sa sahrane”. Hladno, gore nego na groblju. Stan pun svijeta, komšije, prijatelji, rođaci. Saznali. “Fala Bogu da je po redu”.

Znao sam da ništa više neće biti isto. Naravno da se mora umrijeti. Svi će. Ali zašto u mraku? Zašto u toj strašnoj januarskoj sarajevskoj hladnoći?

Dođe i dugo očekivani mir. Ništa što si želio nije se ostvarilo. Bosna je ostala raščerećena, vampiri slave svoj krvavi pir. Nisi dobio ni svoju ulicu. Možda kad se izredaju sve Topal-paše, obične paše, subaše. I dok utihnu glasovi “neoliberalnih intelektualaca” koji u tebi vide ideološkog neprijatelja. A tražio si samo malu, svakodnevnu “ulicu kojom se, neopaženi od svijeta, možete prošetati i poslije smrti”.

Nismo se često dopisivali, obostranom krivicom. Ja zbog hroničnog nedostatka vremena koje se ovde, pored ostalog, gubi i u vožnji zbog velikih udaljenosti. A ti nisi htio koristiti kompjuter. Pisma si kucao na staroj ručnoj pisaćoj mašini i onda crnom hemijskom ispravljao tekst.

U pismu – ranoj novogodišnjoj čestitci, datiranom 30.11.1997., si napisao: “Otkako je Tamara istjerana iz Tvrtkove, ja tamo više uopšte ne odlazim. Tako je Mikin bunar ostao jedino u Marininoj reportaži. Mi se ponekad čujemo sa Zlatom Miralem, ponekad vidim Netu, ponekad bacim pogled na Fatin i Razin grob – i to je uglavnom sve što je ostalo od onih strašnih tako dragih, čak svetih, dana rata. Nisam naravno budala da tugujem za ratom ali mi je žao ideje Bosne koja je tada živjela u svima nama.”

Tvoju smrt sam dočekao sa tugom ali i iznenađenjem, jer govorio si “da te zdravlje nažalost još dobro služi”. Želio si da se što prije, na putu bez povratka, priključiš Mikici.

“Pjesnik planete”, “Tvorac najljubavnije poezije na svijetu”, “Maestro poetske proze”, “Pjesnik ljubavi i rata”, “Pjesnik slobode”, su neki od svjetskih naslova koji su govorili o tebi. Meni, prijatelju iz djetinjstva, bi bilo dovoljno da je “Mala noćna muzika” bila i jedina pjesma koju si napisao.

Sad dvoržakovski elegično u parkovima koncertrira jesen.
Ponoć je i posljednji tramvaj, prazan, posljednji obilazi krug.
Spavajte svi moji proljećni, spavajte svi moji čovječni.
Spavajte.
Laku vam noć…

Ostavio si grandiozno djelo, prevođen i slavljen kao “ljubavni pjesnik stoljeća”. Ali i svedočio o agresiji. Zakleti antifašista. Često si govorio da “mi nismo pričali o multikulturalizmu, mi smo ga živjeli”. Vivisekcijskom preciznošću si napravio presjek građanskog društva tamo gdje to niko prije nije pokušao, na starom sarajevskom groblju “Lav”. Tu nema naknadne pameti ni prekrajanja historije. Tu je kraj, tu prestaju ljudski zakoni i počinju neki drugi, ako bilo kakvi uopšte i postoje. “Nove Komšije” bi se moglo, bez ikakvih problema, preimenovati u napr. “Oda sarajevskom multikulturalizmu”.

Nove komšije, Izet Sarajlić (Sarajevska ratna zbirka)

Niko od stanara na groblju ne može biti sretan ako mu je prva komšinica jednogodišnja djevojčica. A Mikicina prva nova komšinica Tara M. Đorđević, s bijelim mermernim grobićem iznad njenog, rođena je iste 1994. godine kad je i umrla.

Ako je ikom, njoj ovdje nije mjesto!

Sad bi joj bilo pet godina. Mama bi joj čitala “Kozu i sedam jarića”.

Četvoro Tatarevića lijevo od Mikicine humke raznijela je granata dok su ručali. Rupa na zidu njihovog stana kod kina “Tesla” odavno je zakrpljena, ali u očima Sarajlija koji su preživjeli ovaj rat ona će uvijek tu stajati.

Igor Rehar, u godinama Rajmona Radigea, tek što je možda u podrumu, uz svijeću, počeo da čita njegovog “Đavola u tijelu”.

Mama ga, kao i ja Mikicu, obilazi svaki dan. Tako sam i saznao da je poginuo u onom masakru na Markalama.

Dva tri reda više počiva Damjan Ramić, sin slikara Affana Ramića. On je poginuo u dvadeset prvoj godini u bici za Aziće. Kćerci mu je sada isto toliko godina koliko i njegovoj smrti. Pred Afanom ne pominjite nikad Aziće!

Tonka Aničić (1899-1992) barem se naživjela. Zar je morala da dočeka i ovaj rat?

Osvaldo Moreno umro je samo koji mjesec prije Mikice. Danas pod snijegom baš mi ga je, Italijana oženjenog Bosankom, bilo žao.

Mikicin prvi komšija je i Ladislav Lenard. Zbog kakve li je velike Srbije i velike Hrvatske jedan Čeh morao da pogine u Sarajevu 1992. godine?

Fata Maslić je jedina komšinka koja nam je to bila i u bivšem životu. Danilo je i njoj donosio penziju.

Fatin sin Miko, do našeg preseljenja na Marindvor, bio je nešto kao naš golub pismonoša koji je Razi donosio naša a nama njena pisma.

Ponekad, uz pismo koje je uvijek moglo biti i posljednje, donio bi za Vladimira i koju mrkvu iz svoje ratne bašte. Ne rijetko iz torbe bi izvadio i poneku daščicu nađenu na putu na kojoj bi se, da smo je imali, mogla skuhati i kafa.

Do Mikinog pojavljivanja narednog dana uvijek smo bili u grču. Šta ako ga je na povratku kući našlo njegovo parče granate?

Svi smo mi imali to “svoje” parče granate.

Izetinu Nađu ono je našlo kod zgrade Predsjedništva, Boru Bašića u haustoru, Igora Rehara na Markalama, Silviju Rizvanbegović u kolima hitne pomoći, sina filmskog reditelja Gojka Šipovca na putu do kuće, a eto, Miku je mimoišlo.

Mikica se u snu ipak stalno trzala.

Kad bi ga sutradan, obrijanog i nasmijanog, vidjela u vratima, dugo ga je ljubila. Sad ga ljubi njegova Dijana, ali u Australiji. Dijana, profesorica matematike, dvije godine ga je sa dva njihova sina, čisteći njemačke klozete, čekala u Minhenu. Da Fata nije umrla možda ga ne bi ni dočekala.

A možda je Fata i utekla iz života da bi Miku oslobodila tih obaveza sina?

Malo dalje i od Fate i od Mikice su Mila i Ivica Bodnaruk. Stari Razini, i naši, prijatelji imali su sreću da pred kućnim vratima poginu od iste granate.

Jedna od Mikicinih novih komšinki do nedavno je bila i Milica (ili Branka?) Bokonjić. Prije mjesec-dva njeni posmrtni ostaci su iskopani i, kako čujem, preneseni u Beograd.

Za svojih sedamdeset godina sarajevskog života Branka (ili Milica) morala je barem jedan valcer otplesati s nekim muslimanom, barem od jednog katolika je morala posuditi skripta iz anatomije ili iz teorije prava, barem s jednim Jevrejem u društvu proslaviti barem jednu novu godinu.

Neko iz njene porodice očigledno nije mogao da se pomiri s mišlju da se taj njen multietnički život nastavi i poslije smrti.

Sad je mjesto na kome je do juče počivala prazno. Bilo bi lijepo kad bih tu mogao da posadim jednu brezu.

Mikica je u nekom ruskom romanu našla riječi koje je u pismima često i sama upotrebljavala: “Volim te do brezice”, to jest do groba.

Jedna brezica baš bi nam dobro došla kad tu budemo počivali zajedno!

Sarajevo, 1998-1999.

U ratu sve izgleda predimenzionirano; emocije su jače, tuga dublja a radost veća. Ja bih da uz gornji tekst dodam nekoliko rečenica i jednu fotografiju. Granata od 120 mm od koje je poginuo Boro Bašić, raspala se u hiljade smrtonosnih parčadi (gelera) koji su se raspršili naokolo razarajući sve na šta naiđu. Jedan povelik geler, je nekom nemogućom putanjom uletio u naš stan i zabio se u knjigu koja je stajala na “najsigurnijem” mjestu u regalu, u čošku. Naslov knjige na slici se može lako pročitati: SARAJEVO U REVOLUCIJI.

Strašna simbolika mog rodnog grada.

Photo: K. Govender

Dragi Kiko. Spremam se na ljeto, vaše, u Švedsku pa u Sarajevo. Da posjetim sina, sestre, rodbinu i prijatelje koji su još tamo. Planiram takođe da završimo ono što 93. nismo uspjeli-ratni bunar. Da ga Suljo Šahović uz našu pomoć popravi, postavi krov, “konzervira” kako se to stručno kaže. Zoja Bašić bi od komšija prikupila novac, koliko ko hoće i može. Kao i onda kad smo ga gradili. Da malo uredimo okolo i postavimo skromnu ploču na kojoj bi pisalo, na primjer:

“Napravila raja iz dvorišta 1993.
Dubina 6,1 metar”

Naravno, ako nam nadležni dozvole!