Izložba „Mir sa ženskim licem“

tačno.net
Autor 14.7.2020. u 15:30

Izložba „Mir sa ženskim licem“

Izložba „Mir sa ženskim licem“ rezultat je saradnje i nastojanja ženskog mirovnog pokreta Mir sa ženskim licem i Foruma Civilna mirovna služba (forumZFD) da u procese suočavanja s prošlošću i izgradnje mira u Bosni i Hercegovini (BiH) integrišu žensku perspektivu i predstave žensku stranu priče o preživljavanju i prevazilaženju posljedica rata. Ova izložba govori o ženama koje su u poslijeratnoj BiH vodile male (a velike) bitke za svoja i prava drugih i obnavljale ratom razoreno društvo. Životne priče pred vama nove su stranice historije ove zemlje – jedinstvene jer u fokus stavljaju žene i lično iskustvo nasuprot opštoj politici supremacije nacije i kolektiviteta nad pojedincem i marginalizacije ženskih iskustava i postignuća.

Inicijativa „Mir sa ženskim licem“ i Forum Civilna mirovna služba, kao pokretači i kreatori idejnog koncepta izložbe, a uz stručnu podršku Historijskog muzeja BiH, željeli su da priča o ženama BiH izađe iz sveprisutnog klišea žene žrtve i podređene, one kojoj životni put određuju pol i nacija, i da prikažu kaleidoskop ženskih sudbina koje su status obespravljenih pretvarale u pobjede. S obzirom na to da živimo u vremenu u kojem se u svakodnevnom životu stalno pozivamo na sjećanje i pamćenje, smatrale smo da je važno da se u tom pamćenju dokumentiraju i ženska iskustva tokom rata i u poslijeratnoj BiH. Sjećanje u BiH isključivo je vezano za tri etnonacionalna narativa, bez prostora za ženska iskustva, koja tako ostaju prepuštena zaboravu. Naša namjera je putem izložbe dokumentirati jedan mali dio ženske historije BiH, koja će ostati trajno za pamćenje budućim generacijama.

Ideja o izložbi, uobličena na zajedničkom sastanku u martu 2018. godine članica Inicijative „Mir sa ženskim licem“ i drugih mirovnih i ženskih organizacija, grupa i pojedinaca, dobila je podršku mirovne aktivistkinje i ekspertice Tamare Šmidling. Članice Inicijative kandidovale su žene iz svoje lokalne zajednice čije priče mogu biti inspiracija ženama za njihovo djelovanje u sadašnjosti i budućnosti i/ili čine paradigme životnih sudbina žena u ratnoj i poslijeratnoj BiH. Na ovaj način obezbijeđene su 34 priče za izložbu, od kojih je svaka bila potresna, sadržajna, kredibilna i važna za publikovanje. Utoliko više nam je selekcija predstavljala najteži posao. Svjesna činjenice da nije u mogućnosti prikazati sve primjere hrabrih žena u BiH, komisija je na osnovu unaprijed uspostavljenih kriterija izabrala 20 priča žena iz cijele Bosne i Hercegovine. Ostale su smještene u arhivu za buduća istraživanja. Vodilo se računa da akterke budu iz različitih dijelova zemlje i da se dokumentuju različita životna iskustva.

Lične priče koje su pred vama bude empatiju i pomažu obnavljanje povjerenja u poslijeratnom bosanskohercegovačkom društvu. Predstavljamo vam priče povratnica koje su među prvima došle u svoje prijeratne domove, ratnih udovica, žena izbjeglica koje su u novoj sredini počele graditi svoj život od nule, logorašica, silovanih žena, civilnih žrtava rata, žena koje su održavale komunikaciju s „drugom stranom“… Pored biografskih bilješki, ovom izložbom donosimo vam i savjete žena koje su bile spremne da pomažu u izgradnji mira i podsjećaju kako je participacija svake žene u našem društvu važna! Žene smo zamolile da podijele s nama po jedan predmet, fotografiju, dokument koji je simbol njihove ženske borbe ili puta kroz koji su prošle. Njihovi lični predmeti, istrgnuti fragmenti prošlosti, podsjetnici su na iskustva koja brišu granice među ljudima i bude nadu u ljepšu budućnost.

Ovakvi primjeri pokazuju da žene nemaju samo ulogu žrtve u ratu i nakon ratova, već da su one i aktivne članice društva koje svojim sposobnostima, snagom i voljom pokreću pozitivne društvene promjene i vrijednosti. Ova izložba posvećena je svim ženama Bosne i Hercegovine koje se svakodnevno trude i rade na izgradnji mira. Hvala onim ženama koje su podijelile s nama svoje priče! Neka nam njihova iskustva budu motivacija i inspiracija u izazovima koji su pred nama!

Cijelu izložbu možete pogledati na ovom linku.

SRĐAN PUHALO: IZLOŽBA KOJU ŽELIM DA POKAŽEM KĆERKI

Rat je sranje koje uništava ljudske živote i nakon dolaska mira. Ovu definiciju rata nećete naći ni u jednom udžbeniku na Balkanu. Balkanske istorije pune su naših veličanstvenih pobjeda i njihovih kukavičkih poraza, naših žrtava i njihovih ratnih zločinaca, njihove vojne nadmoći kojoj parira naša hrabrost i genijalnost. U našim istorijama možete pročitati koliko smo mi a koliko oni imali tenkova, topova, minobacača, ranjenih i poginulih. U našim istorijama pročitaćete ko su naši heroji, izdajnici, kukavice, dezerteri, ali teško da ćete naići na obične ljudske priče. Naše istorije su herojski muške i nema tu mnogo mjesta za žene, emocije, preispitivanja i nedoumice.

Sudbine malih ljudi u ratu najčešće su prepune straha, razočarenja, siromaštva, nepravde, bježanja, posrtanja, padova, nespavanja, gladi, hladnoće, PTSP-a, samoubistava, alkoholizma, ludila, suza, a to nije nešto o čemu se mnogo govori u našem društvu. Naravno, ti mali životi protkani su i nadom, borbom, odricanjem, hrabrošću, padanjem i ustajanjem, ali naše sudbine nisu teme na kojima država gradi svoje mitove.

Zato je ova izložba posebna, ali i opasna.

Posebna je jer nam dvadeset običnih žene pričaju svoje neobične životne priče. One su pobjednice iako su mnogo toga žrtvovale i izgubile. Pred nama su priče o ženama koje su se borile protiv svega što su proizvele četiri godine rata i 23 godine mira u Bosni i Hercegovini. One su se suprotstavljale ratu, nacionalizmu, patrijarhatu, kapitalizmu, nasilnicima, svojim strahovima… I za to su obično plaćale veoma visoku cijenu.

One su opasne jer nam pokazuju da smo najčešće ostavljeni i zaboravljeni od institucija sistema i prepušteni sami sebi, porodici i svojim prijateljima. One su opasne jer svaki Srbin, Hrvat, Bošnjak i Ostali u Bosni i Hercegovini može da razumije kroz šta su prolazile i kako su se osjećale Štefica, Anđa, Emina, Seida, Dubravka, Danka, Ifeta, Azra, Milena, Indira, Smilja, Dudija, Jasminka, Bojana, Rejha, Nada, Mara, Vildana, Edina i Suada. One su opasne jer njihove sudbine razaraju iluzije etničkih podjela, nacionalističkih fatamorgana i slatkorječivog patriotizma.

Ova izložba je opasna jer demistifikuje naše odbrambeno-oslobodilačke ratove. U njihovom ratu nema romantičnih smrti, uzvišenih ideala, čistote i čojstva. One govore o ratu koji je prljav, brutalan, okrutan i kriminalizovan. Njihove istorije prkose zvaničnim etnički podijeljenim istorijama u Bosni i Hercegovini.

Ova izložba nije samo posebna i opasna, već je i veoma hrabra.

Hrabra je iz više razloga. Sama ideja da se pokrene jedna ovakva izložba je hrabrost po sebi, jer kao što sam ranije kazao njom propitujete zvanične ratne istorije, našu ulogu u tim ratovima, pitanje naše autonomije i naše ljudskosti. Morate biti neizmjerno hrabri da biste ogolili svoj život pred publikom i ispričali ga u svom punom sjaju i jadu. Morate biti jednako hrabri da biste saslušali potresne sudbine žena i suočili se sa sopstvenim strahovima i dilemama.

Zbog toga je ova izložba važna jer nas na više nivoa suočava sa našom prošlošću, a na taj način i sa nama samima.

Ova izložba nije samo posebna, opasna i veoma hrabra, ona čitavo vrijeme slavi život, borbu i vrijednosti koje su danas duboko potisnute u nama.

Svaka od ovih žena je heroina koja je uspjela, i pored svih nedaća koje su je pratile, da nadiđe sredinu u kojoj je živjela, nakaradne ideologije koje su tada preovladavale, konformizam svojih prijatelja, poznanika i komšija, svakodnevne probleme s kojima se susretala, svoje strahove, da ne iznevjeri sebe i svoje pobjede. Njihove pobjede ne možete mjeriti novcem, stanovima, skupocjenom odjećom i nakitom, njihov uspjeh se ogleda u brizi za svoje najbliže, za žrtve nasilja, povratnice, žene koje su preživjele fizičke i psihičke traume u ratu, žene koje su digle svoj glas protiv nepravde i počele borbu za svoja prava.

Takve kakve jesu, ove žene su predstavljale opasnost za društvo u kojem su djelovale, a predstavljaju i danas, jer one se ne mire sa trenutnom situacijom u društvu i postaju njegova istinska alternativa. Njihov rad, njihov sistem vrijednosti i njihova hrabrost dokazuju da ovo društvo može i mora biti poštenije, pravednije, humanije, jednom riječju – bolje.

Kada ova izložba dođe u Banjaluku, posjetiću je sa svojom kćerkom, koja sada ima jedanaest godina. Prije svega da bismo odali priznanje ovim ženama, a potom da spozna jednu drugačiju stranu rata o kojoj neće moći učiti u školi. Ova izložba i ove žene pokazaće joj da je ravnopravna sa muškarcima, da postoje ljudi koji misle drugačije, da ne treba da se miri sa nepravdama i da postoje vrijednosti koje nadilaze nacije, države i pravo za koje se vrijedi boriti.

A to je nešto najvrednije što ova izložba i ovaj otac mogu ostaviti svojoj kćerki.

JASMINA ČAUŠEVIĆ: ŽENSKI IZAZOV ZVANIČNOJ ISTORIJI

Kako pamtimo traumatična iskustva? Kako sebi tumačimo šta nam se dogodilo? Šta kad sve te traume potiču iz velikog zla kakvo je rat? Sjećamo se kroz datume, nazive ulica, skulpture, mezarja, groblja, spomen-ploče i građevine, obilježena i neobilježena mjesta stradanja, kroz kulturne događaje. Kroz ovu izložbu.

Izložba koja je pred nama, pored dokumentovanja ratne i poratne stvarnosti na prelazu vjekova, bitno doprinosi i kulturi sjećanja (post)jugoslavenskih prostora kroz direktnu intervenciju u njen dominantni narativ, koji je uvijek kada je o prelomnim trenucima u historiji neke zemlje riječ muškocentričan, određen religijski ili etnički. Sve ove priče bitno su rasklimale koncepte identifikovanja na koje smo navikle – muškosti, militarizma i žrtve. Nije ovdje riječ o istini ili neistini, već o osvjetljavanju još jedne strane priče, koja ima svoje specifičnosti. I dok kultura sjećanja mahom pokazuje koliko smo „mi“ stradali, ova izložba mijenja percepciju jer pokazuje kako su žene preživjele i nadživjele.

Nekoliko je važnih, zbog svoje sve-obuhvatnosti, knjiga koje u svom fokusu imaju razmatranja i uspostavu kulture sjećanja, ali sve koje sam imala priliku da držim u rukama previđaju žene, ženski doprinos, žensko sjećanje, žensko pitanje, a još 1926. godine u magazinu Đulistan pisano je: „Žensko pitanje postoji. To pitanje nisu stvorili ni muškarci, kao što neke feministkinje misle, a ni žene, kao što tvrde antifeministi. Žensko pitanje stvorile su prilike.“ U ovom konkretnom slučaju žensko pitanje i priču stvorile su ratne prilike.

Feministička epistemologija nam je pokazala da je objektivnost upitan koncept, kao i samorazumljivost, da su veliki narativi konstrukti kao i svaki drugi… Feminizam nas je naučio da nema važnih i nevažnih priča. Ova izložba nam pokazuje sve to na jednom mjestu, na djelu.

Jedan od ciljeva kulture sjećanja u Bosni i Hercegovini jeste pomirenje kroz suočavanje. Međutim, nema snažnijeg doprinosa pomirenju od poruka žena koje su dio ove izložbe. Kako su se žene sjećale? U tom načinu sjećanja nalazi se čitav jedan svijet satkan od emocija, razuma, snage, krhkosti, ožiljaka i volje za životom. To sjećanje i njegova sadašnjost daju nadu, koju dijele svi koji se predano 25 godina bave pomirenjem, da Bosna i Hercegovina može biti mjesto gdje su se ljudi pomirili.

Suđenja u Hagu bila su neophodni početak suočavanja, ali pomirenju više od svega doprinose izložbe poput ove. Izložba „Mir sa ženskim licem“ zabilježila je 20 ličnih historija koje govore o snazi koja nadilazi zločine, obesmišljava ih i tamo gdje krivci nisu pronađeni i kažnjeni. Ne možemo a da u svakoj priči ne prepoznamo „banalnost zla“, kako je Hannah Arendt nazvala ovaj sistem djelovanja promišljajući o radikalnom zlu.

I za kraj, podsjećam na riječi antro-pološkinje Svetlane Slapšak, koja propitujući zaborav i sjećanje kaže:

„Da li strategije zaborava nose rodna obeležja? Zaborav je ponekad naprosto eufemizam: reč je o manje ili više institucionalizovanoj cenzuri, koja može imati neposredne veze sa politikom, različitim oblicima moći grupa: još jasnije područje rodnih politika. U kulturi koja nosi obeležja i ožiljke totalitarnog mentaliteta, svaka konstrukcija kolektivnoga sećanja duboko zavisi od strategija zaborava.“ Izložba „Mir sa ženskim licem“ porazila je upravo ove strategije sjećanja i zaborava.

tačno.net
Autor 14.7.2020. u 15:30

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija