IZMEĐU FADA I FLAMENKA

Ekrem Moca Dizdar
Autor 26.3.2017. u 17:52

IZMEĐU FADA I FLAMENKA

Gradimir Gojer „Pjesni iz Vallarse“, Gariwo 2016.

 

U svojim Pjesnima iz  Vallarse, Gradimir Gojer nije nikada bliže Mostaru, a, isto tako, i dalje od njega.

Zašto? Odgovore ćemo, zasigurno, pronaći na njegovim labirintskim putevima od praskozornih snoviđenja do utrobe duše na izdisaju, u tragosu koji vodi horizontu estetičkog isčeznuća i povratku pretpotoplju (čitaj: razbijenome zrcalu dječaštva).

Prve obrise Gradimirovog tragosa naziremo u žutosmeđem ljepku pasjačkog listopada, jednog oktobarskog jutra, dok su se šezdesete godine minulog stoljeća bližile svome kraju i kad tonu na obzorju tračci noći, donoseći neizvjesnost dana u Mostaru. Jednostavno je otišao sa željezničkog kolodvora u potragu za ljubavlju što liči slobodi.

Otperjati ili ne???, kolebao se, još koji trenutak, tada, na peronu što vodi u neizvjesnost velikog grada, a onda je, odlučnošću osvajača koji pohodi znanost, sa tugom i radošću istovremeno, zakoračio u vagon, zauvijek, u plućima noseći miris tamjana i miris cvijeta iz memle stare crkve na Suhodolini…

Njegova snoviđenja u početku bijahu svjetlost pozornice naravoučenija i huka svjetine Saraj-metropolisa i trajahu u nisci beskonačne brojanice slika i činova svih dramaturških kolopleta i zapleta, sve do vaskrsenja Zlih ljudi kad su mu, nakon četrdeset godina, utrnuti reflektori i spuštene zavjese i kad je sve preraslo u jednost monologa surog (nečovjeka iz vilajetske tame).

Umoran od nevjerica, koje mu pritišću i kliješte prsa neodgonetnutim upitima: što nam spremaju moćni, što nam kane bešćutni?, Gojer, u ozračju zgurdumljene slabosti i zatomljene nemoći, podliježući letargiji, popušta poput ustrijeljenog plijena, pa, čak, suprotno svom habitusu i galge priziva.

Prevashodno kao kazalištarac, opsjednut poezijom trenutka i odlazeći iz svog malog doma od tuge, Gojer histrionski luta plavetnilom svojih ovonoćnih snoviđenja, tražeći sebe u beskonačnosti i nekonačnost u svojoj spoznaji prostora i bića svog u njemu.

Njegovo krajnje konačište je ovaj put Vallarsa (koja nije slučajno odabrana, gdje u sfumatu srdžbe i melankolije svoje na stolnjaku sa neistrešenim mrvicama parmezana u La Nicchia caffeu u ulici Statale piše svoje pjesni, povremeno zagledajući stolove okolne, neučtivo/ tražeći saučesništvo u nepristojnosti nasumičnog izbora trenutka i mjesta svog nadahnuća.

Kao disident, prognan i sklonjen ustranu od nepismenog establišmenta, koji uporno vlada i troši njegovu državu, a kojem je još davno arogantno okrenuo leđa, Gojer svoj azil traži u Veroni, u Trevizu i na kraju u Vallarsi, u mjestima gdje put jakobinca zalutalog u svijet onih sa druge strane Konventa, sa druge strane nesreće, traži prostor za svoju intimu, dajući joj novu atmosferu. Moglo je to biti i u Jergovićevom Baltazaru, ili u Kolarcu Brane Petrovića, Srpskoj kafani Cice Perovića i Mire Trailović, možda u Siranu ili Vatri podno Kamernog teatra, a, zašto ne, u prijepodnevnoj ustajalosti mostarske Pozorišne kafane ili u okružju izdvojenog boksa pizzerije Porto (opet pored pozorišta)?!

Ali ne! Gojer namjerno bira Vallarsu; što dalje od umobolnih vođa, samosatanizacije u kalu bogatstva hudoga i od konjušara što im konji pute određuju.

Odatle, sa palube sazvježđa potlačenih i neshvaćenih, poput orsonvelsovskog Falstafa i suludog Mefista, grmi: Apage satanas, apage satanas!

Ponekad, u svom izričaju i zapjenušaju srdžbe liči Don Kihotu dozivajući žal za minulim pedestljećem, a, istovremeno, i gnjev zbog tragedije svijeta i nas samih u nemoći da išta i ikog spriječi.

Teško je arbitrirati Gradimirovoj poeziji i, općenito, argumentirano i tačno kazivati o njegovoj osobnosti, predočiti nekomu osebujnost pjesnikovu.

Njegove Pjesni iz Vallarse (za mene najbolja knjiga poezije od Večernjih ispovjesti na ovamo) poprimaju i predoče fascinantne razmjere. Jednostavno izlivene iz vrtloga i labirinta njegove duše, pjesni, sa nadrealističkog stola vallarske kafeterije doživljavaju novi smisao: kao da sve gleda prvi put svejednako šuti, motri… i pritom nas nastoji ubjediti u beskonačnost kretanja svog kaleidoskopa.

Zašto je Gojer odvažnim kretom iz paklenske omorine i gazeći svoje sedmo desetljeće marševskim korakom, u svojoj poeziji bliže Mostaru no Vallarsi? Pa, on, ne krijući svoje grizodušje i razočarenje, duboko u quattrocentu, besprizorno i, skoro bezobrazno, ne pitajući Lorenza Veličanstvenog za dozvolu, uporno traži Dantea i Petrarcu, a ustvari to čini prizivajući svoga djeda Karla…
On žudi za komšijskim baštama iz djetinjstva i mladost što krale su, dok u nevinosti pogleda na Danteov trg u Veroni, praktički, vidi svoju kuću na Carini, u kojoj žive djeca i starci, i u čijoj se avliji iz obješenog veša cijedi nektar primitivnog zadaha epohe, čiji dionici jesmo.

Iza ovalnih zidina drevne arene, onkraj Danteovog trga, uz zaostali vonj lešina izmasakriranih gladijatora do Gradimira dopire osjet nelagode o majčinskoj surovosti i nesaznatljivom ocu.

Kuražno prolazeći kroz sve krugove sarajevskog Pakla, upoređujući ih sa opisom Danteovim, on, u Vallarsi priziva i Pakao u gradu M., smatrajući ga manje ognjenim, i tek predvorjem svih devet mučilišta u kružnicama nebeskim. Zato je Gojer, i daleko u svojoj nemoći blizak Mostaru.

U bešćutnom dijalogu između dva svijeta, tragosom Odisejevim i zaveslajima njegove lađe, Pjesnik hita Malom mostu koji čini prelaz od Dvoje na Jedno, u budućnosti neraskidivo i Vladičanskom dvoru na uzvisini grada neretljanskog.

Na kraju, u planinskom zraku Vallarse je ponovno osjetio oštri miris cvijeta iz memle niklog, za future uspravljenog, privlačan i slatkast, čija mu aroma doziva poruke o niezvjesnom, ali slućenom kraju koji ne dolazi i, za čijim bukeom, mora u budućnost svog svršetka… (u Mostaru, valjda?)

Gojer je u svojoj poeziji i u svom Odisejevom tragosu po provinciji Trento, pronašao i izdvojio zasebno mjesto jednoj (Svet)Lani  u tlorisu duše svoje, kao što to i doliči pjesnikovu imenu, s manirima prefinjenog šarmera i kozera.

On je ljuvenu Lanu pažljivo smjestio između dvije krajnosti – svoje ozlojeđenosti i prkosnih strofa (sa jedne strane) i svjetlosti odlaska u baštenski nokturno kraja svog vidjevši ju u poliptihu i palimsestu i, brižljivo okvirujući je Popovićevom Florom, da ju ne povrijedi a i sačuva u tom čudesnom herbariju.

Naklonost svoju Gradimir rasipnički nudi dobroj ženi u lošim vremenima, koja mu isto tako uzvraća, podastirući mu svoju dušu vedrine i svjetla, koju, opet, pjesnik opijen lahorom kojem vjeruje obasipa cijelim đevđirom cjelova u svakodnevlju s njom. Gradimir putuje u rajska predjelišta, Lanom vođen, biserno preporođen, katkad u karucama vedrine, a katkad (kad je negdje tamo) šaljući po nju vilinske konjice, sa pređom snenih vlati, njenih i svojih, dakako. Uz Lanu, njegov san je postao trajno stanje, a java prolaznost surih nevjerica. Ona mu se, jednostavno, uvukla pod kožu risajući mu srcegram u svom ljuvenom zovu i požudi.

Na prvi pogled opčinjen Laninom pojavom, morao ju je, u drskoj otmjenosti, jednostavno, ukrasti bijelodvorskom Dedinju i Laništima brijunskim, kao što je Dali, bezobzirno i galantno, oteo Galu prijatelju Bretonu (ili Paris lijepu Jelenu Trojancima), kad mu je želja gorljiva tijelom ovladala.

U svojoj aritmetici ljubavi, Gradimir uz Lanu, podno gorja oko Vallarse, ipak rješava problem sukoba u sebi i, konačno, pronalazi svoj nezapisani broj. Lana je, kao rješenje svih njegovih upita neprimjetna i nevidljiva, skrivena u daždu gradskom i, usprkos njegovom razočarenju i tzeenutnom malodušju, pomaže mu tragos nadletjeti, nadsvoditi, na oblake se uspeti.

Da ne sluša više glase nerazuma u svakodnevlju, mijenjajući svoj nesigurni život za talijanske planine, Gojer namjerno odlazi u Vallarsu i bira šetnje obalom Lago di garda, kao što je to nekoć učinio lazar ozlojeđeni Drljača, odlazeći u vrleti Prenja i umivajući se u Boračkom jezeru ločući i žderući sam.

Za razliku od konjičkog sikara, trajno opredjeljenog samotništvu, samo je Lana, žena mu suđajama donijeta, mogla promijeniti Gradimirovu odluku, pozvati ga da se vrati u smirajno sutra i uprizori mu navješće sreće. On, ponizno i podanički, popušta njenom zovu, koji dopire, čak, do hotela Aurora pergine u Vallarsi, nošen vjetrom sa Alpa, jer joj vjeruje. Vraća se ljuvenoj ženi, vođen vrelima napitaka žudnje i sasvim ubjeđen da mu je, iskreno i velikodušno odredila sve ritmove, dalje, trajno, bez tmurnosti i očajanja…

Lana je odmorište Gradimira-ratnika i prezimnika besmislenih progona i Gradimira-mrsitelja planova nepismenih prodanih vjetropira. Ona je utjeha u porazima njegovim i kad sve se u plaču kazati dalo i kada, depresijom ovladan, poželi se popeti stubama ka nebu.

Gradimir Gojer, također, nije slučajno odabrao Dimitrija Popovića za likovno obogaćenje svoje knjige. Taj grandiozni umjetnik, nerazumljivog govornog izrijeka (ah, zar to nije i Karahasan?), koji, u svojim maestralnim djelima vječno balansira na granici života i smrti, uvjek je snažan i svoj, i potpuno liči autoru zbirke Pjesni iz Vallarse.

U zadnjem ovitku svoje poezije, Gojer nas (a i sebe) pokušava uvjeriti da sve hudo i nelogično nije ni kraj niti početak.

Predoziran svojim ego-tripom, on svojom voljom nastoji ostvariti nešto nezamislivo i ne dopušta „glupostima da mu dođu glave“. I dalje se bori nepokleknuti, kao Desanka Maksimović, koja je završivši svoju posljednju zbirku kapitulantski i prazne duše, tiho izustila Nemam više vremena i, zauvijek otišla u svoju učiteljsku hižu iz prošlosti, potrošena, u nekoj srbijanskoj guberniji.

Zato, u pjesnima svojim, ovaj Pjesnik putuje i bilježi prizore iz svijeta i realnosti, bez ikakvih prethodnih priprema „otima se i prkosi“, pa makar okusio gorčinu zle kobi starca Santijaga sa kubanskog mora.

Ozvučje Gradimirove poezije je vibrato između fada i flamenka, između tuge i strasti, a uvjek u ljubavi što liči slobodi.

Iako sam, on je ipak, sa nama.

Uvijek prisutan i kad hoće da bježi i da se skrije. Sa novim iskustvom otkriva novo u sebi i tada biva svjetlom stube izatkane od pređe ženskosti, umjesto onih što vode ka nebu.

Pa, bilo to i u Vallarsi.

viber image3

viber image1

viber image

Ekrem Moca Dizdar
Autor 26.3.2017. u 17:52

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija