Između iskustvenog proživljenja i metafizike

Vojislav Vujanović
Autor 10.11.2015. u 11:34

Između iskustvenog proživljenja i metafizike

Amir Brka: TAČKA, Tešanj: Centar za kulturu i obrazovanje, 2015.

Piše: Vojislav Vujanović 

Gotovo od samih početaka svog stvaralaštva, Amir Brka je realizirao svoju pjesmu u širokom poetskom slogu, u koji je mogao smjestiti misao, razuđenu i duboku. Međutim, u posljednjim knjigama, on je počeo modulirati taj slog dajući mu drugačiji značenjski spektar, sa možda nešto naglašenijim sopstvenim prisustvom u pjesmi, koja dobija novi ton, ton koji se uzdiže do razine ispovijednog. U knjizi sa zagonetnim nazivom, svedenim u jednu riječ, u leksem sveopće prisutnosti „Tačka“, objavljenoj u 2015. godini, odlučio se za kratki stih koji se, poput niske, proteže kroz čitavu poemu. Smiren ton, blizak kontemplativnom, poput rečitativa, prelijevajući svoj mir iz stiha u stih, bez obraćanja pažnje na stihovni kraj formira strofičnu organizaciju kao da je usaglašena sa ritmom disanja. Dahom ispovijednog pjesnik intonira prve stihove, a misaona cjelina organizira prvi katren:

Kazao sam ti
da si divna
i da će rata biti
uskoro.

Bez obzira na misaone cjeline i na ritmički tok, stihovi se razvode u koraljnu nisku prizora, manjih cjelina sa jedinstvenim značenjskim akcenatskim udarima. Sintaksičke jedinice čine fabulativni tok reljefnim, sa sinusoidama tjeskobnih osjećanja u koje se smještalo preživljeno vrijeme koje pjesnik osjeća u svome hodu, u pokretima kojim se krv kreće u svojim protocima, vrijeme koje se promeće u tragično osjećanje života. Pjesnik govori blagim tonom u čijem se tonalitetu misao oglašava svojim unutarnjim ehom.

Poema je zasnovana na reminiscenijama na rat, koji se rastvarao u niz prizora u mozaičnom ustrojstvu. Ispjevana je u prvom licu pa su, između subjekta pjesme i njenog autora, stavljeni znaci jednakosti. I u toj podudarnosti subjekta i autora očituje se onaj ispovijedni ton koji smo naslutili u ovoj pjesničkoj tvorevini, što se povija pod težinom misaonih potencija ali uspijeva da između te potentne težine i svoje jednostavne strukture uspostavi ravnotežu i sklad kao univerzalnu okosnicu. Time se, upravo, i potvrđuje ona estetička rezonanca što nam omogućuje da utvrdimo da se pred čitateljem nalazi umjetničko djelo nerazrušive cjelovitosti koje bi htjelo da u sebi pomiruje i klasičan odnos pjevne organizacije i modernitet u kojem se sažima duh vremena u čije se pore ugrađuje. Još jednu distinkciju treba ugraditi u promišljanje ove poeme Amira Brke: on je načinio amalgam od dijaloške forme i monološke intonacije čijim se brzacima odvija fabulativni tok poeme koja se razvija u nekoj vrsti elegične pitomosti.

naslovnica knjige

Pjesnik je pred posebno iskušenje stavio ono što je najintimnije u čovjeku –  ljubav, kroz čiju se čipkastu membranu i prozire sve ono što je rat ostavljao za sobom kao pustošnost i strah. Ljubav je prostor u koji mogu stati svi pripadnici porodičnog kruga, ona je monument u kome jedinke nalaze sigurno sklonište i uspostavljaju međusobnu pouzdanost:

One noći kad je
mjesec
izgubio oblik
i razlio se
tamnim nebom
poput tečnoga zlata 

privila si se
uza me
i šapnula: 

Od ovog ti časa
dragi
zauvijek
vjerujem
sve

Motiv ljubavi se eksplicitno iskazuje samo u nekoliko situacija, pa ipak, u implicitnom vidu, ona čini postament na kojem se izdiže cijela kompozicija poeme. Ljubav, zapravo, i čini kontekst kojim se osmišljava cjelokupni sadržaj, čak i u onim sekvencama koje izgledaju potpuno osamostaljene u mozaičnoj strukturi. Stvaralački um je preokupiran nekim rukavcima kojim je otplovio, ali sa primišlju da će se vratiti i ponovo uspostaviti onaj odnos koji se manifestira u onom uzdignutom trenutku kad se dvoje zaljubljenih dozivaju kroz etere i onda kada ne znaju da uopće postoje:

jer se jave plašimo
jer opkoljeni smo
i čekamo da uđu
i da  nas ubiju 

A u snu
one stare
snove
imamo
koje smo sanjali
dok djeca bijasmo 

Ti si sanjala mene
ja sam tebe sanjao 

a nismo znali
da postojimo 

I, upravo ta sekvenca, stožerna u cijeloj kompoziciji, sva svedena u zagonetku, otvara neke nove imaginativne prostore u čijem okrilju će svoje opravdanje naći i oni akcenatski udari u kojima će se pjesnička magija otisnuti u mistične sfere gdje će uspostaviti komunikaciju sa tamnim Efežanom koji je rekao da je rat „otac sviju stvari“. Ljubav se uvlači u sve stvari, prožima ih, osmišljava ili obesmišljava, to je, rekli bismo, ono što se iz pjesnikove podsvijesti ulijeva u pjesmu. I to, valjda, i stiže u ovu poemu iz svega što je pjesnik Amir Brka do sada stvorio. Najzad, ta konotativna snaga ljubavi omogućuje pjesnikovoj imaginaciji da razudi svoju deltu u prostore sa magičkim prizivom na kojem se i zasniva pjesnikova filozofija.

Ljubav i rat jesu oporbene tačke u čovjekovoj egzistenciji, prvom se ljudski rod održava u svojoj egzistencijalnoj opstojnosti, drugom se oblikuje ljudska povijest s kojom čovjek nikada nije bio u nužnoj suglasnosti. Ako ovako protumačimo ono što čini kvintesenciju ove poeme Amira Brke, onda dolazimo do spoznaje da su ova dva njena činioca uzdignuta do metafizičke slojevitosti, ali, istovremeno, ako se upustimo u tokove pjesnikove neposredne biografije, onda se poema „Tačka“ saobražava sa neposrednim pjesnikovim iskustvenim proživljenjem. Metafizičko i iskustveno se nalaze u dijalektičkom jedinstvu, jedno podrazumijeva drugo, jedno se u drugome ogleda, jedno iz sebe konstituira drugo i ne mogu se odvojiti jedno od drugoga. Metafizičko se nalazi u latentnom stanju, neizgovoreno, iskustveno stvara reljef proživljenog, proživljeno, u nizu trenutaka, spušta se do konkretnoga, do onoga u čemu smo prepoznali ispovijednu intonaciju kroz čije transverzale protiče biće poeme. To konkretno priziva sebi ono naše ćudoredno, saosjećajno i etičko. U tu kružnicu pjesnik svodi niz činjenica koje, još uvijek, odjekuju u njemu i mute mu spokojstvo. Jedna od najpotresnijih sekvenci u poemi sa naglašenim ispovijednim tonom, jeste ona sa 44. stranice:

Pod opsadom
iznurivali su nas
svakako 

Ni hrana
niotkud
nikakva
nije stizala 

A onda su
na njivama
oko grada
sve biljčice
bujno
nezapamćeno
procvale 

čak i one
na ledinama
bez zasijanog
sjemena 

Ispovijednim kadencama je prožeta čitava poema, kazana ljudskošću koja opominje i koja, u krajnjoj instanci nadrasta samu sebe i traži svoje ishodište u onome što će moći ponijeti težinu unuverzalnog, do krajnje tačke, kojom pjesnik i okončava svoju poemu, pomalo, možda, i prkosno:

Uzgor sam
javljam ti 

No u toj se
mrkoj tačci
vaseljena
mrkla
zbrala.

To je ono Janusovo lice ove poeme, beskrajno jednostavne u svojoj tvorbi, ali, istovremeno, misaono otežale do beskraja i čiji je raskorak mogao uravnotežiti samo onakav pjesnik kakav je Amir Brka. Ipak, naziv poeme „Tačka“ ostaje zagonetan poput one Heraklitove misli da:

Rat je otac
sviju stvari: 

koje jesu
da jesu
koje nisu
da nisu. 

 

Sarajevo, 7. 11. 2015.

Vojislav Vujanović
Autor 10.11.2015. u 11:34

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija