JA ĆU TI REĆI MAJČIN SINE

Edin Husković
Autor/ica 31.10.2017. u 10:48

JA ĆU TI REĆI MAJČIN SINE

 

Obraćanje jednom mrzitelju kroz eunuhovsko osviještenje mentalne onanije…

Sunce je odskočilo sa istoka i barnulo me u oko.

Ljudi su se budili, neki prije, neki poslije, i kretali na posao, kuhali kafu, pili kafu, razgovarali, pokretali automobile, jurcali ulicama, istresali se u toaletima, ćutali, derali se, strahovali, voljeli, umirali, rađali se, čekali, čekali…

Još jedan prosječan dan satkan od boli, zablude i neznanja.

Postavio sam se negdje između svega toga. Iznad toga. Ispod toga. Uglavnom, ne u tome. Lakše je bilo posmatrati život nego učestvovati u njemu. Kao posmatrač možda i dođem do nekog zaključka, nekog izlaza. Kada si unutar životnih relacija i pojava ne možeš se oduprijeti porivu da nešto pogrešno uradiš ili započneš. Svakodnevni životni obrasci su postavljeni svuda oko nas kao zamke. Ako upadneš u jednu takvu, potrebna su stoljeća da se oslobodiš. Generacije za generacijom hropću u sluzi i agoniji. Tebe je tvoj primitivni otac uvukao u sve te nevolje, njega njegov otac, ti ćeš svoga sina, a on tvoga unuka. Kroz porodično nasljeđe, vuče se linija zabluda i neznanja, i onda se budiš svako novo jutro i pitaš se u čemu je problem.

Ja ću ti reći majčin sine!

Problem je u tvom upornom i bolesnom izbjegavanju da pljuneš pogrešnom obrascu u oči i kažeš mu da ti se makne s puta. Zamke jesu sofisticirane, ali sama svjesnost da one hvataju tvoj um i nanose mu bol kroz društvene simulacije kojima bezuslovno i slijepo vjeruješ, može učiniti da ih se momentalno oslobodiš.

Treba li da ti imenujem sve te podle zamke? Hoće li ti biti tako lakše? Toliki si prdonja da ti se sve treba nacrtati. Ali nije problem u tome što si smrdljivac. Tijelo je lako oprati. Međutim, Duh je učahuren i neventiliran. Učmao. Ustajao.

Problem je i u tomu što si neuk i bezobrazan, bez obzira na oficijelnu školsku spremu kojom si licenciran, što imaš užasno loš stil življenja i što ti je laž postala okosnica oko koje se vrte tvoji izlizani zaključci, kao što omađijani i usmjereni vjernici kruže oko drevnog predmeta obožavanja koji je tu ukopan od pamtivijeka, i  čini se kako tupo i nijemo zuri u kolone hodočasnika koje jednolično alaču i huču.

To može biti kamen, meteor, svetac, ikona, majka djevica, presuđeni bog, zid plača, crkva ili hram.

I ovo o čemu pišem nije ateizam. Daleko od toga. Upravo govorim kako vlastiti smisao i put ne možeš pronaći van sebe, u onom što su ti rekli, u onome u što si bezrezervno povjerovao. Ne! Drugi nisu ni bolji ni lošiji od tebe. Jedini reper kojeg u tom pravcu možeš postaviti jesi sam ti i ono što proizlazi iz tebe. Izađi na zraku unutarnje svjetlosti i prozrači svoj učmali duh. I onda ćeš konačno shvatiti kako je krajnje vrijeme da se digneš iznad svih tih trica i ku(r)čina i jednostavno počneš živjeti i poštovati život. Počinješ uživati život, bez mržnje i gadosti koje sada, budući se sam sebi gadiš i mrziš se, projiciraš prema drugima kroz prozivanje, mahanje, urlikanje, ratovanje, ubijanje, protjerivanje ili pisanje statusa na društvenim mrežama. Ne moraš biti užegnuti goljo, osim ako baš ne insistiraš na tome.

I ko ti sve ovo govori majčin sine?! Čovjek bez karizme ali sa svjedočanstvom o završenom razredu osnovne škole. Pisac bez portfelja. Udarnik sa istančanim obrascem ponašanja. Tragalac za smislom upućen na jednu jedinu zadaću: osviještenje mentalne onanije. Originalni bezveznjaković. Eunuh bez harema. I treba da te sram da si to sebi dopustio.

I uopšte nije isključeno kako je čovjek, bilo gdje na kugli zemaljskoj a ne samo ovdje, pretvoren u potrošački faktor ali i potrošačku robu. S te dvije pozicije on kupuje ali se i prodaje. Za ishranu, zaklon ili odijevanje on, između ostalog, kupuje i snabdijeva se namirnicama, predmetima i materijalom koji su nastali od tjelesa ubijenih životinja i biljaka. Istovremeno, i svoje je tijelo i dušu postavio na štand globalne trgovine odakle se više pozicionirani ljudi, organizacije, korporacije, vjerske ustanove i države koriste njime samim kao što se i on koristi svime oko sebe. I često se desi kako, pri završnoj životnoj reviziji i sravnanju računa, neka vrsta knjigovodstva neupitno ukaže kako je kod te trgovine čovjek na velikom i nedostižnom gubitku kojeg, uglavnom, sve dok je živ nije svjestan, niti ga može anulirati ili sanirati.

Samo rijetki prozru i zaobiđu tu zamku.

Sunce je iskočilo sa istoka i ždroknulo sveštenika u oko.

Uspjelo je da digne iz kreveta i vođu navijača nekog sportskog kluba kao i direktora nevladine udruge.

Bez uhljeba i divljaka se može.

Radnici i seljaci su još prije izlaska Sunca na svojim radnim mjestima. Oni su aktivirali svoje budilnike. Hrane i grade ovaj napaćeni svijet. S njima su još inženjeri, tehničari, arhitekte, doktori i mehaničari. Bez njih se ne može.

Zaokružilo je oreol oko glave jednog angažovanog pisca bez kojeg se svakako može.

Cimnulo je i nadobutog predsjednika političke stranke koja participira u vlasti.

On ne može bez tebe, ali ti si tu da mu daš legitimitet i legalitet ujedno.

A taj se onda ustao, i, kao i svi mi, krenuo ka toaletu.

I političari seru, zar ne?!

Dok se natezao i istresao povrh toaletne školjke, na pamet mu je palo još jedno nacionalno-religijsko sranje na osnovu kojeg će uhvatiti u zamku šire narodne mase.

One su ga ionako demokratski izabrali kako bi mogao pristojno i sa kravatom srati po njima. Izmet je celofanski uvijen u zastavu.

I sve je uredno dok govno ne postane krvavo, a onda ti se kao takvo, umotano u najdražu zastavu, zabije ravno u čelo.

Dok, nekako u isto vrijeme, ćaknut jedva podnošljivim sjajem Sunca, jureći pristojnim autom niz autoput ka zapadu, ja bih da idem. Da bježim…

Pametniji i hrabriji uvijek bježe.

Edin Husković
Autor/ica 31.10.2017. u 10:48