Ja, Pierre Seel. Lektira pred beogradsku paradu ponosa

tačno.net
Autor 10.9.2015. u 09:53

Ja, Pierre Seel. Lektira pred beogradsku paradu ponosa

Svjedočanstvo Pierre Seela izražava osjećaj tjeskobe svih homoseksualaca koji se nisu usudili govoriti o svojoj patnji nakon završetka Drugog svjetskog rata. U nekim društvima homoseksualnost je i danas stigmatizirana i to Pierreovoj priči daje dodatnu važnost jer kada danas posmatramo bivšu Jugoslaviju, u situaciji opšte međusobne mržnje, homofobija je upečatljiv socijalni fenomen koji nas još uvijek bratsko-sestrinski spaja. Po tom pitanju, naša društvena fauna ima puno više zajedničkog s moralnim vrijednostima nacističkog Trećeg Rajha nego sa savremenim njemačkim društvom.

Piše: Almir Metahodžić

Fenomen nacizma je tema od ogromnog društvenog interesa ali, na žalost, u literaturi koja se bavi nacističkim zločinima postoje velike rupe, ili bolje reći, namjerno zapuštene teme koje nikako da dođu pred sud javnosti. Jedna od tih neželjenih tema je progon homoseksualne manjine za vrijeme nacističke vladavine 1933 – 1945.

Nacisti su vrlo brzo nakon dolaska na vlast 1933. godine, počeli koristiti homofobni sentiment njemačkog naroda u obračunavanju sa unutrašnjim neprijateljima. Već 1934., događaj poznat kao Noć dugih noževa, u kojem su nacisti likvidirali vođu svoje vlastite paravojne organizacije, Sturmabteilung (SA), Ernsa Rohma, je imao istaknut homofobni kontekst. Nacistička propaganda je kao jedan od razloga likvidacije Rohma i njegovih suradnika pripisivala njihovoj devijantnoj homoseksualnoj orijentaciji. Godine 1935. nacisti legalno nadograđuju takozvani zakonski članak 175. koji je bio na snazi kriminalizirajući homoseksualnost još od 1871. U tom famoznom članku zakona čak je i običan dodir između dvije osobe istog spola bio kategoriziran kao homoseksualnost. 1935., je osnovan federalni odjel za borbu protiv abortusa i homoseksualnosti koji je svojim ažurnim radom popunjavao prvi nacistički koncentracioni logor Dachau (osnovan 1933.).  Istraživanja pokazuju da je šampion među nacističkim homofobima bio zloglasni Heinrich Himler i da je njegov SS bio vrlo dosljedan u sproviđenju anti-homoseksualnih dejstava po Njemačkoj tog vremena. Rudolfu Hössu, zapovjedniku Auschwitza, se pripisuju riječi Našao sam navike i mentalitet različitih vrsta homoseksualaca, i istraživanje njihove psihe u zatvorskim uvjetima je izuzetno poučan.” Smatra se da je za vrijeme nacističkog režima oko 100.000. ljudi bilo procesuirano po članku 175. I, Pierre Seel, Deported Homosexual: A Memoir of Nazi Terror, je jedan od malobrojnih svjedočanstava nacističkih progona homoseksualne manjine.

a pjer

Pierre Seel je rođen 1923. godine kao peto i posljednje dijete u katoličkoj obitelji u gradu Haguenenau u Elzasu, graničnoj francuskoj pokrajini s Njemačkom. Njegova tragedija počinje vrlo banalno kada je nakon krađe njegovog sata na trgu Steibach, inače okupljalištu homoseksualaca u tom gradu, umjesto pomoći bio pritvoren u policiji i službeno upisan u registar homoseksualaca. Njemačkom invazijom na Francusku 1941., Elzas se našla pod direktnom okupacijom. Kao rezultat, Gestapo je preuzeo nadležnost nad osvojenom teritorijom i kompletnom dokumentacijom među kojima je bio i registar homoseksualaca.

Iste godine je uhapšen i sproveden u prostorije lokalnog Gestapoa gdje je ispitivan i mučen. Pored uobičajene nacističke torture batinanjem, Pierre je silovan drvenim predmetom. Uslijedila su i druga poniženja, nacisti su saopštili njegovoj familiji da je on „Schweinehund“, kako su oni tada nazivali homoseksualace. Po njegovim riječima, način na koji se saznalo o njegovoj homoseksualnosti je bio posebno poguban za njegov budući odnos s obitelji.

Nakon deset dana zatočeništva u Gestapovom centru, deportiran je u obližnji koncentracioni logor Schirmeck. Razodjevanje civilne odjeće, šišanje na nulu, hladan tuš, dezinfekcija, bio je samo početak niza dehumanizirajućih postupaka koje su nacisti prakticirali nad zatvorenicima u svojim logorima. Ali Pierre je vrlo brzo shvatio da u mikroprostoru koncentracionog logora nije dobrodošao u ni jednu postojeću grupu jer niko nije želio biti blizak seksualnom prestupniku. Po njegovim riječima “Shvatio sam da ne mogu očekivati ​​ništa od njih (ostalih logoraša op.aut.). Seksualni zločin je dodatni teret na identitet zatvorenika”. Gotovo je nemoguće zamisliti patnju pojedinca koji je odbijen od strane drugih zatvorenika. Ovaj osjećaj odbojnosti, kako Pierre tvrdi, je uvelike utjecala na njegovo ponašanje u Schirmecku i kasnije u životu. Ali to je bio samo dio njegovog problema. Pierre je svjedočio smrti mnogih logoraša; glad je, kako piše, dovodila ljude do ludila…

Jednog dana SS čuvari su natjerali logoraše da prisustvuju egzekuciji jednog od njih. Kada su ih sve okupili, Pierre je ugledao svog ljubavnika Joa kojeg su nacisti ubili tako što su pustili svoje pse da ga rastrgaju. Ovaj traumatični događaj je proganjao Pierrea godinama i vjerovatno je bio jedan od glavnih razloga objavljivanja njegovog svjedočanstva.“Tijekom pedeset godina taj prizor konstantno prolazi kroz moju glavu. Neću nikada zaboraviti barbarsko ubistvo moje ljubavi […] nakon desetljeća šutnje odlučio sam da progovorim, optužim, svjedočim.”

No Pierreova priča ne završava u logoru. Nakon svega što je prošao, nacisti ga puštaju iz Schirmecka i odmah mobilizuju u vojsku s kojom je uključen u ratna dejstva u Evropi, uključujuću Balkan kao i Istočni front gdje dezertira i dočekuje kraj rata.

Po povratku u Francusku, zatečen je pasivnošću kojom je tretirana tema o progonu homoseksualaca. Poznato je da se francusko društvo vrlo teško suočavalo sa svojim kolaboracionizmom za vrijeme Drugog svjetskog rata, razlog više što progon homoseksualne manjine nije imalo nikakvog odjeka u javnosti. Prividna normalizacija gay scene u njegovom gradu ne donose mu duševni mir. Iako više nije bilo službenog progona, nije postojala nikakva javna rasparava o tome šta se dogodilo homoseksualcima. Pierre se nije usuđivao progovoriti o svojoj patnji nego je počeo cenzurirati sam sebe.

Socijalnim buntom 1968. godine, liberalno društvo je počelo otvarati put, ne samo u Francuskoj nego i u mnogim dijelovima Europe. Od tada, kao rezultat duge kulturne borbe između konzervativizma i liberalizma, europsko društvo je osjetilo veliki progres. Pierre je odlučio progovoriti o svojim patnjama tek 1982. Naime kada je katolički nadbiskup  u Strasbourgu izjavio da je homoseksualnost bolest, Pierre je objavio otvoreno pismo koje je bilo početak njegove borbe za priznavanje homoseksualaca kao žrtvava nacističkog progona.

Njegova knjiga počinje predgovorom britanskog profesora Gregorya Woodsa, koji smatra da u Europi čak ni u drugoj polovini XX. vijeka homoseksualci nisu dobili svoje zasluženo mjesto među žrtvama nacističkog terora. Čak obrnuto, kako tvrdi Woods, budući da su zemlje pobjednice u Drugom svjetskom ratu i same u principu bile vrlo homofobne, iskonstruisan je mit da su sami nacisti bili većinom homoseksualci. Na primjer, jedna od tih zemalja, i ujedno najveća pobjednica u Drugom svjetskom ratu, SSSR, izuzimajući vrlo kratak postrevolucionarni period do Staljina, se i sama žestoko obračunavala sa homoseksualnom manjinom. Situacija je na žalost ista i s njenom najvećom nasljednicom, Ruskom Federacijom, čiji zakon i danas izjednačava homoseksualnost s pedofilijom, čija je „propaganda“ kažnjiva zatvorom.

U svakom slučaju, svjedočanstvo Pierre Seela izražava osjećaj tjeskobe svih homoseksualaca koji se nisu usudili govoriti o svojoj patnji nakon završetka Drugog svjetskog rata. U nekim društvima homoseksualnost je i danas stigmatizirana i to Pierreovoj priči daje dodatnu važnost jer kada danas posmatramo bivšu Jugoslaviju, u situaciji opšte međusobne mržnje, homofobija je upečatljiv socijalni fenomen koji nas još uvijek bratsko-sestrinski spaja. Po tom pitanju, naša društvena fauna ima puno više zajedničkog s moralnim vrijednostima nacističkog Trećeg Rajha nego sa savremenim njemačkim društvom.

tačno.net
Autor 10.9.2015. u 09:53

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija