Ja sam sin trava, asfalti me bole

Savo Petrović
Autor 17.9.2020. u 10:12

Ja sam sin trava, asfalti me bole

Stari rimski pjesnik Publije Vergilije Maron govorio je da ljudi misle o travi, a pjesnik travu osjeća i napisao: ”O, travo, slađa si od sna”. Trava je prijatelj ljudi i životinja, treperava i prolazna, melem i lijek, vrlo često u naručju poetskog nadahnuća. Pjesnik Kasim Deraković (Doboj, 1935 – 1990) samo je za ”jedan mali osmeh granja… postao oblak, lišće i trava”, kako je nadahnuto kazao u svojoj pjesmi ”Cvetanja u nama” koja počinje stihom ”Kroz moje prste Bosna protiče”, jednim od najljepših u njegovoj poeziji. Vjeran travama i u ljubavi prema njima, a zbog straha za njihov život nazvao je svoju prvu zbirku pjesama ”Trave na asfaltu”, štampanoj latinicom i na ekavskom narječju, objavljenoj 1958. u izdanju časopisa ”Korijen” iz Banjaluke. Bila je to prva knjiga nekog dobojskog autora nakon Drugog svjetskog rata. Nekoliko pjesama ove zbirke posvećeno je travama i one su svjetlost u stihovima prvog Dobojlije člana Udruženja književnika Bosne i Hercegovine.

Pjesnik Kasim Deraković bio je zaista ”nešto lako, krilato i sveto”, kako je ove riječi Platon, filosof i besjednik, pripisao svom profesoru Sokratu. Volio je Kasim više poeziju nego sebe, imao je urođen ukus za ljepotu stiha. Poezija je bila njegovo glavno zanimanje; jezik Kasimovih pjesama je jasan, lak, zvučan, melodičan, jednostavan. U duhu modernog pjesničkog izraza, svojim nadahnućem širio je ljubav prema travama, Jugoslaviji, Josipu Brozu Titu, Bosni, Doboju… Tragovi sunca, kiše, vjetra i rose na čovjeku i travama utkani su u stihove Kasima Derakovića koji je ostao odan svom principu da se poetska umjetnost ne uči nego osjeća. U pjesmi ”Sin trava” prvi stih glasi: ”Ja sam sin trava, asfalti me bole” i ova misao promiče kroz više stihova u kojima trave ulaze u srce pjesnika. U ovoj pjesmi, u svom ljupkom i uzvišenom duhu i čednoj duši, poeta kaže ”Nas su odnjihale trave i tišina govor / Ranjavaju nas jeseni i asfalt sivo mrvi”. I zato već u pjesmi ”Trave na asfaltu” vapi i traži ”Pošaljite mi dobru jutarnju livadu zavičaja da raspem asfaltom trave…” i onda moli: ”Zelenog i plavog, plavog i  zelenog u ove dane /ko hleba nasušnog ovom svetu treba”. U ovom sumanutom vijeku i uplašenom svijetu, Kasim Deraković u svojoj lirici čitaocima na dar ostavlja otiske sopstvenog duhovnog bogatstva i stišava uznemirene duše.

Jednog navečerja, u stara vremena, sredinom osamdesetih godina dvadesetog vijeka, kada se ”nebo zaoktobri” i kada  jesen postane tužna, pjesnik Kasim Deraković na Gradini, odakle je pogled na Doboj najljepši i gdje su pod sjajem zvijezda noći pune čarobne svjetlosti, recitovao je pjesmu ”Cvetanja u nama” i kazivao koliko voli grad u kome živi i stvara, što mu znači rijeka Bosna, kako su zanosne visine rodnih bregova i kako je divan sjaj zavičaja u očima:

             Kroz moje prste Bosna protiče
             Sa suncem, ribama i bregovima
             Pa kao detinjstvo lepo otiče
             Sa sjajem zavičaja u očima.

Kako lijepo rečeno: kroz moje prste Bosna protiče, i zamislite, otiče sa sjajem zavičaja u očima. Ovdje, na Floridi, često se sjetim te noći na Gradini i te Kasimove pjesme. U mojim snovima, ta rijeka Bosna, nekada tako bistra i tako zelena, još i sada takva teče kroz moje prste i kroz moje srce, u kome su i pjesma ”Cvetanja u nama” i  i trave iz Kasimovih stihova i fotografije, panorame Doboja, nastale upravo te noći, a stvarao ih je fotoreporter Osman Kikić Kike, čije su slike često i same bile poezija.

Kasim Deraković je rođen 1935. u Doboju, završio je Učiteljsku školu u Derventi i zatim studirao književnost u Banjaluci i Sarajevu. U Derventi mu je Rajko Skvarica, urednik ”Derventskog lista”, novinar i pjesnik, objavljivao prve pjesme. S proljeća 1958. Rajko Skvarica je došao u Doboj i osnovao sedmični list ”Glas komuna”. Kao prvi glavni i odgovorni urednik ovog regionalnog glasila objavljivao je pjesme Kasima Derakovića, koga će zatim i primiti za prvog profesionalnog novinara u listu.

Svojim reportažama, zapisima, bilješkama, crticama i uvodnicima Kasim Deraković se gotovo tri decenije javljao u svakom broju ”Glasa komuna” i uređivao vrlo čitanu rubriku ”Glas mladih”. Objavio je više knjiga poezije: ”Trave na asfaltu”, ”Lirski govori o Titu” (dva izdanja), ”Muzika za igru”, ”Nepriznati anđeli”, ”Ljubavi, pređi u ptice”… i nekoliko zbirki pjesama za djecu: ”San vodoskoka”, ”Srebrni konjanik”, ”Zlatna ocjena”…  Mladi pisci Kasim Deraković, Nikola Davidović, Ferid Čehić, Feliks Pašić i Senad Malohodžić osnovali su pedestih godina 20. vijeka Klub mladih pisaca, jedan od prvih u Bosni i Hercegovini. Bio je jedan od utemeljivača Izdavačke biblioteke ”Paralele” u kojoj je štampano više od pedeset zbirki poezije pjesnika iz cijele Jugoslavije. Kasim Deraković je utemeljivač Književnog kluba ”Ivo Andrić” u Doboju zajedno sa Zahidom Kremićem. Bio je organizator i učesnik Prvog festivala poezije u Doboju, a zatim i Drugog festivala mladih pisaca BiH u Mostaru. Književni radovi sa ovog festivala objavljeni su antologiji ”Druga obala”. Sarađivao je u časopisima ”Život” (Sarajevo), ”Delo” (Beograd), ”Polet” (Zagreb), ”Značenja”  (Doboj), ”Rukovet” (Subotica) i ”Most” u Mostaru, koji je uređivao Alija Kebo. Volio je Hercegovinu i često ponavljao riječi Ive Andrića: ”U Hercegovini se brže hoda, lakše diše i bolje misli”.

U mojim sjećanjima još i danas živi vjerovatno prvi napisani roman u Doboju za koji se malo zna i koji je izgubljen negdje u uredničkim ladicama Riste Trifkovića, u Izdavačkoj kući ”Svjetlost” u Sarajevu. To je roman ”Pet minuta čovek” koji je u svojim ranim dvadesetim godinama napisao Kasim Deraković. Odlomci tog romana objavljivani su u časopisu ”Korijen”.

Samo što je iz štampe izašla Kasimova zbirka pjesama ”Lirski govori o Titu”, 1962. godine mladi poeta morao je da ide na odsluženje vojnog roka. Prije toga, zamolio me da rukopis romana ”Pet minuta čovek” pošaljem na adresu književnika i urednika Riste Trifkovića u Sarajevo. Učinio sam to sa zadovoljstvom. Pošiljka je sigurno stigla na odredište jer sam roman u specijalnoj koverti poslao preporučeno i sa povratnicom koju mi je poštar donio poslije nekoliko dana sa potpisom primaoca.

Roman je bio napisan na oko 150 kucanih stranica, ili kartica, kako se to govorilo u novinarskom žargonu, na ekavskom narječju. (Kasim Deraković  je svoje pjesme i prozne radove pisao ekavski sve do sredine šezdesetih godina kada je prešao na ijekavicu). Roman je bio otkucan samo u jednom primjerku. Uspio sam ovlaš prelistati nekoliko stranica i zadiviti se ljepotom lirske proze moga prijatelja.

Odmah po prijemu povratnice poslao sam je mladom vojniku Kasimu Derakoviću kao dokaz da sam ispunio obećanje. Nadao se da će roman ugledati svjetlo dana do kraja njegovog vojnog roka. Nije se posrećilo. Roman nije štampan. I tako sudbina prvog napisanog romana u Doboju ostaje tajna koju je Kasim Deraković odnio u grob. Ili, možda, ni on sam nikada nije saznao šta se desilo sa rukopisom koji je stigao do Riste Trifkovića?

Nekoliko godina marljivo i uporno je pripremao zbornik – mozaik i panoramu stvaralaštva pisaca sa šireg područja Doboja, gradova oko rijeka Bosne, Usore, Spreče, Save i Ukrine od drugog do pred kraj 20. stoljeća. Otkrio je veliki broj pisaca sa oko 500 knjiga i prikupio oko 8000 stranica materijala za knjigu koju je nazvao ”Pisana riječ zavičaja” i koju je finansirala Samoupravna interesna zajednica kulture Bosne i Hercegovine. Knjiga je štampana sredinom 1990. i naišla na dobar prijem jer je tiraž od hiljadu primjeraka bio gotovo sav rasprodan. Bilo je i nekoliko pohvalnih kritika u štampi i na radiju. O knjizi su afirmativno pisali dr Mirko Skakić, Avdo Mujkić, Alija Isaković, Velimir Milošević… Međutim, tada mladi pjesnik Amir Brka iz Tešnja napisao je neuobičajeno oštar i bez dobre namjere kritički tekst koji je objavljen u ”Glasu komuna”, listu gdje je Kasim Deraković davao svoj doprinos nepune tri decenije. To je bio pokušaj da se uprlja stvaralaštvo pjesnika velikog srca i bogatog duha. Taj tekst ga je šokirao i razočarao i već narušenog zdravlja, utučen i tužan, dospio je u bolnicu i umro u oktobru 1990. godine.

Izgleda da je Kasim Deraković predosjećao kraj života i napisao pjesmu ”Za mene i moju smrt” u kojoj se, ovaj otmjeni i produhovljeni poeta, sin trava, već u prvom stihu obraća travama – svojoj omiljenoj inspiraciji: ”Kad umrem, pokopajte me u mahovini trava”. Uspomenu na pjesnika čuva Bošnjačka zajednica kulture ”Preporod” u opštini Doboj Istok i održavaju se Dani Kasima Derakovića. U ova smutna vremena, nacionalisti prisvajaju ”svoje”, a odriču se ”tuđih”, pa kulturni radnici Srbi i Hrvati, u Doboju, nažalost, i ne haju puno za Kasima Derakovića. Grupa intelektualaca iz dijaspore uputila je zvaničan predlog vlastodršcima u Doboju da jedna ulica u ovom gradu nosi ime prvog i najpoznatijeg pjesnika ovog dijela Bosne.

Sin trava, Kasim Deraković, ipak, i dalje živi u svojim pjesmama i srcima onih koji vole poeziju i lijepu pisanu riječ.

Savo Petrović
Autor 17.9.2020. u 10:12

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija