Jakob Finci: Original Hagade nije izašao iz muzeja, nego je izlagan faksimil koji je štampao i platio Rabic

Izdvajamo

• Ono što bi Zemaljski muzej i njegov menadžment trebao da radi sa Hagadom, da je na dostojanstven način predstavi u svijetu, to već godinama radi izdavačka kuća Rabic i Goran Mikulić, ulažući svoja sredstva promovirajući kulturnu baštinu Bosne i Hercegovine.

Povezani članci

• Ja ljubim, Amir Hrnjičević
• Šehović se vraća u Bosnu
• SNAŽNIJE I RAZNOVRSNIJE OD POVODA
• Esad Bajtal: Istorija ima vremena ali mi nemamo
• Izložba fotografija Rona Haviva pod nazivom „Sloboda“ u Mostaru
• Sabina Ćudić: Djeca štićenici u pazarićkom zavodu izložena su stravičnom tretmanu

Foto: AA

Predsjednik Jevrejske zajednice u Bosni i Hercegovini Jakob Finci oglasio se povodom komentara Zemaljskog muzeja na organizatore izložbe i promocije Sarajevske Hagade u Madridu koja je održana 15. septembra ove godine, a za koju iz Zemaljskog muzeja BiH tvrde da je riječ o nedozvoljenom i nezakonitom korištenju reprodukcija i prodaje materijala od grupe ljudi okupljenih oko izdavačke kuće Rabic.

Pismo Jakoba Fincija prenosimo u cijelosti:

“Ovih dana se u nekim našim medijima pojavio ružan komentar izložbe o Sarajevskoj Hagadi, organizovanoj u Centru Sefarad Israel u Madridu, a koji je, zamislite to, pomogla i Ambasada BiH u Kraljevini Španiji.

Navodno, izdavačka kuća Rabic i grupa oko nje na taj način šteti renomeu Zemaljskog muzeja i bogati se prodajući Hagadu i ekskluzivna prava koju Muzej na nju ima.

Spadam u tu grupu koja je uradila sve da propagira Hagadu i zajedno sa njom, pozitivnu priču o Bosni i Hercegovini jer, nažalost, o nama možete u svjetskim medijima uglavnom čuti loše vijesti. Međutim, prvo da objasnim neke stvari. Sarajevska Hagada je otkupljena od porodice Kohen, sredstvima koje je za to tražio i dobio tadašnji direktor Zemaljskog muzeja. Pošto je na taj način postala vlasništvo Austrougarske države, dosta je vremena provela u Beču, da bi se tek 1913. vratila u Sarajevo, znači nakon aneksije, kada je i cijela Bosna i Hercegovina bila u sastavu KundK monarhije.

Nakon Drugog svjetskog rata, tadašnje izdavačke kuće, sarajevska Svjetlost i beogradska Prosvjeta su štampale zajedničko izdanje Hagade, uz uvod profesora Rotha, da bi nakon toga Prosvjeta još jednom štampala knjigu, ovaj puta bez učešća Svjetlosti, što je prouzrokovalo sudski spor. Da skratim, Vrhovni sud Bosne i Hercegovine je, pod predsjedavanjem sudije Veselina Badrova donio presudu u kojoj se kaže da je Hagada vlasništvo Bosne i Hercegovine, a da je Narodni muzej držalac Hagade.

Priča o preživljavanju i izgonu iz Španije, rimske inkvizicije, dva svjetska rata, kada je uvijek spašavana i ponovo se pojavljivala kao Feniks nakon svake katastrofe, učinila je knjigu poznatom, a posebno ju je proslavila australijska spisateljica Geraldina Bruks, svojim djelom “Narod knjige”, koja je kao rijetka prevedena na bosanski, hrvatski i srpski jezik, mada čitaoci sva tri razumiju.

Tokom rata bilo je priče da je Hagada prodana i da se za njenu vrijednost kupuje municija za našu vojsku, tako da su me u Americi više puta pitali gdje je Hagada i šta je sa njom. Rekao sam da je živa i zdrava i na sigurnom mjestu u sefu tadašnje Jugobanke, tako da su tadašnji senatori Bardem i Liberman rekli da će doći u Sarajevo da je vide, ako je pokažemo za Pesah 1995., kada se Hagada čita kako bi nove generacije čule o izlasku Jevreja iz egipatskog ropstva. Predsjednik Izetbegović je dao suglasnost, a Vlada pod predsjedavanjem Harisa Silajdžića donijela odluku da se knjiga pokaže u Jevrejskoj opštini u aprilu 1995. godine.

Bio sam u Sarajevu kada je prvi put dolazio predsjednik Klinton, kada je dolazio papa Ivan Pavle II, ali nikada nisam vidio takvo obezbjeđenje kao kad je Hagada dolazila u Jevrejsku opštinu, u pratnji oklopnih transportera, naoružanih agenata u civilu i kamera koje su je permanentno pratile. Pojavljivanje Hagade objavio je New York Times na naslovnoj strani.

Prilikom boravka predsjednika Svjetske banke u Sarajevu, imao sam priliku da mu pokažem i poklonim jedan primjerak Hagade u izdanju Svjetlosti, bio je jako zadovoljan i tada smo, uz pomoć Ujedinjenih nacija, u Muzeju uradili sobu za čuvanje Hagade, uz punu sigurnost, stalnu određenu vlažnost i temperaturu, a sredstva smo skupili donacijama, o čemu postoji i spomen-ploča na ulasku u prostoriju.

Predsjednik Svjetske banke je dolazio u oproštajnu posjetu, te je tada pitao, pošto je i sâm dao značajnu donaciju, može li vidjeti original, što mu je bilo i omogućeno. Bio je oduševljen i jedini komentar je bio: “Ovo je mnogo bolje od kopije koju ste mi dali i šteta je ne štampati faksimilno izdanje.” Rekao sam da je to jako skupo, da je samo štampanje 300 dolara po primjerku, a da se faksimilna izdanja rade u nekoliko stotina primjeraka. Ponudio je da on to financira, a da ćemo prodajom prve količine biti u stanju da mu vratimo novac, što se i desilo.

Onda su počeli pregovori sa Muzejom, koji je za dozvolu snimanja i izdavanja faksimilnog izdanja tražio i dobio vrlo značajna sredstva od izdavača (150.000 KM).

Tim ugovorom je u Članu 12 regulirana i obaveza Rabica da o svom trošku promovira izdanja Hagade u muzeju i drugim prestižnim mjestima uz prisustvo odabranih zvanica, predstavnika organizacija, preduzeća i novinara radija, štampe i televizije, znači upravo ono što je urađeno u Španiji, jer za ovu namjenu nije ni Muzej ni naša Ambasada potrošila niti jedan jedini euro.

Nakon ovog uspjeha španski mediji su mnogo pisali o Bosni i Hercegovini, uvijek citirajući priču kako je knjiga više puta spašena, uvijek zahvaljujući nejevrejima koji su učestvovali u tome, građanima Bosne i Hercegovine, a i engleski Guardian je objavio opširnu reportažu o Hagadi. Pitam naše muzealce, o kakvim autorskim pravima koja su im “povrijeđena” govore, jer autorska prava pripadaju autoru, a ne onome ko je držalac knjige, pored toga original Hagade nije izašao iz muzeja, nego je izlagan faksimil koji je štampao i dobrohotno platio Rabic, a autorska prava autoru nikada nisu isplaćena i neće ni biti, jer uglavnom se plaćaju 50 do 70 godina od objavljivanja djela, o čemu govori međunarodno pravo o autorskom pravu.

Bilo bi dobro da Zemaljski muzej, koji je već uređenu prostoriju za izlaganje Hagade rekonstruirao, jer je u originalnoj bilo mjesta za druge značajne knjige, izloži po jedno štampano izdanje reprinta Hagade, da izdejstvuje od Grada Sarajeva dozvolu da se Hagada može prikazivati van Sarajeva, jer je na zahtjev Muzeja Grad donio odluku da je Hagadu zabranjeno iznositi iz Sarajeva.

Ušla je Hagada u istoriju muzeja kao jedini eksponat koji je pozvan da bude izložen u Metropolitan muzeju u New Yorku, ali je Muzej odbio suglasnost da iskoristi ovu nevjerovatnu priliku za promociju knjige, Muzeja, Sarajeva i Bosne i Hercegovine. A bila je to i prilika da se nešto zaradi ali, bilo pa prošlo.

Ono što bi Zemaljski muzej i njegov menadžment trebao da radi sa Hagadom, da je na dostojanstven način predstavi u svijetu, to već godinama radi izdavačka kuća Rabic i Goran Mikulić, ulažući svoja sredstva promovirajući kulturnu baštinu Bosne i Hercegovine.

Šteta, jer samo budale uče na vlastitim greškama, a pametni na greškama drugih.

Pa vi procijenite u koju grupu spadamo.”