ENG
JARKO POETIČNO U DRAMI I NA POZORNICI
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Ljubomir Simović „Hasanaginica“, režija Jagoš Marković, Narodno pozorište u Beogradu
Motiv Hasanaginice, kao i čitav kompleks problema ljubavne, psihološke i etičke prirode koji pripadaju fenomenu ove potresne balade i njenoj dramatskoj transkripciji, zaokupljali su brojne autore (Ogrizović, Šantić, Tmuša, Alispahić…)
Ipak u svojoj originalnoj refleksiji ispisanoj u dramskom obliku, pjesnik i dramatičar, Ljubomir Simović, otišao je najdalje…
Simović je moćnom pjesničkom snagom, nevjerojatnom poetičnošću slika nastalih na temeljima narodne poezije i čudesnih derivata pjesničkog odmaka od nje, zaogrnuo problem ljubavi (one ostvarene i one zatajene!), iznevjerenih očekivanja u odnosima muškaraca i žene, kastinskih razlika, pa sve do metafizičke suštine motiva konja bez konjanika, davno mrtvoga ženika – imotskog kadije, da bi stvorio suvremenu dramsku priču poetične suštine u kojoj tragično i komično variraju cizelirani apotekarskim aršinom, koji je onemogućio i najminimalnije pretjerivanje, u bilo kom smislu.
Koliko god da je poetske snage u Simovićevoj drami, toliko redatelj Jagoš Marković duboko smisleno i poetično baca rukavicu izazova vremenu naše suvremenosti.
U Markovićevoj predstavi minimalistički svedenog postava najefektnijim se doimaju kreacije Milenka Madžgalja i gotovo parterna, onkrajna scenska prisutnost Predraga Ejdusa.
Na bijeloj kosini scenografa Borisa Maksimovića ističu se svojom likovnošću tri posude sa brojnim svijećama, te jedan motiv od pruća sav zaronjen u biće narodne tradicije. Ova ploha ima i otvor, koji se doima u jednom trenu kao svojevrsna sofa ili sećija, a već u sljedećem trenu kao grob…
Poliznačnost Maksimovićevog prostora omogućava redatelju Markoviću da razvije mizanscene paralelnih događanja, da nazočnoću maltene svih likova, cijelo vrijeme na ovoj plohi imamo osjećaj univerzalnog prostora, neke vrste pozornice svijeta, na kojoj ništa nije neobično, ništa se ne doima čudnim, sve je tako prirodno, sve je moguće…
Ovakva poetska orkestracija od strane redatelja, uz asistenciju dramaturga Ivane Dimić, permanentno je igrala na suštinski odnos svjetla i tame, jer je biće poetske drame Ljubomira Simovića upravo svoja ishodišta nalazilo u toj igri…
Zatamnjenje svijesti i kod Hasanage i kod Hasanaginice, kao da su islikavana na ravnini ove, moglo bi se kazati nedefinirane plohe, a zapravo je intencija poetske režije to da se kompletan udar redateljske tenzije daje na težinu riječi, na moćan stih, na iskaz poetskog, gdje bi svaka scenska okomica osim glumačkog tijela u prostoru bila suvišnom i ne bi donosila na pozornicu onu dozu poetskog ostrašćivanja tragičkog motiva odnosa Hasanage i Hasanaginice. Kako je harmonično organizirao posljednje masovke u prizorima umiranja Hasanaginice nad koljevkom, Marković je, ustvari uramljivao kompletnu radnju u zagasito zlatasti okvir svoga poetičnog redateljskog pisma.
Redatelj nije eksperimentirao pri izboru glazbe: tri–četiri glazbena motiva istočnjačkih zvukova i zloslutni ton što izbija iz moćnog derviškog ples-transa poslužili su mu da akcentira i poetski harmonizira tragične ritmove događanja ove univerzalne storije nastale na temelju arhetipskog motiva iz predjela ljubavne žudnje!
Predstava je to koja se gleda u jednom dahu; koja tek nakon odgledane izvedbe postavlja suštinska pitanja poglavito etičkog karaktera o odnosima u obitelji, o kastinskim razlikama (daleko manje nego o drugim verzijama Hasanaginice!), o načinima na koji ljudi pokušavaju prebroditi krupne probleme složenog kompleksa u odnosima muškarca i žene.
I, naravno, bitna konstatacija: Predrag Ejdus pokazuje da se u prividno maloj ulozi može napraviti ponajvrijednije ostvarenje u jednoj predstavi.
Iako je ovjenčana i festivalskim priznanjima Vanja Ejdus u većem dijelu predstave iznimno blijedo i do kraja neuvjerljivo donosi pretpostavljeni, dramom iniciran krik žene i majke.
Šteta, jer Markovičćevoj predstavi tek nedostaje ono što bi se narodski nazvalo zvono, krupna tačka na i?!
Autor/ica 👤tačno.net
