Jasmin Hodžić: Lingvistika je lijepa

tačno.net
Autor 26.11.2014. u 11:40

Jasmin Hodžić: Lingvistika je lijepa

Jasmin Hodžić profesor je bosanskog jezika i književnosti, 2013. godine stekao je i zvanje magistra humanističkih nauka iz područkja lingvistike. Bavi se naučnoistraživačkim radom na polju lingvistike, stilistike i filologije. Sa Jasminom smo razgovarali o njegovoj novoj knjizi Ogledi iz lingvistike i filologije, jeziku, književnosti, politici, društvu….

Razgovarao: Almin Kaplan

Nedavno ste objavili knjigu ogleda iz lingvistike i filologije, koja je u akademskim krugovima prošla dosta zapaženo. Koliko se može vidjeti, to su uglavnom tekstovi koje ste objavljivali u naučnim časopisima. Šta ustvari predstavlja publicirati jednu takvu knjigu? Koja je vaša ciljna publika?

Da, moji Ogledi iz lingvistike i filologije već su promovisani dva puta; prvi put odmah po izlasku knjige, na promociji u Mostaru, prije pola godine, i drugi put na manifestaciji Slovo Gorčina u Stocu, prije nekoliko mjeseci. Promocije u drugim bh. gradovima tek treba da se dogode, a neke su i dogovorene. Ne znam koliko su akademski krugovi tu knjigu zapazili, no, ako mislite na moje recenzente i promotore, bilo mi je drago da od direktora Instituta za jezik u Sarajevu, ili recimo od profesorice koja je pomoćnik direktora Instituta za hrvatski jezuk i jezikoslovlje u Zagrebu, dobijem pozitivnu povratnu informaciju, i kako rekoste, određeni vid posebnog zapažanja. Radovi koje sam objavio u ovoj knjizi prethodno su predstavljani na naučnim konferencijama u zemlji i regionu, ili djelimično objavljeni u časopisima u Sloveniji, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, a ovom prilikom dorađeni i dopunjeni. Jedan dio je i potpuno nov, posebno za ovu priliku. Isto tako, bilo mi je zadovoljstvo čuti šta su moji nekadašnji profesori na fakultetu i svojevrsni uzori, napisali i kazali o mojim radovima.

Objaviti ovu knjigu za mene je značilo prije svega sabrati najzapaženije i svježe rezultate u mom naučnoistraživačkom radu na polju lingvistike, lingvističke stilistike i filologije, u radovima koji su pisani čak još i za vrijeme studentskih dana, pa nakon sticanja diplome, sve do danas. No, to je već privatne naravi. Zadovoljstvo što je knjiga objavljena za mene je i u tome što se zaista radujem svakoj knjizi o jeziku, a možete misliti koliko tek ovoj svojoj. Jer, rijetkost je, zaista, da se pišu knjige o jeziku.

Ja sam prije svega nastojao sebi objasniti određena pitanja i odgovore, jezičke zavrzlame i nedoumice, i hodeći naučnoistraživačkim stazama zapravo tako rasti u samom sebi, odnosno, raditi na samoobrazovanju, i eto tako su nastali ovi radovi. Neki od radova nastali su po mojim zabilješkama koje potiču čak iz srednje škole. Dakle, to je bio prvi cilj. Kasnije je sve to dobilo jedan ozbiljniji okvir, pa sam za ciljnu publiku mogao odabrati akademsku zajednicu, profesore i studente, nastavnike i učenike, ali i sve one koji će svoju pažnju i interesovanje posvetiti onome što se tako mnogo tiče svih nas – jeziku.

Naslovna

Dr. sc. Kristina Štrkalj-Despot, sa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu, kazala je za vaše tekstove da se čitaju, iako su dobro teorijski utemeljeni, skoro s baletrističkim užitkom. Je li Vam to bio cilj?

Direktor sarajevskog Instituta za jezik u jednom svom osvrtu u vidu preporuke za moju knjigu napisao je kako svojim mudrim zaključivanjima, suvislim pitanjima i smjelim konstatacijama pomalo podsjećam na jednog od naših najpozantijih lingvista – Midhata Riđanovića. Mnogi će vam reći da profesora Riđanovića slušaju i čitaju s baletrističkim užitkom, što i ja potvrđujem. Kad smo predstavljali u Mostaru Riđanovićevu gramatiku bosanskog jezika, jedna njegova bivša studentica, sada vrsna profesorica, istakla je da je to profesor koji im je govorio iz srca, a ne iz knjiga.

Međutim, ja sam u svojim radovima uvijek polazio od konkretnog primjera, kojem bih poslije pokušao naći ekvivalentan teorijski okvir, kojeg u knjigama nerijetko nisam ni mogao naći, ili on jednostavno nije postojao. U tom smislu, morao sam poći svojim putem, putem vlastitih opservacija, a inače sam više svoj, nego što sam knjiški – i mislim da je to razlog što po tekstovima podsjećam na uživanje u baletristici, ali, zapamtite, to nikako nisu naučnopopularni tekstovi, već kako rekoste, radovi s jakim teorijskim utemeljenjem, pisani po svim pravilima naučnoistraživačkog rada, kako je potvrdila i moja kolegica s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Nisam imao nikakav poseban cilj u tom smislu, ali mi je drago da moje tekstove može s jednakim užitkom čitati bilo ko.

Međutim, čini mi se da su akademski krugovi pomalo iznenađeni vašim pristupom. Dr. sc. Amira Turbić-Hadžagić u svom tekstu o Vašoj knjizi kaže da pišete dugačije od uobičajenog i općeprihvaćenog, odnosno da imate malo drugačiji pogled na jezik? Šta to ustvari znači?

Kažem vam, nisam knjiški tip. Zato i jesam odabrao i završio (srednju) tehniču školu, i zaista, uživao sam. Moja ljubav prema lingvistici (ali i matematici i fizici) traje još od osnovne škole. Kod sebe još imam svoje sveske iz osnovne, s mnogo primjera prerađenih zadataka ili analiziranih rečenica. Knjige sam tražio samo onda kada bih došao do toga da svoja promišljanja moram uokviriti u terminološki i teorijski prikladan oblik, a na jezik prije svega gledam kao na živu materiju i dio bogatog ljudskog duha. Profesorica Turbić-Hadžagić je taj „iskošeni pogled” protumačila pozitivno, u smislu pronalaska novih rješenja, rezultata i dostignuća. Promjena perspektive u svemu nam često dobro dođe, zar ne?

Koliko Vi kao neko ko se bavi naukom, kao lingvista, imate pravo da odstupite od uobičajenog pristupa? I recite nam nešto o tom uobičejnom pristupu?

Pitanje je kako to ko tumači, shvata i doživljava. Moguće je da se tu prije svega misli na doista potrebnu preciznost, jednoznačnost, objektivnost, i slično, ali i na pomalo administrativnu obojenost naučnog funkcionalnog stila, a koji se međutim nerijetko sam u sebi izgubi u čestim nepristupačnim biroktratskim zavrzlamama. No, imate mnogo radova, recimo, o prisutnosti metafore i figuraciji uopće u naučnom diskursu. Zar nije jedna od definicija metafore da nam preko poznatog na što kraći način (što efikasnije, slikovito) definiše nepoznato? Kad majka svome malom čedu kaže: „Sunce moje drago!” – šta ima ljepše, kraće, i preciznije od toga? Tu vam je odmah sve jasno.

Šta u svojim Ogledima smatrate najvećim dostignućem?

Kako je to primijetila dr. Elvira Ćemalović-Dilberović, profesorica kod koje sam položio svoj prvi, ali i svoj posljednji ispit na fakultetu, ja sam u svojim istraživanjima

obuhvatio skoro sve jezičke nivoe, i u tom smislu nemam pretenziju da neki od radova posebno istaknem. Najveće mi je dostignuće što sam uopće pisao o gramatici, a posebno s obzirom na činjenicu da je teško pisati o gramatici a da bude zanimljivo. No, raduje me to da sam u nekoliko navrata došao do zanimljivih zapažanja o sintaksi našeg jezika (recimo, pitanje uticaja reda riječi na sintaksičke funkcije, te nešto o ulozi figurativnog jezika u sintaksi, ili da spomenem i neke razjašnjene nedoumice oko tzv. složenog predikata) a posebno su mi značajni novi podaci o historiji našeg jezika, ali ne manje važni i oni rezultati o zanimljivim jezičkim pojavama u našoj usmenoj književnosti, divanskoj poeziji, svetim knjigama, itd. Recimo, dao sam jedno potpuno novo tumačenje Hasanaginice, a objavio sam iz vlastitog izvora i do sada nepoznatu varijantu pjesme Ali-paša na Hercegovini.

Jedan od tekstova iz vaše knjige koji je sigurno privukao pažnju javnosti jeste tekst o „rodno osjetljivom jeziku” (Gender Sensitive Language). Vi ne vidite problem u tome ako urednicu nazovemo urednikom…?

Ja sam na jednom kongresu, nakon što je baš bilo govora o GSL-u, zamolio da „sljedeća govornica izađe na govornicu”. Urednica je urednik po tome što je neko (neko, a ne neka) ko uređuje neke poslove, a urednica po tome što je konkretna osoba, u ovom slučaju ženskog spola. Takva je i profesorica, nastavnica, i slično. No, ima mnogo drukčijih, različitih vrsta imenica. Zapravo, vrlo jednostavno, radi se o tome da sve imenice nisu i ne mogu biti iste – postoji mnogo imenskih kategorija koje na različit način dobivaju njima svojstvene gramatičke osobine – i potpuno je neinteligentno i neprofesionalno kod takvih kategorija tražiti „istu podjelu za sve”. Jednostavno, šipak (ili ako hoćete nar) ne možete gristi kao jabuku, a mnogi su u neznanju to zaista i pokušali. Osim toga, gramatička kategorija roda je pitanje forme, i postoji mnoštvo slučajeva u kojima je za nešto što u pojavnoj stvarnosti ima tipično muške odlike FORMALNO označeno ženskim oblikom, i obratno. Tome je većinom kumovala flektivna priroda našeg jezika, no, napominjem, ne zaboravite da je rod sintaksička (formalna) kategorija. U svojim opservacijama upućujem čitaoca na druge radove na ovu temu, koje bi trebalo pročitati, nakon čega će nestati sve nedoumice.

Međutim, “rodno osjetljivim jezikom” se nastoji smanjiti diskriminacija između spolova, kako u samom jeziku, tako i uopšte. Treba li se jezik, odnosno lingvistika, kao i književnost, boriti protiv diskriminacije, pa čak i onda kada se u teoriji jezika nađu uporišta koja govore suprotno?

Teorija jezika ne može biti suprotna prirodi i zdravom razumu. Odgovorno tvrdim da se pomenuta diskriminacija time samo povećava. Uvijek kada se pokušate igrati s društvenim pojavama, jezik je prvi koji vas kao neumorni pratilac uhvati na djelu i „uslika”. Ja nemam ništa protiv žena ni ženskih oblika u jeziku. Samo je bitno poznavati, ali zaista suštinski poznavati primjenu jezika i gramatičkih osobina vlastitog jezika. Pa, ja sam čak u svojim radovima na datu temu citirao skoro isključivo sve same ženske autore. Dovoljno je pročitati te radove, i da ne čitate ništa od onog što sam ja napisao.

Odbacivanje generičke upotrebe muškog roda u pisanoj i usmenoj komunikaciji neki vide kao prvi korak ka ravnopravnosti spolova…?

Zaboga, muškarac i žena su oduvijek bili jedno, i nije li istina da stalno i težimo k tome? Sjedinjenje je drugo ime za ljubav, ne?

Koliko lingvisti u Bosni i Hercegovini prate svjetske trendove po pitanju jezika uopšte, kao i po pitanju savremenog pristupa proučavanju jezika?

Ima mnogo mlađih i mladih naučnika koji pored svojih svakodnevnih obaveza stignu pratiti svjetsku lingvističku literaturu, i to je zaista jako pohvalno. Ne zamjeram ništa lingvistima koji se drže okvira tradicionalne lingvistike. Bitno je da se nauka razvija, da naučni rad zapravo bude rad, a ne improvizacija. Koju ćete metodu odabrati, ako imate dobre rezultate, sasvim je svejedno.

Zanima me kako gledate na odnos lingvistike i književnosti. Neki kažu da su lingvisti ubice književnosti?

Ne znam otkud vam to. Proučavanje jezika se dugo vremena temeljilo na proučavanju književnih djela. Do jučer smo za termin standardni jezik imali termin književni jezik. No, lično ću se složiti s onima koji govoru daju prednost nad „pisanom varijantom govora” – tako da postoji mogo jezičkog materijala koji je van književnosti a koji krije veliko, zaista ogromno, jezičko blago. Što se tiče vaše konstatacije, rekao bih samo to da vrstan poznavalac jezika može biti i izvanredan književni virtuoz – a često se dogodi da smo nepismeni, ne na nivou riječi, već na nivou rečenice – što se dobrom lingvisti nikada neće desiti. No, sve u svemu, ja te dvije pojavnosti uopće ne bih povezivao. Ne slažem se s onima koji kažu da nema jezika bez književnosti, ili da su, kako rekoste, lingvisti ubice književnosti.

intervju - jasmin

Jasmin Hodžić

Ali, ne čini li Vam se da profesori jezika na svojim predavanjima, tražeći od svojih studenata da u književnom tekstu tragaju za detaljima koji se tiču isključivo jezika, te iste studente udaljavaju od suštine, odnosno od onoga što taj tekst čini književnim?

To je već jedna sasvim druga stvar. Ono o čemu vi govorite ovdje ja bih nazvao nepoznavanjem predmeta svog predmeta (što je nažalost nekada svojstveno profesorima) odnosno, udaljenost od predmeta proučavanja koji je svojstven konktretnoj naučnoj disciplini. Ne vjerujem da je, na primjer, A. G. Matoš brojao vokale e kada je pisao svoje Jesenje veče. Taj fenomen prebrojavanja prisutan je i u čisto književnoteorijskim opservacijama, kad recimo u književnom djelu tražite elemente narodne nošnje i tvrdite da ste napisali dobar književnoteorijski rad, ali i kad u jeziku popisujete određene prisutnosti, izbjegavajući tome dati pravi teorijski i naučni okvir. Prebrojavanje samo po sebi je čista statistika; to može biti polazna osnova za istraživanje, a nikako cijelo istraživanje. Mi smo na fakultetu takve teme nazivali: „Crna metalurgija u romanima Emila Zole”. Nije zadatak jezika (lingvistike) pobrojati foneme, morfeme, lekseme, itd. Lingvistika je mnogo ljepša.

Jezik je danas nešto oko čega se uglavnom vode polemike između nacionalnih torova (da ih tako nazovem). Koliko u tim polemikama ima jezika?

Rekoh već da je lingvistika lijepa, a polemike između nacionalnih torova ne spadaju u nešto lijepo.

Jezik se uglavnom iskorištava u svrhu razjedinjavanja naroda koji žive na ovom malom prostoru. Jezik je postao nešto kao nacionalna odrednica i skoro redovno se izgovara zajedno sa nacionalnim predznakom. Uglavnom, o jeziku danas najviše govore političari. Koliko su za to krivi lingvisti?

Rekao bih da su oduvijek sportski klubovi, udruženja kulture, fakulteti, instituti, akademije, i slično, naprosto kao dio uređenog društvenog sistema predstavljali u većem ili manjem obimu produženu ruku vlasti, i to je potpuno normalno. A, kad neko govori o onome što ne poznaje, i daje sebi to pravo, zna se gdje sve to vodi. Paradoks demokratije je u tome što se možete dogovoriti bilo šta (pa i pristati na čistu glupost) i to zakonski ozvaničiti, pa ga tako oživjeti. Ne smijemo se u stvarnosti rukovoditi principom: Pa, tako kaže zakon! Oni najpozvaniji trebaju dati svoje prijedloge zakona (ovdje mislim i na Ustav), a ne da se kao u sveto slovo u zakon gleda kao nešto nepromjenljivo. Istina je da prvila imaju izuzetke, a da pravilo postaje zakon kad izuzetaka više nema. U činjenici da su moje radove objavljivali skoro svi instituti južnoslavenskih država, pronađite odgovor o razjedinjenosti o kojoj govorite.

Zadnjih dvadeset godina smo bili svjedoci gdje pojedini „nacionalnoosvještenilingvisti pokušavaju u jeziku napraviti izmjene koje su u najmanju ruku protuprirodan čin. Valjda bi nam do sada trebalo biti jasno da se jezik ne može mijenjati dekretom. Međutim, je li ta njihova zabluda bila neizbježni uticaj političke klime, ili se ipak radilo o njihovoj nestručnosti?

I jedno i drugo. Ovo vaše pitanje itekako se u potpunosti tiče i teorije o gender senzitivnom jeziku. Jasno je da se jezik dekretom ne može mijenjati. No, bojim se da je od rata na ovamo proteklo dosta vremena, vremena u kojem su odrasle i formirale se cijele generacije, pa će ono što je u početku bilo smiješno, za dvadeset godina postati normalno, itd.

Koliko se danas cijeni uključenost u naučno-istraživački rad?

Ne znam ko bi to trebao da cijeni, valjda institucije države? Ma, uvijek se tvrdi da za takve stvari nema novca. I, zaista, ja sam za mnogo toga u lingvistici morao udariti po vlastitom džepu. Meni je žao što se naučno-istraživački rad sve manje cijeni tamo gdje bi u prvom redu trebao da se cijeni, a znate gdje je to. No, ja se ovim putem zahvljujem onim institucijama koje su podržale i moj rad na ovoj knjizi.

Na čemu planirate doktorirati?

Jedna moja draga profesorica uvijek mi je govorila da nikada ne pričam o čemu trenitno pišem, pa čak ni šta trenutno čitam, i da s posebnom pažnjom vodim računa o aktivnostima u biblioteci – da se ne bi po knjigama koje posuđujem nešto moglo nazrijeti. Zamislite koliko neko takav cijeni naučnoistraživački rad. No, napisati i odbraniti disertaciju kod nas je u odnosu na neke druge zemlje nešto što je zaista mnogo skupo. Tako da, nisam siguran još ništa.

tačno.net
Autor 26.11.2014. u 11:40

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija