Je li smijeh vražje djelo?

Vesna Rajnović
Autor 1.4.2020. u 11:30

Je li smijeh vražje djelo?

Otkuda taj strah od smijeha i šale? Je li njegov korijen u strahu od gubitka autoriteta?

Piše: Vesna Rajnović- Analiziraj.ba

Čitam u tekstu Bore Dežulovića („Kao ruganje s dušom ili udio đavla u posljednjoj fotografiji Mirka Kovača“, 29. ožujak 2020., Ajfelov most) kako su stari Slaveni smatrali da je zbijanje šala đavolji posao. Kaže Boro da je svojevremeno slikar Leonid Šejka objasnio kako je „svatko tko drugoga ismijava u posjedu đavola, čak i kad ismijava nečije mane i zloću“. Čudno je to, jel’? Ali koliko god ova pretpostavka bila neobična, ona nije od jučer.

Duga je tradicija veličanja ozbiljnosti kao vrjednije i dostojanstvenije od prezrene šaljivosti. Jedna je od najtajnovitijih i nikad do kraja razjašnjenih zagonetki pitanje: Gdje se je, k vragu, zagubila cijela polovica Aristotelove „Poetike“, ona u kojoj je analizirajući komediju pokušao vidjeti kako to stoji s čovjekom kao jedinim komičnim bićem?

Aristotel je, naime, razmišljajući o našoj tragikomičnosti, vrlo vjerojatno bez namjere da to učini, započeo teoriju književnosti. Njemu, gotovo sigurno, nije bilo do analize književnih rodova i vrsta, nego do analize čovjeka kao jedinog bića koje u sebi nosi smiješno, ali i tjeskobno. Izgleda da se samo čovjek smije dok ostale životinje, čini se, ne kuže foru pa i onda kad se glasaju slično smijehu poput npr. hijena, to nije znak da im je nešto zaista smiješno, nego to samo nas podsjeća na zvuk smijanja. Čovjek je ujedno i jedino istinski tragično biće jer samo on nosi u sebi užas mogućnosti vlastitog nepostojanja. Nema sumnje da i životinje osjećaju strah od smrti u situaciji kad im neposredno prijeti neka pogibeljna opasnost, ali za razliku od životinja mi smo neprekidno prožeti tjeskobom koja izrasta iz pogleda na vlastitu konačnost i usmrtivost.

Cjeloživotni trud

Tako čovjek nije ponekad komičan, a ponekad tragičan, nego uvijek nosi u sebi ovaj rascijep, ali i jedinstvo. Ono najsmješnije je, naravno, on sam sa svim svojim nastojanjima i cjeloživotnim trudom, samo, da bi to shvatio, mora gledati pomalo sa strane i dogod iskreno i iz dubine duše ne ismije samoga sebe ne može shvatiti ni samu srž duhovitosti. A nema niti moralno pravo smijati se ikome drugome. Kad se pak smije drugome, uvijek se na neki način istovremeno smije i sebi. Onaj tko to zna nema razloga da zamjeri šalu jer u njoj nema ničega demonskog, u njoj je, baš nasuprot, sve vrlo ljudsko. Ali ono najsmješnije ujedno je i najtužnije i dok se smijemo jednako bismo mogli i zaplakati. Mislim da je to zanimalo Aristotela. I tako je napisao „Poetiku“, u kojoj je analizirajući komediju i tragediju razotkrivao čovjeka.

Analiza tragedije je sačuvana u cijelosti, brižljivo prepisivana po srednjovjekovnim samostanima, nema naznaka da neki njen dio nedostaje. Analiza komedije je, pak, u potpunosti izgubljena. Prepoznaješ li napetost kriminalističkog zapleta u ovom podatku? Umberto Eco ju je prepoznao te mu je poslužila kao predložak za roman „Ime ruže“. Kad se spontano i slučajno izgube dijelovi teksta uslijed nepažnje prepisivača, onda bude izgubljena poneka rečenica ili odlomak, ali to da cijela polovica teksta nedostaje dok je druga polovica sačuvana, ne djeluje nimalo slučajno.

Smijeh kao đavolja rabota

Jedna od teorija kaže kako je među redovnicima bilo rašireno uvjerenje da je smijeh nešto đavolsko i da se čovjek nikada ne bi smio smijati jer se tada njegovo lice iskrivi u grimasu sličnu majmunu, a kako Biblija kaže da je čovjek stvoren na sliku Božju, on nikad ne bi smio zaboraviti da reprezentira samoga Boga i zato uvijek mora biti ozbiljan i dostojanstven. Idu čak tako daleko da kažu kako se ni Isus nikada nije smijao (!?).

Otkuda taj strah od smijeha i šale? Je li njegov korijen u strahu od gubitka autoriteta?

Još nam je svježe kako je 2015. godine prošao pariški satirički list Charlie Hebdo kad se htio našaliti objavljujući karikaturu poslanika Muhameda. Tog sedmog siječnja svoj smisao za humor glavom je platilo 12 ljudi, što novinara, među kojima je bio i glavni urednik Stephane Charbonnier, što policajaca. To otvara mnoga pitanja: Postoje li neprimjerene šale? Jesu li takve one koje vrijeđaju tuđa uvjerenja? Nije li u osnovi svake šale to da pokaže kako ništa nije takvo da ne bi bilo podložno smijehu? Koliko daleko čovjek smije ići da bi pokazao kako njegov smisao za humor nije podudaran tuđem? Postoje li svetinje s kojima se nije šaliti? Zašto? Zar je autoritet snažniji ako je utemeljen na strahopoštovanju? Čudan je ljudski strah od gubitka moći, ugleda i poštovanja.

Znam da osobno iskustvo nije relevantno u ozbiljnoj raspravi i nema snagu argumenta, pa ipak ću reći da su najveće poštovanje u meni izazvali upravo oni ljudi koji su se znali šaliti na svoj račun i to bez rezerve i do kraja jer samo takvi se znaju i imaju pravo šaliti i sa svima ostalima.

Svoj tekst Boro završava uspomenom na smrt dragog, možda i najdražeg druga i suputnika u Feralu – Predraga Lucića. Kaže da je umro na Međunarodni dan smijeha, s rukom zatvorenom u znak fige.

Vesna Rajnović
Autor 1.4.2020. u 11:30

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija