Joan Arvanitis: TIŠINA KIŠE

Joan Arvanitis
Autor/ica 3.9.2021. u 09:32

Joan Arvanitis: TIŠINA KIŠE

  

Aleksandar Pircio Biroli, guverner Albanije i Crne Gore, komandant italijanskih okupacionih trupa, objavio je knjižicu, uputstvo fašističkim divizijama, kako treba istrjebljivati narod Crne Gore. Iako zvaničan, dokument nije mogao da sakrije uzvišen stil, ponesenost tog italijanskog majstora mačevanja, iskusnog ratnika za novu uspostavu rimske civilizacije i njene božanske rase. Naredba data u vidu proglasa bijaše fašistički odgovor na trinaestojulski ustanak u Crnoj Gori 1941. i na učestale napade komunista na okupatora.
Pored ostalog bijaše napisano: „Vojnici Italije koji se borite u Crnoj Gori!… Italijani u Crnoj Gori i u Hrvatskoj i Njemci u Srbiji bore se da bi uništili na Balkanu one iste neprijatelje vojske bivše Jugoslavije. Vama koji ste donijeli hiljadugodišnju kulturu…, taj je neprijatelj odgovorio podmuklim napadom, ubijajući našu braću. Uobraženi, nestalni i osvetoljubivi, oni imaju još u duši iste osobine starih azijatskih hordi… Oni odbijaju našu rimsku civilizaciju u ime srpa i čekića, mrze našu superiornost rase i ideala, iz razloga zbog koga se Zlo bori protiv Dobra. Goni ih iskonska mržnja zbog koje je kroz vjekove Venecija morala da brani svoje lijepe kolonije na dalmatinskoj obali protiv upada varvarskih razbojnika sa planina…
Neka za svakog našeg poginulog druga plate životom deset pobunjenika… Nemajte povjerenja u one koji su oko vas. Zapamtite da je neprijatelj svuda: prolaznik koga sretnete i koji vas pozdravi, žena kojoj priđete, domaćin koji vas ugosti, kafedžija koji vam prodaje čašu vina… Mrzite ovaj narod… Ubijte, strijeljajte, palite i uništavajte ovaj narod. Ne vjerujte čovjeku sa kojim piće pijete, pa ni onome koji vas obavještava. Ne vjerujte ženi koja vam se nasmiješi…“ (fragmenti)

U italijanskim utvrdama okupator se spremao da proslavi Novu godinu. I dok je stanovništvo u zebnji, skriveni iza škureta, skupljeni ispod jorgana, osluškivalo odjeke himne: „Giovinezza, giovinezza, primavera di bellezza, nel fascizmo è la salvezza, della nostra libertà“, tresao se Porto Hendek i Skadar od rafala.
Na graničnim karaulama kunjali su opušteni karabinjeri, opijeni domaćom rakijom od opore francuzice, zavideći onima koji ne dežuraju. Nikola u to vrijeme, uplašen i brižan, marljivo pretura po dnevnoj sobi. U masivnom ormaru od tikovine, ispod bàle umidanih nepotrepština, starudija ostala da svjedoči o moći jedne familije, našao je, smotanu u Hristobinkinom čohanom kaftanu, kartonsku omotnicu punu kompromitujućeg materijala: proglas komandanta italijanskih okupacionih trupa Pircija irolija, Marksov Manifest, ćiriličnim krasopisom ispisan tekst Internacionale, svežanj propagandnih letaka vezan zelenim kanapom, zavežljaj crvenih zastavica na kojima piše Živio Prvi maj, spisak igrača omladinskog kluba „Olcinium“ na kome su istaknuta imena fudbalera-ilegalaca, svesku bilježaka sa tajnih sastanaka ilegalne grupe i nekoliko ljubavnih pisama od djevojaka. Izdvojio je naredbu guvernera Birolija, da je pokaže okupatoru bude li prilika to tražila. I jedno pismo, otisnuto na šapirografu: zadnji oproštaj rodbini partizana strijeljanog na Cetinju; o kom nesretniku je riječ nije znao, tek – to je želio da sačuva, sakrije iza sedam katanaca, možda će sadržina pisma koristiti njegovom Petrosu nakon oslobođenja. Sve ostalo, zajedno sa fasciklom, bacio je u oganj furune. I svu sinovljevu odjeću, da mu se ne nađe traga, ako karabinjeri sjutradan dođu da pretražuju. Niko nije dolazio da pita gdje mu je dijete, niti je bilo premetačine. Nikola je znao: Mustaj-beg je potvrdio svoje prijateljstvo prema starom pekaru.
A vrag Petrosu nije davao mira – sve do oslobođenja njegov omiljeni sin bio je kurir za vezu na prostoru punom izazova; niko manje ne čuva svoj život koliko mlad čovjek – razbacuje se njime kao da je igračka. Prenosio je poštu i poneki opasni paket čunom uz Jezero, središtem Krajine i vrletnim Šastanima, do mjesta gdje su ga, pritajeni u grmlju škrte grabovine, čekali partijski aktivisti iz Porto Hendeka, u pratnji naoružanog borca iz Seoca. Razmijenili bi informacije, primali instrukcije za narednu akciju, i hitro nestajali preko kamene pustinje. Nikog od njih nije pitao za oca i sestru, ne želeći da rodbinu uvuče u ono čemu ne pripadaju.
Izbjegavajući patrole na raskršćima puteva od Livara do Ostrosa, vraćao bi se, pod zaštitom mraka, u dobro sakriveno partizansko sklonište – usku pećinu usred smrekovog šumarka iznad zaseoka Široka. Tu bi usnio čvrstim snom. Tokom dana, pouzdan jatak bi ga, preobučenog u albansku seljačku nošnju, čunom vratio u Skadar ili u Vraku, da tamo primi novi zadatak.
Stečeno iskustvo pomoglo mu je da sačuva živu glavu, ali nije doprinijelo da izgubi vrline koje su ga krasile.

…………………..

Posegnuo je za kutijicom u kojoj je duvan, pomirisao fino rezan kontrabant. Liznuo je karticu slažući po njoj zlatne niti, prstima počeo da savija španjulet. Reče joj da je dobro dok imaju što da zadime, može bez hrane, ali ga ne ostavljaj bez duvana…
Opet je zaćutao – on na jednoj, ona na drugom kraju svijeta. Što bi njegova starost da mu nije sjećanja? Silna su iskušenja kad ti stvarnost postane neprijatelj. Strašljivome od sadašnjosti prošlost konja sedla…

Bijaše ljeto 1946. Podne. Pazarni dan u Porto Hendeku. Utukla vrelina kasabu i okoliš, sve živo miruje. Lišće bilja poleglo uz grančice, ni glasa ni daha, s meteriške strane muču žedna goveda. Neko udara o teška ulazna vrata. Žena silazi i smiče rezu. Na pragu, okupan suncem, stajao je visoki čovjek. Proćelav, sitnih očiju i velikih ušiju, sklopio je dlanove na prsa: stari pozdrav da sa mirom dolazi. Pitao je za Nikolu Naumova, je li njegov prijatelj još živ? Žena se rukuje s nepoznatim, poziva ga da uđe. Starac nije prepoznao gosta, iako je ovaj govorio slobodno, glasno, kako se ljudi obično obraćaju znancu. Žena mu prinese stolicu. Umiljat glas pita za članove familije, redom, nikog ne preskače, kao da su mu rođaci. Vidi: ne prepoznaju ga. Kazao je da je iz Krajine, iz seoceta Skje, pokraj Jezera. Ramuš Mučaj je njegovo ime. Starac se dvoumi pa ga gost podsjeća: godinama je na mazgama, sve do dolaska Njemaca, donosio kukuruzno brašno za pekaru, onaj bijelac samljeven od sitnog zrna, od koga su pečeni hljepčići i od kolača slađi. Ponudiše ga čašicom rakije, on odbi ponudu – ne pije alkohol. Obrati se starcu: „Efendi Kollë, erdha t’ju kthej borxhin tim.“ „Çfarë borxhi, neve askush nuk na ka borxh asgjë?!“ „Unë ju kam borxh. Ju jeni parapaguar te unë për gjashë thasë me miell misri, kurse unë nuk kam mund t’ju sjell. Italianët janë tërhequr nga kufiri dhe ata u zëvendësuan me forcat gjermane të cilët mbuluan çdo gjë që nga Shkodra deri në Podgoricë. Kam familje, nuk kisha kurajo të dal nga Ostrosi.“ „Jo miku im, nuk më detyrohesh gjë, kurrëfarë borxhi.“ „Nikollë, për shkak të këtij borxhi unë nuk flej i qetë, më lironi nga ky makth. Më duhet të paguaj borxhin!“ „Harroje, nuk ekziston borxhi… Kurtë të qesë rruga e të vish për Pazar këtu, dhe nëse të qëllon, më sill pak duhan Kraje. („Efendija Nikola, dođoh da vam vratim svoje dugovanje.“ „Kakav dug, niko nama ništa ne duguje?!“ „Ja sam vam dužan. Platili ste mi unaprijed šest vreća kukuruznog brašna, to nisam mogao da dovezem – Italijani su se povukli sa granice, a njemačka sila pokrila sve od Skadra do Podgorice, imao sam porodicu, nisam smio da izađem iz Ostrosa.“ „Nema obaveze, ne postoji dugovanje, prijatelju.“ „Nikola, zbog tog duga ja mjesecima nemam miran san, oslobodite me grijeha. Moram da vratim što sam dužan!“ „Zaboravi na to, ne postoji dugovanje…Kad te nanese put i budeš dolazio ovamo na Pazar, donesi malo duvana iz Krajine.“)

Albanac je otišao, ali se Nikola nikad nije sjetio ko je Ramuš Mučaj. Niti je pamtio šest vreća kukuruznog brašna. Mogao se zakleti da ni imena Ramušovog nije bilo na spisku sveske dužnika. Ali od tog dana, sve dok čitalac bude pratio život Nikole Naumova i njegove žene Milice, neko će, s vremena na vrijeme, donositi do njih smotuljak duvana iz Krajine, uredno spakovan, i uz njega svilenkast papir za motanje cigareta. Tajnovito je štošta na ovom svijetu, naročito dobročinstvo. Dobrota se odlikuje time da je skrita, ne nameće se. Ko da sve uljudosti popamti, kad se toliko zla svalilo na njih dvoje?

(odlomci iz romana)

Joan Arvanitis
Autor/ica 3.9.2021. u 09:32