‘Joj, što lažeš, pa Goran Simić je davno umro!’

Goran Sarić
Autor 5.8.2015. u 13:27

‘Joj, što lažeš, pa Goran Simić je davno umro!’

Intervju sa pjesnikom Goranom Simićem

Razgovarao: Goran Sarić

Dugo si živio van domovine, u Kanadi, gdje si, koliko znam, imao sasvim pristojan život. Ako nije suviše intimno: zašto si se vratio? Jesi li znao gdje se, zapravo, vraćaš? ili, bolje, jesi li se stvarno potpuno vratio? Budući da, koliko znam, još uvijek održavaš intenzivne veze s Kanadom, moram te upitati kako je živjeti na “klackalici”, između dva, čini mi se, totalno različita svijeta?

Za razliku od onih koji su koristili svoje pravo da pobjegnu od nesreće i koji su spakovali kofere na početku rata ja sam sa porodicom ostao do kraja rata. Moj ostanak se dijelom tiče kombinacije nekakvog čudnog lokalpatriotizma i tvrdoglavosti jer mi se činilo da bi, otići iz Sarajeva 1992. bilo isto kao čovjeku koji se utapa baciti sidro umjesto pojasa za spasavanje. Vjerovatno nisam bio u pravu držati svoje dvoje djece u takvom zatočeništvu i vjerovatno bi ovi redovi bili obojeni tugom da im se, ne daj bože, šta ozbiljnije desilo. A otišao sam ka Kanadi zahvaljujući angažmanu književnice Susan Sontag koja mi je nekako u čestim dolascima u grad postala prijateljica i koja se junački izborila da kanadski PEN uradi svu papirologiju za mene i moju porodicu.

Jedan vrlo bitan razlog što sam otišao iz Sarajeva bio je i taj što sam znao da će dramu rata zamijeniti ne manje opasna drama mira kad se javljaju dežurni mahači državnim zastavama i kad će proizvodnja medalja postati najunosniji posao. Evo, ta drama još uvijek traje. Kako danas stvari stoje trebaće nam još 20 godina da se naviknemo na mir. Moj odlazak se pokazao kao najpametnije rješenje. A i stalna adresa u Sarajevu prije tri godine takođe. Mnogo moji prijatelja, kanadskih pisaca, je ostalo iznenađeno odlukom da se vratim i da ću se Torontu vraćati kao pisac u gostima. U petnaest godina boravka u Kanadi sam prošao sve faze od fizičkog radnika do slavljenika i to su neke stvari koje vežu čovjeka jer se vežu za respekt prema vlastitoj istoriji. Kad bolje razmislim moju dramu rata je zamijenila drama emigracije, dvije možda najveće drame koje se u jednom ljudskom životu mogu desiti. Velike su razlike u mentalitetu ljudi u državama koje nikada nisu iskusile dramu rata. Kada u Kanadi nekome umre mačka on ide odmah psihijatru, a kod nas i kad se raspadne država odemo u kafanu da se isplačemo sa sunarodnjacima.    

Puno si radio za djecu. tvoja drama ‘Bajka o Sarajevu’ na sceni Pozorišta mladih u Sarajevu izvodi se već dvadesetijednu godinu. Kako pišeš kad pišeš tekstove za djecu, a kako za odrasle? Jesu li to potpuno različiti stvaralački procesi?

“Bajka o Sarajevu”, moja deseta drama za djecu, nastala je 1994 kao potreba da djeci makar u malim dozama vratimo ono što im je oduzeto ratom. Tekstom sam, kroz legende o Sarajevu, vratio djecu u istoriju zajedničkog života sa svim moralnim vrijednostima od zabluda do respekta prema drugačijem. Zamisli samo koliko je djece, čak i djece od nekadašnje djece, pogledalo predstavu koja je na neki način pozitivno obojila njihovo djetinjstvo. Moja poetika je da djecu ne štitim medama, zekama i leptirovima nego da im dam poziciju da učestvuju ravnopravno u životu i kreiranju nečeg boljeg. Prije par mjeseci sam se na zadnji ulaz uvukao u Pozorište Mladih da vidim predstavu u smslu da provjerim koliko je sačuvan originalan tekst znajući da glumci ponekad imaju potrebu da improviziraju. Pitam jednog dječak – gledaoca a koji očito zna cijeli tekst napamet. Zna li kako se zove pisac. Nakon što izgovori moje ime ja mu kažem: pa to sam ja. Na to će on meni: joj što lažeš, Goran Simić je odavno umro. Tu pomislim kako se ta kultna predstava odvojila od mene i počela živjeti svoj život hraneći djecu imaginacijom i da sam ja tu bio samo posrednik. U tome dječaku sam vidio repliku mene kada mi je bilo sedam godina odrastajući uz djela i naslove jedva pamteći imena autora.

Neobičan podatak za jednog pjesnika: Tvorac si libreta za prvu ‘Sevdah operu’?

Libretto za operu je neka vrsta muzičko-scensko-poetske drame i istinski sam uživao radeći na tri libretta. Uživao sam u tome kolektivnom činu. Prvu operu “Evropa” radio sam sa škotskim kompozitorom Nigelom Osborne-om 1995. u Sarajevu pod opsadom i to je bila autentična autorska drama jer smo operu pisali u zimskom Sarajevu, dijelom trčeći po gradu da nabavimo drva za ogrijev i vodu da bi uveče radili pod svijećama. Da ne govorim o sedamdeset sendviča koje bi ujutro pravili pred probe u Narodnom pozorištu da bi nahranili hor djece. Drugi Libretto “London under the Siege” sam pisao za britanskog kompozitora David Wilde-a uz puno stresa i nerazumijevanja jer bi uvijek dolazili u sukob pošto je kompozitor na neki način nastojao pojeftiniti i umanjiti metaforu Londona u istom uslovima kao Sarajevo, tako da sam odbio otići na premijeru u Hannover, niti sam otišao na reprize. “Sevdah Opera” je već nešto drugo i rađena je po radionicama sa svim učesnicima, britanskim opernim pjevačima, našim muzičarima, sa probama od Brijuna, Londona do Edinburgha, a imao sam pored sebe ponovo kompozitora Nigel Osborna koji je istinski poznavalac Sevdaha. Imao sam potrebu da napokon iz Bosne i Hercegovine počnemo izvoziti umjetnost, tradiciju i ljepotu umjesto slika razrušene zemlje koja grca u plaču i prodaji patnje u svjetskim medijima. Trebalo je samo vidjeti kako stereotipno hladni Englezi ne napuštaju sale nakon izvođenja opere i traže da im se odsvira još koja sevdalinka.  

Jednom prilikom si rekao da pripadaš generaciji koja je imala šansu da se dokaže. Možeš li to malo pojasniti?

Pripadam generaciji koja je bila usko vezana za hipi-pokret sa oslobađanjem od stereotipnih društava i gdje se insistiralo na individualnim slobodama i željom za uticaje na društvo sa nekim novim vrijednostima. Naravno u ovoj našoj sredini je to bilo na nivou legalne “crne ovce”. Rok muzika je prilično uticala na moje formiranje. Na kraju je društvo komercijalizovalo sve te sjajne ideje i upakovalo to sve u nešto što se može prodati. Velika je sreća da sama poezija nije komercijalna i samim time je slobodna jer bi inače na grbači svakog pjesnika visila po jedna korporacija. Živeći u Jugoslaviji koju je kasnije pojela politička birokratija imao sam makar šansu, daleko od vladajuće ideologije, da živim neki svoj slobodan san. Sa druge strane, u smislu književnog oblikovanja, imali smo plejade sjajnih prevodilaca i sjajnih izdavačkih kuća tako da nam nije bilo “tijesno”. Uz tu veliku geografiju ja sam rastao kao mozaik uticaja od Brechta, Malarmea, do narodne poezije. Nemojmo se zavaravati, ne govorim o ogromnim tiražima i ugovorima ali i od onoga čime se nas država i institucije kulture stimulisale, moglo se živjeti sa profesijom pisca. Postojala je žeđ za kulturom, festivali koji su dovodili prva imena svjetske književnosti, gostovali smo po svjetskim metropolama. Pisac je mogao finansijski dogurati do kraja mjeseca. Vidi sadašnju situaciju u bosanskohercegovačkim okvirima: naša država ima zvanično oko 50% nepismenih građana a uz to samo par procenata onih koji imaju kulturu kupovine knjiga. Dodaj tome užasnu ekonomiju koja prosječnom čitaocu ne dozvoljava da u svoj budžet ukalkuliše knjigu, ionako skupu, i rezultat će biti da savremeni pisci u BiH jedini čitaju knjige. Ovo je porazna situacija i totalno nestimulativna za mlađe pisce koji su svjesni da će Država u finansijskom škripcu prvo posegnuti u kasu kulture tako da se mladi pisac komotno može zapitati: pa kome ja to pišem? Dodajmo tome da ovoga časa u BiH ne postoji niti jedan književni časopis koji izlazi redovno tako da je književnost u totalnom haosu, pošto bez kritike ulazimo u vrijeme u kojem se i kič može proglasiti umjetnošću. Totalno destimulativno. Nije ni čudo da nas više čitaju u inostranstvu na stranim jezicima nego ovdje i kao da se bolje snalazimo na gostujućem terenu nego kod kuće.

Jedan si od relativno rijetkih međunarodno (veoma) poznatih i priznatih naših pjesnika. Tvoja poezija je prevedena na petnaestak jezika, jedna od knjiga ti je objavljena kod čuvenog izdavača Oxford University Press. 2012. godine si, kao prvi stranac, dobio nagradu za knjigu godine ‘Sunrise in The Eyes of The Snowmen’ koja je napisana na engleskom jeziku. Meni kao pjesniku je fantastična upravo ta činjenica. Jer, znam koliko se teško izraziti na stranom jeziku, posebno u poeziji. Ono što je posebno značajno jeste činjenica da je ovo prvi slučaj u istoriji ove institucije da je navedena nagrada dodijeljena autoru sa drugog govornog i kulturnog prostora.

Da, “čuvari nacionalne književnosti” u Kanadi nikako nisu znali gdje da me svrstaju pa su par puta promašili da me nagrade i kad su mi knjige bile štampane u tri tiraža svrstavajući moje pisanje u “prevode”. Prije nekoliko godina ta praksa je toliko naljutila moje kolege pisce da su ustanovili i dali mi nagradu “Peples Award” samo da ponize instituciju nagrađivanja pisaca koji su isključivo rođeni u Kanadi. Govorim o istoj književnoj birokratiji koja se sada ljuti što u mojoj biografiji u knjizi izabranih pjesama “New and selected Sorrows”, objavljenoj prije nekoliko mjeseci u Engleskoj, ne stoji da sam bosansko-kanadski pjesnik nego samo bosanski. Nagrada za knjigu “Sunrise in the eyes of the snowman” jeste nešto kao kompenzacija zbog toga što su promašili moje prethodne knjige kao što je “Immigrant blues” koja je u vrhu najčitanijih knjiga poezije u kanadskim bibliotekama. U svakom slučaju me je silno obradovalo da sam dobio nagradu, makar dio razloga ležao u činjenici da sam je cijelu pisao na engleskom jeziku bez prisustva prevodilaca. Ta knjiga je zapravo bila moja potreba da vidim koliko se komotno osjećam u novoj odjeći nakon prve provokacije, a to je bilo pisanje libretta za “Sevdah operu”. Mene je u odjeću engleskog jezika natjerala potreba, jer mi je prilično dosadilo moljakati nekoga da me prevede dok nisam shvatio da to bolje radim sam uz pomoć pisaca rođenih u tome jeziku.

Po strani od svih (zasluženih) komplimenata: šta ta činjenica u egzistencijalnom smislu znači u životu čovjeka koji ima status slobodnog umjetnika? Ili, drugim riječima: možeš li živjeti od pisanja?

Djeluje nadrealno, ali uz neke povremene poslove koji se ne tiču književnosti, već 45 godina živim sa pisanjem i od pisanja. Naravno pri tome mi pomažu povremeni statusi pisca u gostima na nekim univerzitetima po Kanadi, grantovi za nove rukopise. A kad bih se oslonili na izdavače i ugovore koji poeziju tretiraju kao neželjenu trudnoću, pjesnici bi nestali kao dinosaurusi. Autorske agencije, kao posrednici, su za sada najefikasnije u smislu plaćanja. Što se tiče tiraža knjiga nedavno sam saznao da su na tavanu majke čuvenog Remboa našli sto primjeraka njegove čuvene knjige što navodi na zaključak da je mijenjao smjer poezije sa onih 200 prodatih primjeraka. A to je podatk za za radovanje.

I drugo, pjesniku, mnijem, veoma važno pitanje: žena. Ivo Andrić: ‘Žena stoji, kao kapija, na izlazu kao i na ulazu ovoga svijeta.” Koliko su ti žene značile, i znače, u životu, a koliko u poeziji?

Upravo sam se vratio sa književnog gostovanja u Rumuniji i zaključio da se 80% publike na svakom mome čitanju sastoji od žena. Možda je zaista tačno ono što mi je rekla jedna pjesnikinja da sam ja “muškarac sa ženskim srcem”. Moj život je uvijek bio prepleten sa životima žena i na neki način sam feminista kada su žene u pitanju. Šta bismo mi muškarci bili bez žena? Da li bi se umjetnost uopše održala? Puno pitanja. U privatnom životu sam volio i bio voljen.

I vezano za to, posljednje pitanje: šta sanjaš, a šta ti se dešava?

Zadnjih šest mjeseci otkako mi je prijateljica dala na dugogodišnje korištenje njenoga imanja i kuće nadomak Sarajeva i moj ugao gledanja na vrijeme se promijenio. Zamisli, na dva dunuma zemlja družim se sa baštom i voćnjakom i ujutro jedva čekam da se odvezem da vidim šta se prekonoći desilo, da li je krompir polegao, da li su krastavci pozelenjeli a paradajz pocrvenio, i to mi čini beskrajnu radost. Mi pisci se borimo sa duhovima, idejama, a ja sam fasciniran time što proizvedem nešto što mogu taknuti i što je opipljivo, a uz to i proizvod saradnje mene i zemlje. Kad pođem na neko višednevno gostovanje i u hotelu se brinem da li pada kiša na imanju i da li su svrake napale moju baštu. Zapravo sanjam na javi.


Goran Simić – biografija

Goran Simić je rođen 1952. godine u Vlasenici, a od 1996. živi u Kanadi. Piše i kratke priče, radiodrame, a radio je i kao urednik književnih časopisa. Poezija mu je objavljivana  u domaćim i svjetskim antologijama. Objavio je preko dvadeset knjiga, a pjesničke knjige su mu prevedene na više od deset svjetskih jezika.

Tvorac je libreta za prvu ‘Sevdah operu’, a  njegova drama za djecu ‘Bajka o Sarajevu’ na sceni Pozorišta mladih u Sarajevu izvodi se već šesnaest godina.


Goran Simić gostuje na Ognjištu Herzegovina lodges na Boračkom jezeru u subotu, 8. avgusta 2015. godine u 20.30 sati.

Goran Sarić
Autor 5.8.2015. u 13:27

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija