Joker – čovjek uhvaćen u zamke svijeta

ADNAN DŽOLOTA
Autor 24.2.2020. u 18:03

Joker – čovjek uhvaćen u zamke svijeta

  Izvor: Profimedia / Autor: Supplied by LMK / Landmark / Profimedia

Ovaj film koji je zaradio preko milijardu dolara, je uspio da još jednom ukaže na teškoću i skoro pa nemogućnost usaglašavanja logosa i praxisa i da ukaže, freudovski, na probleme savremenog čovjeka (da se izrazimo književnim terminom „suvišnog čovjeka“, ovdje datog kroz lik Flecka), u potrazi za svojim mjestom pod suncem, za iskonskim, onim arhetipskim „ja“, onim licem koje je imao „prije početka vremena“ kako reče Yeats. Fleck zato nimalo ne odudara od jednog Hamleta koji je stranac u svom svijetu i koji skoro u svakom vidi neprijatelja (Danska kao metafora svijeta), Latinovicza kojeg vlastita majka kao dječarca izbacuje van iz doma i otada traži ko je i šta je, Ćamila iz „Proklete avlije“ koji je toliko usamljen da mu je jedina identifikacija sa samim sobom Džem-sultan, čovjek iz daleke historije, itd., itd. Fleck sa svojim opskurnim smijehom koji iritira i druge i njega, dok glumi klauna ne bi li se nekako uklopio u društvo koje ga uporno odbacuje, nije ništa drugo do „čovjek uhvaćen u zamke svijeta“ (Kundera).

Film koji je zasigurno u 2019. godini donio najviše kontroverzi je film Joker režisera, producenta i koscenariste Todda Philipsa i scenariste Scotta Silvera uz briljantnu glavnu ulogu Joaquina Phoenixa za koju je dobio najveće filmsko priznanje – Oscara.

Kontroverzi jer jedni ga okivaju u zvijezde i govore da je remek-djelo, mnogi kritičari su mu dali veoma visoke ocjene, dok nešto oštriji kritičari kažu da je film predugačak i da izaziva neugodu i mučninu te da je potpuno društveno neprihvatljiv i da podstiče svakog potencijalnog manijaka i patološkog ili inog bolesnika da uradi neki masakr ili ubistvo.

Kritičari koji su našli mnoge nedostatke filma (sigurno da ih ima)  su izgleda sav fokus stavili na Fleckovo nasilničko i navodno, ničim opravdano nasilje, a zaboravljaju da je za tango potrebno dvoje i da su, što je još neobičnije, potpuno previdjeli odnos društva prema istom, amnestirajući isto to društvo koje nije učinilo ama baš ništa da zaštiti jednog čovjeka sa određenim neurološkim poremećajem za koji opet nije on kriv, nego ljudi koji su mu bliski (osim ako njegova majka nije dio društva niti njegov „prijatelj-klaun“ koji mu daje pištolj iako zna da ovaj pije šest različitih vrsta tableta). Ovaj stav, naravno, nije nikakav podsticaj za bilo kakvo nasilje, dapače, ali je sasvim opravdana implikacija na mnogo složeniji odnos aktera unutar filma nego što se to htjelo banalizirati i pojednostaviti.

Ovo zakašnjelo kratko slovo o filmu nije ništa drugo do lagano varenje i probavljanje istog, čekanje da se slegnu utisci dok u uhu odzvanja smijeh jednog od najupečatljivijih antijunaka današnjice.

1981., Gotham, vrijeme i mjesto radnje je leglo prevare i licemjerstva, prostor predbiografije Jokera kako reče Ines Mrenica, ali također i puno više. Gotham je prava paradigma modernog svijeta u kojem vladaju nepotizam, nepravda i potpuna dehumanizacija čovjeka. U taj ambijent ulazi Arthur Fleck, osoba s poremećajem-psihotičnim smijehom koji ne može kontrolirati.

Dok sanja o slavi u pokušaju da se ostvari kao osoba zarađujući za život kao klaun, u podzemnoj željeznici nekontrolisani napad smijeha uvlači ga u situaciju u kojoj ubija trojicu mladića iz više građanske klase pištoljem koji mu je dao „prijatelj“. Postavlja se hipotetičko, ali i logički opravdano pitanje da li bi mladići nastavili tući Flecka do smrti da ovaj nije izvadio pištolj i da li bi njegova smrt prouzročila ikakav revolt javnosti osim da se našao na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. A i taj njegov smijeh vas tjera da ga udarite, zar ne?!

Nepoznat i anoniman, tek činom ubistva Fleck dolazi u kontakt sa pravim (osuđujućim, ali i podijeljenim) svijetom baš kao i Camusov Mersault.

Taj čin, djeluje na svijet (opet je to svijet marginalaca i malih ljudi a nikako elitističkih krugova i više srednje klase) kao neka obrnuta katarza, kao okidač za ustajanje protiv nagomilanog sloja nametnutih i ponekad veoma upitnih vrijednosti, protiv ogromnih protivrječnosti i razlika koje su uostalom oduvijek prisutne u svakom društvu i vremenu.

Opća histerija i identifikacija sa ubicom (koji je idalje anoniman), protesti ljudi na ulicama koji nose maske je možda samo još jedna antiutopijska scena bliske nam budućnosti i apokaliptične sudbine neoliberalnog kapitalizma i korporativizma.

Motiv smijeha koji prati film od početka do kraja ima mnoge semantičke i simboličke obrasce. Smijeh predstavlja nešto lijepo, izraz je ljudske sreće i radosti dok je u ovom slučaju nešto sasvim drugo, potpuno oprečno tome. Smijeh Arthura Flecka je poremećaj, nije izraz njegovih osjećanja iako ljudi to tako tumače. On je za njega teret zbog kojeg se mora izvinjavati, teret koji pokušava iskoristiti na najbolji mogući način-glumeći klauna. Smijeh kao izraz ljudske slobode i kako reče Bahtin onaj koji „smanjuje distancu“, u ovom slučaju je povećava i nepodudarnost Flecka i svijeta u kojem živi je još veća, a otuđenje potpuno.

Ovaj film otvara jednu od najuniverzalnijih tema umjetnosti općenito. Temu o ulozi čovjeka u svijetu, prepoznavanju te uloge i njegov odnos prema društvu i obratno. Fleck nosi sa sobom svoju “tragičnu krivicu“, ne može se identificirati ni s kim. Majka ga je zlostavljala kao malog, nema prijatelje ni oca, većina ga percipira preko poremećaja koji ima.

Fleck i dok ima jokersku masku na licu je idalje Fleck, ne skriva se i ne predstavlja u potpunosti svoj alter ego-Jokera (mada je Fleck samo jedan od Jokerovih mogućih identiteta). On u činu glume otkriva samog sebe, one najdublje znakove identiteta koje njegova svijest i podsvjest može da uhvati.

Problem je što svi drugi nose maske. Vlastita majka, „prijatelj“ koji to nije, Murray kojeg glumi Robert de Niro, domaćin late night showa, snob i kapitalista koji samo zadovoljava jeftine apetite  licemjernog društva.

Ubijajući majku, „prijatelja-klauna“ te, pred očima gledalaca u emisiji uživo, voditelja Murraya, Fleck ustvari, simbolički skida masku s lica modernog svijeta. I ponovo je, camusovski, paradoksalno, ubistvo dovelo u vezu Flecka i institucije. Njegova jedina veza sa ustanovom koja mu je pomagala prekinuta je jer je ista ukinuta zbog nedostatka sredstava, da opet napomenemo aluziju na „odgovorno“ društvo.

I za kraj, ponovo se dešava obrat, dok je bio slobodan on je bio anonimni ubica s likom Jokera, zbog kojeg su najviše instance društva poduzele sve mjere, dok je sada Arthur Fleck, konkretan čovjek s imenom i prezimenom i poremećajem kojeg treba ispitati i analizirati i koji, zatvoren među tvrde zidove institucija (napokon prihvaćen!) predstavlja potpunu nepoznanicu.

Ono što je nesumnjiva vrijednost ovog filma jeste to što ostavlja više pitanja nego što daje odgovora. Čovjek i svijet i njihov suodnos, već smo rekli, kao abecedarij svake umjetnosti  predstavljaju enigmu za mnoge fenomene ljudske djelatnosti  koji su pokušali obraditi tu temu (od filozofije, religije, sociologije, psihologije pa i politike). Ovaj film koji je zaradio preko milijardu dolara, je uspio da još jednom ukaže na teškoću i skoro pa nemogućnost usaglašavanja logosa i praxisa i da ukaže, freudovski, na probleme savremenog čovjeka (da se izrazimo književnim terminom „suvišnog čovjeka“, ovdje datog kroz lik Flecka), u potrazi za svojim mjestom pod suncem, za iskonskim, onim arhetipskim „ja“, onim licem koje je imao „prije početka vremena“ kako reče Yeats. Fleck zato nimalo ne odudara od jednog Hamleta koji je stranac u svom svijetu i koji skoro u svakom vidi neprijatelja (Danska kao metafora svijeta), Latinovicza kojeg vlastita majka kao dječarca izbacuje van iz doma i otada traži ko je i šta je, Ćamila iz „Proklete avlije“ koji je toliko usamljen da mu je jedina identifikacija sa samim sobom Džem-sultan, čovjek iz daleke historije, itd., itd. Fleck sa svojim opskurnim smijehom koji iritira i druge i njega, dok glumi klauna ne bi li se nekako uklopio u društvo koje ga uporno odbacuje, nije ništa drugo do „čovjek uhvaćen u zamke svijeta“ (Kundera).

Pomalo podsjeća na Hitchcockovog Anthonyja Perkinsa, dok ga posmatraju kao rijetku zvijer, Arthur Fleck se prvi put u životu smije kao čovjek.

ADNAN DŽOLOTA
Autor 24.2.2020. u 18:03

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija