Još jedan naš rat

Emina Žuna
Autor 5.6.2021. u 08:45

Još jedan naš rat

Foto: Reuters

Jer u kojeg god boga vjerovali i kakva god pravila slijedili, bili izabrani ili neizabrani narod, pravim vjernicima je zajedničko da biraju mir i ljubav prije mržnje i rata, zar ne.

U vrijeme kada se opet aktualizirao sukob Izraela i Palestine, taman sam dovršila odličnu izraelsku seriju ”Shtisel”. Serija govori o nekoliko generacija ultra-ortodoksne jevrejske porodice Shtisel koji žive u Jerusalemu. Radi se o jevrejima koji žive po strogom jevrejskom zakonu i imaju striktna pravila koja se odnose na sve aspekte života. Obrazovni sistem im je uglavnom vjerski, klone se tehnologije i savremenih trendova, i vizualno su prepoznatljivi: muškarci nose crna odijela, šešire i puštaju kosu iznad ušiju, dok žene nakon udaje nose perike. Osim Izraela Haredi jevreja najviše ima u zapadnoj Evropi i USA, naročito u Brooklynu, New Yorku.

Nisam fan vjerskih fanatizama i preferiram druge filmske žanrove, te sam ovu seriju počela gledati sasvim slučajno, ali moram priznati da me brzo osvojila. Gluma je odlična, likovi i priča dopadljivi, ali najbolji momenat serije čini cjelokupna atmosfera koja je uvijek negdje na granici između komične, apsurdne i mudre. Puna je onih univerzalno ljudskih motiva, da ih tako nazovem, koji je čine bliskom srcu i tako poznatom, bez obzira što govori o ljudima koji se na prvu čine tako strani zbog običaja i činjenice što nimalo ne propituju striktne vjerske zakone. Također, izbor ove serije mi se činio odličnim baš za period Ramazana, i taman negdje kada sam bila pri kraju, desio se napad napad izraelskih snaga na omladinu ispred džamije Al-Aqsa u Jerusalemu, a brzo su uslijedila i druga stradanja.

Živote su, kako to obično biva, izgubili nevini ljudi, civili, i što je uvijek najteže: djeca. Gledali smo slike male nasmijane djece koja više nisu bili s nama i uslijedile su podrške Palestini i na lokalnom i na globalnom nivou. Organizovani su protesti širom svijeta, ljudi su se solidarisali preko društvenih mreža, a naša javnost se i po ovom pitanju polarizovala. Iako se podrška Palestini u ovom slučaju čini kao jedini ljudski i logičan izbor, u dijelu javnosti prisutna je podrška i Izraelu. Na lokalnom nivou izopačenih politika u Mostaru i Banja Luci, Netanyahuova ekspanzionistička politika se izjednačava sa ”borbom protiv terorizma”, što puno više govori o lokalnom miljeu nego bilo čemu drugom. Ali mene ovdje više od takvih primjera zanima nešto što mi se čini da je prisutnije kod nas nego u drugim dijelovima svijeta: stepen emotivne involviranosti ljudi u ovaj sukob koji kao da nadilazi jednostavno izabiranje strane i pružanje podrške.

Tako palestinsko-izraelski sukob, pri tome najviše mislim na izražavanje sentimenata u virtualnoj sferi, postaje na neki način naš lični rat. Mislim da se tu desi dodatna identifikacija zbog svega što nam se desilo i sjećanja na rat koja su još živa pa se ljudi još u većoj mjeri osjete pogođeni ovim sukobom nego što je slučaj u ostatku svijeta. Scene bombardovanja, granatiranja, porušenih zgrada, žrtava na ulici…, aktiviraju naše nikad neprerađene traume i ljudi se poistovjete sa stradanjima, kao da se njima lično dešavaju umjesto da ”samo” osjete žalost zbog žrtava. Dodatno, imamo i vjersku identifikaciju pa se Bošnjaci identifikuju sa žrtvama, Palestincima, a Srbi u određenoj mjeri sa Izraelcima, koliko god to bilo apsurdno, i tako i njihov rat postaje naš rat. I zato se tu radi o nečemu dubljem od pukog izražavanja podrške i pristajanja uz stranu.

U takvoj postavci stvari manje je bitno što taj rat ipak nije naš rat i što su rijetki ljudi kod nas koji zapravo razumiju izraelsko-palestinski sukob. Naravno, ne moramo ga ni razumjeti u potpunosti da stanemo uz žrtve i osudimo besmislena stradanja, ali postoji razlika u načinima ”stajanja uz žrtve”. Možemo osjetiti žaljenje, empatiju i saosjećati sa njihovim stradanjem, pokušati im na neki način pomoći, ali isto tako možemo cijelu stvar doživjeti i puno ”ličnije”, kao da se nama desila, što onda može voditi pojavi mržnje i želji za osvetom, a to nikada nije dobra stvar. Svi smo skloni pogreškama u mišljenju jer nam tako funkcioniše kognitivni sistem, a naročito smo im skloni kada su pod utjecajem većeg afekta. Tada preovladava crno-bijeli pogled na svijet i generalizovani model mišljenja, što u ovom kontekstu dovodi do osude cijelog jednog naroda. Zato se u dijelu bošnjačke javnosti (pri ovome mislim i na virtualnu), ne osuđuje samo izraelska politika, nego je prisutan antisemitski diskurs i demonizacija jevreja u cjelosti.

Onda se antisemitizam i govor mržnje pravdaju ovim sukobom i iznose potpuno pravedničkim tonom. Dovoljno se sjetiti kako je završio Edo Majka prije nekoliko godina, inače u javnosti prihvaćen kao benevolentan i široko omiljen lik. Ne sjećam se tačno šta je Edo rekao, ali podrazumijevam da je imalo nekog osnova budući da je živio u Izraelu i bio oženjen Izraelkom, te situaciju poznavao bolje od većine. Poanta je da se radilo o nečemu što se nije svidjelo bošnjačkoj većini zbog čega je doživio pravi komentatorski pogrom i bio proglašen izdajicom.

Drugim riječima, kod nas se i na primjeru izraelsko-palestinskog sukoba, kao i na primjeru brojnih lokalnih događaja, nastavlja rat u virtuelnoj sferi. Tu se svakodnevno iznosi govor mržnje, čine ratni zločini, a ratna trauma nanovo evocira i potpiruje. Potpuno začaran krug. Koliko god je to u jednu ruku lako shvatljivo – ljudi nikada nisu imali privilegiju da razrade svoje traume na pravi način i da dobiju bilo kakvu satisfakciju, a umjesto toga nastavljaju da žive u teškim uslovima i pred njima su stalno novi izazovi, ipak ne znači da je opravdano. Tako izraelsko-palestinski sukob figurira samo kao jedan topos u koji se upisuju dodatna značenja i emocije, i koji onda i sam u tim značenjima postaje kamen smutnje i spoticanja. Sredstvo za održavanje i prolongiranje neprijateljstava i različitosti. Utvrđivanje statusa žrtve i krvnika.

Zato se vrijedi posjetiti da izraelsko-palestinski sukob nije bošnjačko-srpski i da taj rat nije naš rat. Jedna stvar je suosjećati sa žrtvama i osuđivati politiku, a druga stvar pretjerano se identifikovati, prepustiti mržnji i osuditi cijeli jedan narod. Naposljetku, upravo su Haredi jevreji s početka teksta bili ti koji su se pridružili palestinskim protestima protiv rata i stali na stranu Palestine protiv cionističke vlasti. U kontekstu protesta, nema mi simbolički moćnije slike od one na kojoj ultra-ortodoksni jevreji drže palestinske zastave. Jer u kojeg god boga vjerovali i kakva god pravila slijedili, bili izabrani ili neizabrani narod, pravim vjernicima je zajedničko da biraju mir i ljubav prije mržnje i rata, zar ne.

Emina Žuna
Autor 5.6.2021. u 08:45