Jose Saramago: Helebarde, helebarde, kremenjače, kremenjače

Povezani članci

• BALKANSKO BLATO
• Amir Hrnjičević: Noseći nesreću
• Bernard Henry Levy: Predstavom ‘Hotel Europe’ vraćam svoj dug Sarajlijama
• Promovirana Izabrana djela Zuke Džumhura i otvorena izložba karikatura u povodu tridesete godišnje smrti
• Današnja religioznost
• Đurevska – suvremena tragetkinja

Za (istinskog) umjetnika njegov je osobeni umjetnički izričaj istina njegova života. Umjetnost i život umjetnika su jedno. Pisanje je život.

Piše: Zoran Ljubičić

Do rascjepa dolazi u ‘krajnjoj situaciji’, na egzistencijalnoj točki, na limesu humanoga i nagonskoga gdje egzistencija svedena je na puki refleks samoodržanja. 

Pisanje ili život

‘Pisanje ili život’ napisao je Jorge Semprun decenijama nakon što je preživio zatočeništvo u nacističkom koncentracijskom logoru Buchenwald. Pisati o tom iskustvu odmah nakon okončanja rata kao što je to mogao jedan Primo Levi (pisanje kao oslobađanje), za Sempruna bila je nemoguća misija, jer je teret (pro)življenog ‘apsolutnog Zla’ bio pretežak da bi ga se odmah po stvarnome moglo preživjeti i po umjetničkom iskustvu. Zbog toga Semprun svoja sjećanja na iskustvo logora – koje je kolektivno iskustvo življenja smrti – bilježi s odmakom od pedest godina, e da bi nagonskome refleksu samoodržanja, kao bivanju života u zaboravu, povratio smisao humanog življenja.

Pisanje kao život moguće je tek u formi koja ne priječi životu da se ispolji u punini univerzalnog bivstva kao konkretne, pojedinačne egzistencije, života koji nije tek ‘mudrost tijela’ u zaboravu. Tek tada mogao je i Semprun napisati ‘Pisanje ili život’, onda kada je shvatio da je iskustvo apsolutnog Zla kao zla kolektivno proživljene smrti, Njegovo autentično životno iskustvo s kojim se treba umjetnički suočiti, e da bi izvan tog iskustva svakodnevni život uopće imao smisla. Semprun se vraća pisanju da ovlada prošlim životnim iskustvom kako bi ono što je najvažnije u njegovu životu postalo temelj smislena života.

Pisanje i život…

Pisanje kao život

Jose Saramago svoj posljednji, nedovršeni roman piše da bi produžio život; on je živ dok piše i piše dok god ima ideju da bi nešto suvislo mogao reći. Kad ne može pisati, Saramago ‘stvara pripovijest u sebi, ne odustajući’ (F.G.Agilera). Pripovijedanje je život…

„Na kraju ću, možda, ipak da napišem još jednu knjigu“, piše Saramago u Dnevničkim bilješkama koji mjesec prije smrti. I počet će tako još jedna magična književna pustolovina – priča o fabrici oružja i vojnoj industriji, likovima bez svojstava – bezbojnim i bespolnim, ali i priča o ljubavi i suosjećanju, ljudskoj solidarnosti… “Već imam okidač koji teba da pokrene priču i u mnogo navrata sam govorio o tome: u pitanju je ona bomba iz Španskog građanskog rata koja nije eksplodirala, o čemu je pisao Andre Malro u svom romanu L’Espoir“, nastavlja u istoj zabilješci Saramago 01.09.2009.godine.

Helebarde i kremenjače

Artur Paz Semedo, glavni lik ‘Helebardi,kremenjača’…, knjigovođa je u odjelu streljiva lakog naoružanja tvornice BELONA d.o.o. koji sanja promociju u šefa odjela teškog topništva. Uz veliku ambiciju ide i sugestivna moć jezika da označi nešto veliko i teško. Problem je u tome što je Semedo školski primjerak muškarca raspetog između htijenja i mogućnosti (‘vatreni obožavatelj oružja koji nije ispalio ni metak’). Jedan od nas – reklo bi se, u svijetu u kojemu se bezdušnost odnosa među ljudima vidi i u tome što jedni druge doživljavamo primarno po hijerarhijski ustrojenoj ljestvici društvenih položaja – kao nadređene i podređene, a ne po čojstvu i građanskoj hrabrosti. („ I uvjeren sam da, ako nisam u krntiji ličnost, neću to biti ni u mercedesu“, rekao bi pokojni Božidar Orešković.)

Semedo je ‘čovjek od cifara i faktura’ čiji život prazan je i dosadan – birokratizirana rutina zbrajanja i oduzimanja na poslu prenesena u privatni i obiteljski život koji negova žena Felicija, uvjerena pacifistkinja, nije mogla podnijeti pa je izabrala živjeti odvojeno. Semedo nema dvojbi po pitanju izbora, jer dvojiti znači koketirati s različitim mogućnostima što je po sebi rizično, pretpostavlja i slobodu koju on ne bi mogao podnijeti. Uzbuđenje se traži u imaginarnom svijetu ratnih filmova kojih Semedo ima cijelu kolekciju, ali imaginarni sadržaji ne mogu popuniti stvarne praznine u njegovu životu. Simptomi te praznine njegove su periodične egzaltacijske nesvjestice u koje Semedo pada svaki put kad tvrtka prezentira nove modele oružja.

Jad i bijeda je ovaj Artur Paz Semedo, takoreći – uzoran službenik, ‘poslušan po prirodi’, serijski proizvod svog vremena koji će i čitanje knjiga shvaćati kao građansku dužnost.

Onda se zgodi nešto, jedna usputna odluka o posjeti kinoteci, odluka koja, makoliko benigna bila, voljni je čin, naznaka – moguće je – drukčijega djelovanja, otvara pukotinu u građanskopokornom habitusu i uvodi u prostor ‘moralnog paradoksa’ – proturječja između bezuvjetnoga moralnog žrtvovanja za drugog i pragmatičnoga, kalkulantskoga, mainstream djelovanja po zahtjevu i očekivanju sredine – gdje duh palanačke sigurnosti egzistencije utopljene u struji slijepe društvene sile ustupa mjesto odgovornosti za slobodu djelovanja u nesigurnosti svijeta. U temelju tog obrata – koji nastaje kad Semedo pogleda film o Španjolskom građanskom ratu iz 1939. Andre Malroa ‘Nada’ – emotivna je reakcija na patnje revolucionara što ga navodi da poželi pročitati i knjigu od istog autora po kojoj je film i snimljen.

„Siromašak nije ni slutio šta ga čeka“, piše Saramago.

Semedov  doživljaj radničkih sabotaža u jednoj tvornici oružja u Milanu je toliko intenzivan da su riječi iz Malroove knjige ‘Triput ura za radnike streljane u Milanu zbog sabotaže haubica!’ –   ‘uzdrmale duh,dušu,tijelo…’ Semedovo.

Navedena, protresajuća rečenica („nagli potres saosjećanja“) probudila je u njemu na trenutak suosjećanje s radnicima, empatiju koja je uvod u spoznaju nečeg što mu je do jučer bilo i nepozanto i nezamislivo, a to je samo korak do djelovanja, moralnog djelovanja, koje može radikalno promijeniti život jednog ‘tvrdokornoga činovnika’.  Suosjećanje traje kratko, treptaj oka je to, slabost koju čovjek od cifara i faktura ne može – bar on tako misli – sebi dopustiti.   Radnici su – smatra Semedo – zaslužili biti streljani jer su se usprotivili ratu, potkopali dignitet vojne industrije kojoj i sam pripada, zbog čega je radničku sabotažu doživio kao ‘osobnu uvredu’. Nezadovoljan i gnjevan prestaje čitati knjigu, ali njegov je problem što ni naslutiti nije mogao što ga sve može snaći ako se upusti u duhovnu avanturu čitanja. Pukotina se u njegovu mentalnome sklopu već pojavila i činovnička tvrdokornost početi će ustupati mjesto malčice složenijim emotivnim stanjima. Sad bi već da s nekim podijeli to iskustvo gledanja filma i čitanja knjige, i Felicija se čini logičnim izborom.

Ona je dosljedna pacifistkinja i svakako će razumjeti.

Jedna emocija pobuđuje drugu…

Semedo telefonira Feliciji: razmjenjuju se plačna iskustva istovjetna doživljaja, klonuća s obje strane žice postoje ali se ne pokazuju, Semedo ustrajava u osudi radnika, opravdava njihovo pogubljenje („Ja samo branim svoj posao.“), a Felicija koristi priliku da dodatno omekša Semeda i navodi mu sličan detalj iz Španjolskoga građanskog rata, o cedulji na portugalskom iz granate koja nije eksplodirala a na kojoj je pisalo „Ova bomba neće eksplodirati“. To su mogli uraditi samo komunisti ili, još vjerojatnije, anarhisti. Možda su sabotažu izazvali baš radnici iz BELONE?! Nemoguće! – razmjenjuju misli Felicija i Semedo. Sfumato emocija…

Felicija osjeća da je Semedo uznemiren – pukotina u njegovu duševnom satnju se širi – i predlaže mu da u arhivi kompanije istraži je li BELONA prodavala oružje fašistima za vrijeme rata i da se upita zašto u kompaniji nikad nije bilo štrajkova kad već toliko inzistira na odgovornosti u radu

„Šta bih time dobio?, pita Semedo. „Ništa, ali bi naučio ponešto o svom poslu i o životu.“

Čovjek, pisac i djelo

Drama naslućuje se gdje roman prestaje , a ubrzo, izgubivši sposobnost pisanja, izgubit će Saramgo i životnu bitku. Život i pripovijest posljednji put sjedinili su se u trenutku utrnuća, a u značenjskom polju umjetnosti ostalo je (još jedno) djelo da ‘pregorijeva epohu’.

‘Helebarde,helebarde, kremenjače, kremenjače’ završavaju na mjestu gdje počinju poprimati romanesknu strukturu, gdje glavni tok radnje tek treba razviti se u raskoši Saramagova pripovjednoga postupka, te, paradoksalno, privilegira čitatelja da, proničući u logiku Saramagova toka misli, privede roman kraju temeljem vlastite čitalačke imaginacije. Ovaj rab Saramagov vidi Sameda u prekarijatu, još nesvjesnoga kuda ga je odvela znatiželja da dokuči istinu o ulozi vojne industrije u jednom građanskom ratu. Sam pao – sam se ubio. Ali je, u duhu saramagovske etike, sigurno povratio svoj osobni ljudski integritet i, sebi samom ponajprije, učinio samorazumljivim poslanje čovjeka u svijetu.

Jose Saramago pisac je izrazito humanističkog izraza: u srži njegova svjetonazora čvrsto stoje moralni principi iz kojih izvire lijeva ideološka orijentacija i jasni politički stavovi koje je otvoreno iskazivao u prijelomnim povijesnim i društvenim događanjima u svojoj zemlji. Ljevičarski intelektualac koji svoja uvjerenja nije prilagođavao nikakvoj konjunkturi i nije ih se odricao ma kakva osobna žrtva da je bila u pitanju, što ovdje i danas i nije baš neka preporuka za čitanje niti je posve lišeno rizika u javnom prostoru, jer insan nikad ne zna kad će ga zaskočiti kakav napaljeni partijski ili religijski ridikul – s bradom ili kravatom, s vrha ili s dna institucionalnoga prizivanja boga ili partije, svejedno…

I sam je Saramago zbog svoga kritičkoga i ironičnoga prikaza ‘svetinja’ završio na Otoku. A ništa nije sveto da ne bi moglo biti prevaziđeno u ime boljeg, pravednijeg i humanijeg. I na tragu Saramagova ljudskoga i umjetničkog opusa.

———————————————————————————————–

Jose Saramago, 16.11.1922. – 18.6.2010.