Jovan Nikolaidis: DALEKO I BLIZU POSTALO JE ISTO

Jovan Nikolaidis
Autor 19.11.2017. u 13:59

Izdvajamo

  • Jesi li kojiput više slobodan kao zatočenik ili, nemušt i zbunjen, među vrevom nekog svijeta čijih se zabluda kloniš i koji tvoj nije? Dockan sam spoznao da nigdje nisi slobodan ako već slobodu u sebi izgradio nijesi

Povezani članci

Jovan Nikolaidis: DALEKO I BLIZU POSTALO JE ISTO

Foto: Flickr

Naš mir u nemirnom vremenu u njima rađa zavist, a naša trpnja bez pobune i teških riječi iritira ih i zbunjuje. Njih izluđuje naša ćutnja. Oni nas mrze jer nismo prihvatili da budemo kao oni, a oni kao mi nikada neće moći da budu

Žarku Paiću

Tišina sobe. U mojim ušima zuji prošlost i to remeti ravnotežu misli koju sam dijelom uspostavio. Nesvijesti mi se od tog šuma u glavi kad god se iz šarenog svijeta vratim među zidove ćelije. Oda ćeliji, panegirik ograničenom prostoru koga su davno nazvali – dom. Komfornijeg zatvora na svijetu nema nego je moja kućica. A opet, vele: moja kućica, moja slobodica.

Pred svitanje spreman sam da se sjetim navika od prije trideset godina – život u Sarajevu. Tada sam mislio da mi je bolje i sigurnije biti među četiri zida,  nego van njih izigravati čovjeka  koji može otići bilo kamo, učiniti što mu se prohtije. Da, rijetko sam odmicao iz grada, veća mi se sloboda smiješila unutar njega nego izvan. Što bih sa sobom na periferijama? Pekić Borislav je u više navrata esejizirao (teze iz njegove knjige „Godine koje su pojeli skakavci“!) na temu: nisam li ja ušao u zatvor onog trena kad sam iz njega izišao? Jesi li kojiput više slobodan kao zatočenik ili, nemušt i zbunjen, među vrevom nekog svijeta čijih se zabluda kloniš i koji tvoj nije? Dockan sam spoznao da nigdje nisi slobodan ako već slobodu u sebi izgradio nijesi. Većina ljudi stalni su zatvorenici na ovome svijetu. Uočavao sam onda, jednako kao i danas, razliku koju pominjem: biti izvan i unutar; jednaki su izazovi ma gdje se nalazio. Otud bezvoljnost da se ikud pošenem. Stajati u mjestu. I ocjenjivati utiske. Mirovanje i kretnje.

Prezirati život. Jeste, od Boga nam je darovan, preporučuju nam sveštenici, i na tome treba biti zahvalan, ali ja upravo zato odvratnost spram njega ćutim. Jer, zar će me oni o blagodetima života podučavati! Onog trena kad sam se smrti prestao plašiti lakše mi je bilo podnositi silinu tog ‘dara božjeg’ na moju svijest i emocije. Samo da ne klonem dok sam toj ravnodušnosti spram ‘daru’ predan! Spram sebe. Strijepnju za druge, pak, suzbiti ne mogu: volim dobre ljude. Njih mi je sve vrijeme do bola žao. Sužava se prostor. Depresija koju donosi jesen ubija preostali val volje. Pasti, pasti, gurajući ostatke nade da odu drugima.

Ne postoji ni redak napisan a da na nešto ne upućuje, pokazuje, poziva i sudi. I kad si u osami, skrajnut, angažovan ti si. Odnos kulture i ideologije. Nema kulture, ni nove ni stare, ni pučke ni elitne, iza koje se, kao njena sjena, umah ne nametne ideologija. Kao da se samo iz ideologija rađaju obrasci kulture koju šalju među ljude da bi se skrio jezoviti lik nje, ideologije. Kultura i ideologija – sestre po materi istoriji.

Znanje mijenja, neznanje okoštava. U društvenoj krizi, u bijedi populacije cvate jedino religija i gadluk svake vrste, u njoj i pored nje. Debele knjige za moje lake terete, tanke knjige za moje velike napore. Kad sjećanje prevlada iskustvu se propiše smrtonosna doza, ostaješ u nježnosti koja se realnosti gadi.

Religija u  brlozima primitivizma, površna odanost bogu, jednom i jedinom. Sve rođeno u strahu od nepoznatog koje se valja iz suludog svijeta do ove pećine od varoši. U religiji je, pored ostalog, strogo zabranjeno: ubiti (ko ubije jednog nevinog čovjeka kao da je cijeli svijet ubio, a ko jednog spase, cijeli je svijet spasio, blablabla…), krasti (znam vjernike koji me do svađe ubjeđuju da je od boga dozvoljeno krasti društveno, ali je grijeh dirnuti u privatno), prevesti u drugu vjeru na silu, uznemiravati nevjernike na bilo koji način (godinama me sa nekoliko zvučnika na minaretima svom silinom ojađuju pozivi na molitve, više i ne brojim koliko puta se i danju i noću stresem od njihovog kreštavog glasa na arapskom, koga ni glasnici ni sljedbenici ne poznaju), raspirivati nacionalizam, rasizam i šovinizam (a sve su češći vatreni govori sveštenstva, njihove su poruke i prijetnje upravo rasističke i šovinističke; istom strašću ludačkom su govorili tako popovi i hodže neko vrijeme pred minuli rat).

I što sada? Kome se požaliti a da ti to debelo ne zamjere ako bih zamolio da me se okanu, da ne čujem što laju, ne hajući za ono čemu ih upozoravaju njihove svete knjige? Bolje mi je, lakše mi je da ih se, ipak, ja okanem. I da trpim.

Gledam u ta silna maslinova stabla; u narove i agrume koje sam rukama zasadio prije četrdeset, trideset, deset godina. A potom u svoje dlanove koji više nisu kadri ni sjeme cvjetka posijati. Moji prsti još samo olovku mogu da drže šarajući po papiru slutnje svoje o smutnjama ljudskim. I mislim o svemu tome kao što poljodjelac za svoj frut brine, kad se na put dugi sprema. Kome će ga na čuvanje ostaviti? Zamišljam kakva će ta stabla izgledati u narednih deset, trideset, četrdeset godina. Biće još snažnija stabla maslinova, ali će narovi istrunuti u korijenju, na mjestima na kojima najčešće stradaju prije pada u prašinu, a od agruma samo će pokoja gigant- narandža da doživi stoti rođendan. I ne boli mene to što ću i ja prah tada biti, voćki je mene žao.

Nema dobrog pisanja ako nema temeljitog čitanja. Čitati, to znači pisati. Prije koju godinu uočio sam da slabi moja pažnja dok čitam, moja volja da upijem u se aktuelnu lektiru sve je slabija. Straši me ovakva pošast rođena u mom biću, obespokojava me nevoljnost kad se knjige s mnogo stranica prihvatim. Prestanem li čitati ja ću biti mrtav a da nisam umro, slijep i gluh, jer je tako malo valjanog oko mene što bi me, bolje od knjige, u ovom dobu o ovom dobu podučavalo. Jer, nemati potrebu da razumiješ ovakav spoljašnji svijet, ne htjeti da išta komentarišeš o stupidariju sadanjem, može biti potvrda da još valjano vladaš sobom. Takvu snagu davala mi je dobra lektira. A sada, iz sebe i u sebe sve više ulazim i izlazim na način pijanog i nadmenog kauboja koji, kroz vrata koja cvile i koja se klimaju naprijed-nazad, prolazi i izlazi na pust i prašnjav trg. I salun i ulica – prazni su. Daleko i blizu postalo je isto. Prazan prostor u kome ne možeš nazrijeti da se išta razdvaja: volja, želje, slutnja i vjera najedno – tijelo je meduze. Nada mi se sve više predstavlja kao zdrava, putena žena, oblina kao u žena sa renesansnih slika, a takvih me strah, pred Šperovim građevinama njemačka žena-muzara stoji. Zdrava i lijepa, a nestvarna, pod oreolom blistave svjetlosti sve mi govori da se predame instalirala laž.

Nekoć sam znao da stvarnost ne treba kritikovati ako ne umiješ iznaći način da se praksa izmijeni. Ali sam svejedno brbljao, uvrijeđeni pijevac. Priče o brzom i nepravednom bogaćenju, tužbalice o korupciji, švercerima i mafiji, ratnim i poratnim profiterima, fanatici-suludnjaci, za me više nikakvog smisla nemaju. Takvima se u budućnosti ništa loše desiti neće, neće ih ‘stići pravda’. Ne mogu vjerovati da će ti i takvi od sjutra početi da čine dobra djela narodu i zemlji svojoj. Ako se to desi – znaću da je san dobar, ali je smrt bolja.

Sirotinja oko mene što na me i na moje gleda kao na krvnike. Kao da im mi patnju proizvodimo. Naš mir u nemirnom vremenu u njima rađa zavist, a naša trpnja bez pobune i teških riječi iritira ih i zbunjuje. Njih izluđuje naša ćutnja. Oni nas mrze jer nismo prihvatili da budemo kao oni, a oni kao mi nikada neće moći da budu. Riječ je o graničniku između primitivnog i pristojnog. Učini mi se da sam među tim svijetom više od pola vijeka živio kao šetač među stijenjem koje viri iz pustinjskog pijeska. I zavičaj, od čije sam svjetlosti u mladosti zamišljao sunce nebesko, postao je grobnica, a ja na santi leda promrzlo jagnje. Kojiput, u kasnu jesen ili zimu, uđem u svoj stari auto i vozim se lagano sokacima. Duhovnom pustinjom vrte se točkovi, nose onog sa insomnijom. Slušam sa CD-a Baha, odjekuju kantate strminom do mrtve obale, kružim borovom šumom i tranzitnim putem nad neosvijetljenim kućama, do bulevara uz koga sa stubova rasvjeta žmirka. Bah u Ulcinju, ja u Ulcinju, šezdeset godina mlatim ovim džadama ne znajući zašto. Ako je Gete napisao da ne postoji čovječanstvo već samo čovjek, taj čovjek ja nijesam. A o čovječanstvu oskudna je moja nauka. Jer sam ovdje, stiješnjen među gluve i slijepe, a umišljene kao da su svu pamet svijeta popili.

A svi se mi, po jednom ritmu, odozgora što udara, njišemo, njišemo.

Jovan Nikolaidis
Autor 19.11.2017. u 13:59