Jovan Nikolaidis: ISUS OD PJENE, zavještanje

Jovan Nikolaidis
Autor 12.12.2020. u 09:11

Jovan Nikolaidis: ISUS OD PJENE, zavještanje

Trideset treći dan, Sveta nedjelja. Šapat starosti.

Sav u zakrpama, žedan i gladan, Isus je pošao u Galileju i tamo gdje je pitao nađe kod sirotih tvrd odgovor: “Daju nam samo da bi nam uzeli, jer je život svakog čovjeka pun smrti, manjka duševnog mira svakom koji ne okaje počinjeno. Znamo da fariseji lažu, jer oni ne misle, već čine, a sin Božji ne čini već obećava. A nema mira bez kazne, ni za koga. Zato mi, ustvari, ne prihvatamo vjeru u Boga, ako ona nije sudija postupcima ljudi. Grijehe čini svako, bez njih ne postoji ni čovjek ni svetac. Da zabune ne bude – samo je Gospod bezgrješan, amin!”

Odjeven u bijelu halju, dotjeran i sit, vratio se Isus, sin Božji, iz Nazareta, i sigurno hodajući unazad odakle je i krenuo, obraćao se učenicima svojim: “Tovar koji nosim nije samo moj, i vaš je. Plačem odbačen jer sam i sȃm odbacivao. U trideset tri godine misionarstva nagledah se sirotih naivaca-isposnika, kako me slijede putem do Raspeća. I nijednom se ne usudih da im rečem: okanite me se, starmali sam, možete me ostaviti, a ja vâs neću nikada – svoj dug vama i obećanje Bogu plaćaću sam.”

A kad ode u Gestemaniju, uprkos prisustvu Petra, Jakova i Jovana, koje pozva da uz njega budu, Isusa savlada duboka samoća. Jer se naum Božji ostvaruje. Užas od slutnje na skoru smrt ne može pobijediti molitvom, neće ga mimoići ta ura. Jer je zlo života od olova teže. I on teret grijeha ljudskog nevoljno prihvati na pleća svoja. Pa ode i, među oblacima, posta sam pjena. 

                                                           * * *

“Kad ljudi uvide da su za njih najbolje godine prošle, najprije se od tog osjećanja uplaše, kao putnici u polju od iznenadnog udara groma. Zatim se počnu ljutiti na sebe: što li je trebalo putnicima da se daju u skitnju! Slijedi, umjesto žalikanja, nehajno odmahivanje rukama – tako stoje stvari sa našim životima, neka se spusti zavjesa.”

“Mi, patuljci pozne dobi, za koje, gle čuda! gle gluposti! kažu da su ovo najbolje godine u životu ljudskom, počinjemo praviti račune. Što se duže kombinuje, takav život nam se otvara kao šareni suncobran u modrom ljetnjem jutru. A tmica raste. Sve, ipak, postaje ljepše, punije, daljine su bliže, a mutne misli sve dalje. Doba laži koga zovemo preostalo od života.

“I sve je šareno na tom ringišpilu dok lijepo vrijeme traje. Sa oblačinom i kišama u naša istrošena tijela uvuče se zebnja, zgrči se volja i sabije u glavi, od čega raste bol – crv nemoći. Mi smo, dakle, ljudi u najboljim godinama, sa neizvjesnim rasporedom tuge i radosti, volje i zlovolje, mi se pripremamo za ono mudro, ono apostolski staloženo, ma gnomski ogavno, ono zrelo uvjerenje, ono što je ustvari JEDNO VELIKO NIŠTA – mi se spremamo za odlazak.”

“A što rat, nevolje, neizvjesnosti, sukobi s neistomišljenicima, što sve to može jednoj temeljito pripremljenoj starosti? Starost ima neponovljivu prednost nad drugim periodima ljudskog života – može svakome i svemu da mahne na pozdrav, maramicom ili rukom oproštaj da označi. I da uživa u rastojanju koje se povećava.”

Dosad se Smrt (samo pisac zna da njena sjena odavno lješkari u procjepima starih stabala maslina, u zoru se igra vršcima borovlja uz briježje Bijele Gore, ispija začaranu vodu sa podzemnih izvorišta podno Oštre Glavice, vihòri podno bukava Durmitora, sunovraćuje se u klance Morače, brčka u otrovanim vodama Zete,  neumorna uprkos silnim posjetama kućama nastradalih od bombardovanja diljem Srbije i sjeverom Montenegra, podrugljivo se cereći, kako samo ona zna, i, vječno radoznala, uranja u osinjake svetosavskog svetogrđa naci-zanesenjaka, kuražeći ih da su moćni) svim silama odbijala od nje i njega, zapanjena sa koliko snage su se njih dvoje odmicali od običaja kojima ih je puk mamio. Ostali su neshvaćeni, prezreni. Sada, prećutno, slutnjom koju starac i starica zajedno crtaju, došlo je vrijeme da se sretnu s njom – tu je njeno veličanstvo, slatka Smrt. Oni umorni, a smrt orna da ih ponese, krenuli su jedni drugima u susret. Vječna Smrt i njihova Starost, ruku pod rukama. I sve će opet, kad bombarderi odu, a rulja i dalje međuse bude sipala psovke, krv i suze, postati prirodno, na svom mjestu. I posve slučajno. Sa Isusom ili bez njega, svejedno.

Jedno uz drugo, odlaze ponosne starine, što su um svoj održali da im bude buntovnik, a ne sluga.

                                                                                 Porto Hendek,  Oštra Glavica,  DOM PISCA

Jovan Nikolaidis
Autor 12.12.2020. u 09:11

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija